Revr-1556/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1556/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., U. š., P. S., iz S., , kojeg zastupa punomoćnik K. T., dipl. iur. radi naknade štete odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-993/2011-2 od 21. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju, poslovni broj P-343/2010 od 14. siječnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 22. studenoga 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa naknade štete od 247.178,12 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno dospjele iznose počev od 15. kolovoza 2007. do 15. rujna 2010. po stopi i tijeku pobliže opisanom u izreci, te u točki II. izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-343/2010 od 14. siječnja 2011. godine p r e i n a č u j e se, te se sudi:

I. Nalaže se tuženiku da s osnova naknade štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 1. srpnja 2007. godine do 30. studenoga 2007. godine tužitelju isplati bruto iznos od 23.903,90 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 4.243,09 kn od 15. kolovoza.2007. godine do isplate,

- na iznos od 5.402,28 kn od 15. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 5.427,56 kn od 15. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 4.841,79 kn od 15. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 4.169,19 kn od 15. prosinca 2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 23.903,90 kn do iznosa od 247.178,12 kn te pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na odbijajući iznos tužitelj se odbija.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2155,00 kuna a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova tužitelj se odbija.“

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu reviziju je izjavio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Sudovi prvog i drugog stupnja nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom suprotno navodima tužitelja, prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreke presude nisu u kontradikciji sa obrazloženjem. Sudovi su obrazložili koje dokaze su proveli i koje činjenice utvrdili na temelju tih dokaza, te su dali razloge i za ocjenu provedenih dokaza.

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi razlike prihoda koje je tužitelj za utuženo razdoblje ostvario dijelom s osnova bolovanja, dijelom s osnova invalidske mirovine i prihoda koji bi mu pripadali da nije bilo nesreće na radu na osnovi nespornih podataka o plaćama 3 radnika komparanta.

U postupku pred sudovima koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- da je tužitelj 7. kolovoza 2002. obavljajući poslove sjekača doživio povredu na radu uslijed poskliznuća i pada na neravnom terenu pri obaranju i transportu trupaca;

- da je u vezi predmetne nesreće na radu pred Općinskim sudom u Gospiću vođen parnični postupak radi naknade štete u kojem je tuženiku između ostalog naloženo naknaditi tužitelju s osnova izgubljene zarade za razdoblje od kolovoza 2002. do zaključno lipnja 2007. bruto iznos od 206.670,12 kn;

- da je tužitelj bio na bolovanju od srpnja do studenog 2007, da je u prosincu 2007. radio;

- da je rješenjem HZMO tužitelju određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 796,79 kn počev od 31. prosinca 2007.

- da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao zaključenjem Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 10. prosinca 2007. kojim se utvrđuje da ugovor o radu tužitelja kod tuženika prestaje 30. prosinca 2007., te da će tuženik tužitelju isplatiti otpremninu u iznosu 75.000,00 kn.

Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je prekinuta uzročno posljedična veza između nastanka štete 2002. kada je tužitelj nastradao na radu i činjenica koje se vezuju za stupanje u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Pravilno zaključuje drugostupanjski sud da više ne postoji pravni temelj na osnovu kojeg bi tužitelj od tuženika mogao potraživati iznose izgubljene zarade za razdoblje od dana stupanja u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad i prihoda koje bi ostvarivao u tvrtki da mu nije bilo naprijed navedene nesreće na radu od 2002.

Naime, šteta koju tužitelj nalazi u razlici između visine njegove invalidske mirovine i plaće koju bi primao na svom radnom mjestu da nije umirovljen, nije u uzročnoj vezi s njegovim oboljenjem, već je posljedica sporazumnog prestanka ugovora o radu, na koji je tužitelj sam pristao.

Tužitelj bi, da se nije suglasio s prestankom radnog odnosa, nastavio raditi kod tuženika do stjecanja prava na punu mirovinu, dakle primao punu plaću svog radnog mjesta.

Slijedom izloženog, tužitelj nije umirovljen zbog profesionalnog oboljenja, već zato što mu je radni odnos prestao vlastitom voljom, dakle isključivo zbog njegovog prihvaćanja ponude poslodavca o prestanku radnog odnosa.

Pritom, činjenica što je inicijativa za odlazak tužitelja u invalidsku mirovinu i sporazumni prestanak radnog odnosa uz isplatu otpremnine potekla od tuženika, ne dovodi do drugačijeg pravnog zaključka, s obzirom na navedeni pristanak tužitelja.

Stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji ukazuje tužitelj, nisu ostvareni, pa je primjenom odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 22. studenoga 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.