Croatian Supreme Court dismisses appeals against a first-instance conviction for robbery and theft by two defendants.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants against a first-instance judgment convicting them of robbery and theft. The court affirmed that the lower court correctly established the factual circumstances and applied the Criminal Law regarding joint and individual liability for these offenses. Consequently, the appeals were rejected as unfounded, and the original sentence of three years in prison for each defendant was confirmed.
Legislator headnote
AI generatedčl. 132. st. 2. (sada 127. st. 2.) KZRH; čl. 48. st. 2. toč. 2. (sada čl. 43. st. 2. toč. 2.) OKZRH; čl. 50. st. 1. (sada čl. 45. st. 1.) OKZRH; čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP; čl. 37. st. 1. OKZRH; čl. 374. st. ZKP: Appeals against a first-instance criminal judgment are inadmissible if the lower court has correctly ascertained the facts and applied the law regarding joint and individual liability for crimes, as well as properly weighed mitigating and aggravating circumstances when determining the sentence.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 645/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Petranović Milana, mr. Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.I. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 2. (sada 127. st. 2.) KZRH, odlučujući o žalbama optuženika B.I. i H.R. podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 1. veljače 1993. godine br. K 87/92, u sjednici održanoj 20. listopada 1993., saslušavši zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske C.B.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se žalbe opt. B.I. i opt. H.R. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom Okružni sud u Splitu oglasio je krivim opt. B.I. i opt. H.R. da su kao suizvršitelji počinili četiri krivična djela iz čl. 132. st. 2. (sada čl. 127. st. 2.) KZRH na način opisan u toč. 1., 2., 3. i 4. izreke presude, zatim opt. B.I. da je sam počinio tri krivična djela iz čl.132. st. 1. (sada čl. 127. st. 1.) KZRH koja su činjenično i pravno opisana u toč. 5., 6. i 7. izreke presude, te opt. H.R. da je sam počinio jedno krivično djelo iz čl. 132. st. 1. (sada čl. 127. st. 1.) KZRH na način opisan u toč. 8. izreke presude. Nakon što im je utvrdio pojedinačne kazne za svako krivično djelo sud prvog stupnja je optuženike, temeljem čl. 132. st. 2. (sada čl. 127. st. 2.) KZRH a primjenom čl. 48. st. 2. toč. 2. (sada čl. 43. st. 2. toč. 2.) OKZRH osudio svakoga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U odmjerene kazne optuženicima je, temeljem čl. 50. st. 1. (sada čl. 45. st. 1.) OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. B.I. od 17. rujna 1992. godine pa nadalje, a opt. H.R. od 21. rujna 1992. godine pa nadalje.
Protiv te presude oba optuženika podnijeli su žalbe putem svojih branitelja.
Opt. B.I. žali se putem branitelja Ž.P., odvjetnice iz S., zbog: pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njemu odmjeri blaža kazna, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Opt. H.R. žali se putem svog branitelja N.J., odvjetnika iz S., iz svih žalbenih razloga, tj. bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, dočim se iz sadržaja žalbe zaključuje da se ustvari žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači na način da on bude oslobođen optužbe, podredno da ga se osudi ali za krivična djela iz čl. 127. st. 1. (ranije čl. 132. st. 1.) KZRH, te da mu se izrekne uvjetna osuda ili pak odmjeri kazna zatvora ali u kraćem trajanju.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjašnjavajući se o žalbama, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, predložilo je da one budu odbijene, kod kojeg prijedloga je zamjenik državnog odvjetnika ostao i u sjednici vijeća.
Žalbe nisu osnovane.
Prije razmatranja žalbenih razloga ovaj je sud, temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, po službenoj dužnosti ispitao presudu suda prvog stupnja je li taj sud počinio neku od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP i utvrdio da takove postupovne povrede nisu počinjene.
Suprotno navodima iz žalbe optuženika sud prvog stupnja je sve činjenice glede krivičnog djela iz toč. 1. izreke pobijane presude potpuno i pravilno utvrdio, a za svoja stajališta i zaključke dao je u svemu posve valjane i prihvatljive razloge (na str. 8 do 13 presude), a posebno se to odnosi na odlučne činjenice te razloge glede njih, kao i na one razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja osobito pri utvrđivanju postoje li krivična odjela i krivična odgovornost optuženika.
