Rev-2268/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2268/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz P., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom uredu M. K. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Čakovcu posl. br. Gž-874/09-2 od 27. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama posl. br. P-124/09 od 5. veljače 2009., u sjednici od 3. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 143.109,10 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama na svaki pojedini dio toga iznosa od dospijeća do isplate, sve s osnove osobne invalidnine za razdoblje od 1. travnja ni trošak od 26.900,00 kn. 1993. do 31. prosinca 2008., kao i nadoknaditi mu parnič

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženice je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 53. st. 4. i 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili niti postupovne povrede iz odredaba čl. 354. st. 2. toč. 2. (o kojoj se radi „ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16.)“ i 9. ZPP-a (o kojoj se radi „ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe“).

U konkretnom slučaju riječ je o zahtjevu tužitelja za isplatu određenog novčanog iznosa (a ne o zahtjevu za utvrđenje statusa tužitelja kao ratnog vojnog invalida ili njegovog prava na osobnu invalidninu i posebni dodatak), dakle (time) o imovinskom sporu - za odlučivanje o kojemu je nadležan sud (prema odredbi čl. 1. ZPP-a).

Uz navedeno radi se o zahtjevu kojeg tužitelj temelji na odluci o pravu na osobnu invalidninu, konkretno na odluci kojom se tužitelju (samo) priznaje određeno pravo i donesenoj u upravnom postupku - koja je postala pravomoćna, ali koja nije postala ovršna i podobna za ovrhu (obzirom njome nije tuženici naložena isplata po osnovi prava na kojeg glasi), pa tuženica pogrešno drži da je u pitanju presuđena stvar - jer da je osporenom (kondemnatornom) presudom odlučeno o zahtjevu o kojemu je prethodno (rješenjem) odlučeno u upravnom postupku.

Za postojanje pravomoćno presuđene stvari potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke:

- da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi,

- da postoji identitet zahtjeva,

- da postoji identitet činjenične osnove,

a u konkretnom slučaju (budući predmetom upravnog postupka nije bio zahtjev na isplatu - već na priznanje prava, a odlukom donesenom u upravnom postupku nije odlučeno o obvezi isplate) nije udovoljeno tim pretpostavkama.

S prethodnim u svezi, a polazeći od izloženog zaključka - da odluka na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev (iako pravomoćna) nije postala niti mogla postati ovršna (izvršna), pogrešno je i pravno shvaćanje revidentice (kojeg temelji na odredbi čl. 270. st. 7. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96, prema kojoj „Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje“) da je nastupila prekluzija prava tužitelja zahtijevati izvršenje te odluke. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 143.109,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini dio toga iznosa od dospijeća do isplate, sve s osnove osobne invalidnine i posebnog dodatka za razdoblje od 1. travnja 1993. do 31. prosinca 2008.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je rješenjem tuženice, Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Klasa: UP/I-562-04/00-01/205, Ur.broj: 519-110-00-2 od 22. veljače 2000. tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% oštećenja organizma (stalno) i pravo na osobnu invalidninu od 1. travnja 1993. te pravo na posebni doplatak u visini 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, i to za isto razdoblje,

- da je rješenjem tuženice, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Klasa: UP/II-562-02/05-0001/49, Ur.broj: 519-04-05-2 od 15. prosinca 2005., „ništavim proglašeno“ prethodno navedeno rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i to uz osnovni i odlučan zaključak da tužitelj (obzirom je bio pripadnik postrojbi Hrvatskog vijeća obrane) nije bio pripadnik Hrvatskih oružanih snaga,

- da je u upravnom sporu pokrenutom po tužitelju, Upravni sud Republike Hrvatske presudom broj US-1015/2006-7 od 4. srpnja 2008. uvažio tužbu tužitelja i poništio rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 15. prosinca 2005., uz obrazloženje da je tim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja „s time da ostaje na snazi rješenje tuženice od 22. veljače 2000.“ (temeljem kojeg tužitelj zahtjeva isplatu osobne invalidnine i posebni dodatak),

- da potraživanje tužitelja prema rješenju tuženice od 22. veljače 2000. za utuženo razdoblje iznosi 143.109,10 kn,

- da je citirano rješenje od 22. veljače 2000. postalo pravomoćno.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo, uz pravilan pravni zaključak da je tužitelj prema pravomoćnom rješenju iz upravnog postupka, a kojim mu je priznato pravo na u njemu određena primanja, ovlašten imovinskopravnim zahtjevom zahtijevati ispunjenje toga priznatog mu prava, te da je tuženica, a budući iz istoga rješenja proizlazi da je ona bila dužna ispuniti mu to pravo - što nije učinila, sada u obvezi isplatiti mu iznose određene u tome rješenju, sve, a sukladno odredbi čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO-a), s zakonskim zateznim kamatama računatim (obzirom je pala u zakašnjenje s isplatom svakog pojedinog mjesečnog iznosa) od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a počev od trenutka kada mu je to pravo priznato.

Pritom, a budući prigovor zastare tužiteljeva potraživanja tuženica nije istakla tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, o tome prigovoru, prvi put istaknutom u revizijskom stadiju, revizijski sud (u smislu odredbe čl. 352. st. 2. ZPP-a) ne može razmatrati - i sada njime tuženica ne može ostvariti povoljniju poziciju.

Konačno, a polazeći od odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano „ kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisom nije drukčije određeno“, ni u ovome predmetu nižestupanjski sudovi nisu mogli i ne mogu kao prethodna riješiti ona pitanja o kojima je nadležno tijelo već donijelo pravomoćne odluke, pa, dakle, nisu mogli odlučivati ni o zakonitosti već pravomoćnog rješenja kojim je tužitelju priznato pravo na osobnu invalidninu te na posebni doplatak.

U konkretnom slučaju nadležno tijelo je u upravnom postupku donijelo pravomoćno rješenje o prijepornom pravu tužitelja. Zakonitost ili pravilnost tog rješenja mogla se ispitivati samo u upravnom postupku - u postupku povodom pravnih lijekova propisanih za taj postupak, a u upravnom sporu samo je Upravni sud (čl. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92) mogao odlučivati o zakonitosti akta kojim je rješavano o pravima i obvezama u upravnim stvarima.

Stoga, a budući iz svega izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 3. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.