Svojim žalbama obojica optuženika osporavaju činjenično utvrđenje u toč. 1., ali je sud sve okolnosti vezane za to krivično djelo utvrdio iskazom oštećenika P.D., te mldb. A.A. (list 42 - 43 spisa) koji izričito tvrdi da su ovo krivično djelo počinili oba optuženika, te opisuje način izvršenja, a sa njima su bili D.T. i on (A. ). Opt. B. za izvršenje tog djela tereti i opt. H.R., koji za sebe kaže da je stajao po strani i nije učestvovao u izvršenju djela niti čuvao stražu, što inače tvrdi i za ostala krivična djela od toč. 1. do 4.
Međutim, izvedenim dokazima, iskazima oštećenika, prepoznavanjem, te iskazima D.T.,.A.A. i opt. B.I. nedvojbeno je utvrđeno da je opt. H.R. učestvovao u izvršenju krivičnih djela onako kako je to opisano u toč. 1. do 4. i 8. izreke presude, pa se prema tome ne mogu prihvatiti, jer su neutemeljeni, njegovi žalbeni navodi kako je on stajao po strani (nezainteresiran) i da ni na koji način nije sudjelovao sa opt. B.I. i D.T., ili nekim drugim, u izvršenju krivičnih djela.
Nije također osnovan niti prigovor opt. B.I. kako njega A.A., i drugi, terete za izvršenje krivičnih djela (pod toč. 1., 2., 4. i 7. izreke a koja djela on ne priznaje) zato da bi od sebe otklonili odgovornost. To zato jer je sud prvog stupnja ne samo iskazima navedenih osoba (koji su u stvari suizvršitelji nekih krivičnih djela zajedno sa opt. B. ), već i iskazima oštećenika (K.D.,.B.B. i A.R. ), kao i drugim izvedenim dokazima koje je sud prvog stupnja pažljivo, kritički i svestrano analizirao i ocijenio, utvrdio sve pravno relevantne okolnosti glede navedenih krivičnih djela koja se opt. B.I. stavljaju na teret a inače ih ne priznaje, kao i onih djela koja priznaje a opisana su pod toč. 3., 5. i 6. izreke pobijane presude. Nisu zato osnovani žalbeni prigovori ovog optuženika kako ga ostali (oštećenici, svjedoci, suizvršitelji) terete neosnovano ili zbog toga kako bi od sebe otklonili krivično-pravnu odgovornost. Takova tvrdnja nije utemeljena na rezultatima dokaznog postupka.
Prvostupnjevni sud je, prema tome, sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i optuženici ta utvrđenja svojim žalbama nisu doveli u dvojbu.
Na tako utvrđeno činjenično stanje, kada je opt. B.I. i opt. H.R. oglasio krivim za suizvršilaštvo težeg oblika krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH na način opisan u toč. 1. do 4. izreke presude, te kao samostalne izvršitelje tog krivičnog djela ali iz st. 1. (to opt. B.I. za djela opisana u toč. 5. do 7. a opt. H.R. za djelo opisano u toč. 8. izreke) pravilno je primijenio krivični zakon, pa je i u tom pravcu žalbeni prigovor opt. H.R. neosnovan, a glede opt. B.I. pravilnost primjene krivičnog zakona ispitana je temeljem čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP.
I Kž 645/93
Nisu osnovane žalbe optuženika ni zbog odluke o kazni.
Sud prvog stupnja je temeljem čl. 37. st. 1. OKZRH uzeo u obzir sve okolnosti (olakotne i otegotne) i pravilno ih cijenio, od kojih zavisi hoće li kazna biti manja ili veća. Uzeta je tako u ozbir kao otegotna činjenica da su oba optuženika kao maloljetnici odgovarali za slična (imovinska) krivična djela, a opt. H.R. je i kao punoljetnik osuđen i za krivično djelo teške krađe. Osim toga brojnost izvršenih krivičnih djela, kratko vremensko razdoblje u kojem su ih počinili, ukazuju na njihovu upornost, povećanu društvenu opasnost, kao i krivično-pravnu odgovornost. Zato, i bez obzira što se radi o mladim osobama, pogotovo kada je riječ o opt. B.I. (ali ne treba smetnuti s uma da je on učestvovao ili sam izvršio čak sedam krivičnih djela), kao i okolnosti koje optuženici ističu u žalbama, ovaj sud ne nalazi osnovanim da se optuženicima odmjerava kraća (jedinstvena) kazna od one koja im je odmjerena po sudu prvog stupnja, pa je zato valjalo odbiti žalbe optuženika i zbog odluke o kazni.
Iz navedenih razloga temeljem čl. 374. st. ZKP presuđeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 20. listopada 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka v.r.
dr. Novoselec Petar v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
U zamjeni voditelja daktilobiroa:
(Štefica Klepac)