Rev-1682/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1682/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan Maoduš kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Veseljka Šeparovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K.B.W. iz H., privremeno u Engleskoj zastupane po punomoćniku M.K.-M., odvjetniku iz Š., protiv tuženih S.A., S.D. i S.M., svi iz H., S.D. …, i svi zastupani po punomoćniku M.N., odvjetniku iz H., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika S.A. izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od dana 3. prosinca 1993. godine broj Gž-3222/93 kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Starom Gradu od dana 5. kolovoza 1993. godine broj P-138/92, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika S.A. izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od dana 3. prosinca 1993. broj Gž-3222/93, odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja, odlučujući o žalbi tuženih na presudu suda prvog stupnja kojom su tuženi solidarno obvezani isplatiti tužiteljici dinarsku protuvrijednost u iznosu od 25.364,94 USA dolara, prema deviznom tečaju na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom, potvrđena je presuda suda prvog stupnja u odnosu na tuženika S.A. tako da presuda suda prvog stupnja u odnosu na ovog tuženika treba da glasi:

"Dužan je tuženik A.S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužiteljici protuvrijednost 25.364,94 USA $ izraženo u HRD pema prodajnom tečaju USA $: HRD važećem na dan isplate sa zateznom kamatom u visini one koju priznaju banke na devizna sredstva (USA $) po viđenju, a koja teče počev od 5. kolovoza 1993. godine do isplate, dok se za više traženu kamatu tužbeni zahtjev odbija."

Rješenjem suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženih S.M. i S.D. te je u odnosu na ove tužene ukinuta presuda suda prvog stupnja kao i odluka o troškovima spora i u tom dijelu predmet je vraćen sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tuženik S.A. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud u cijelosti ukine presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet

vrati

na

ponovno

suđenje

sudu prvog stupnja podredno da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tuženika dostavio tužiteljici i nadležnom državnom odvjetniku.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, a Dražavni odvjetnik Republike Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) a nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju povredu revident određeno ukazuje iz razloga što je presuda koja se revizijom pobija jasna i razumljiva, sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje koji su međusobno povezani te je presudu moguće ispitati, zbog čega nema povrede na koju posebno ukazuje revident.

U smislu odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz tog razloga navode u reviziji kojima se pobijaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja, ovaj reivzijski sud nije ispitivao. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. U valjano provedenom parničnom postupku (čl. 7. i 8. ZPP), sudovi su utvrdili

- da je tužiteljica prema usmenom ugovoru o zajmu zaključenom u Hvaru dana 24. lipnja 1983. godine tuženiku dostavila iznos od 31.700 USA $,

- tuženik je tužiteljici na ime povrata zajma vratio iznos od 7.100.000 prijašnjih dinara koji su u vrijeme isplate značile protuvrijednost od 6.334,49 USA $,

- da je tuženik, tadašnji državljanin Jugosavije sada državljanin Republike Hrvatske, a tužiteljica da pored američkog državljanstva ima još i državljanstvo Republike Hrvatske, te - da se tuženik obavezao vratiti primljeni zajam stranih deviza tužiteljici.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj revident isplati iznos dinarske protuvrijednosti navedene strane valute - USA $ koju je dala revidentu u zajam, prema čaju na dan izvršenja isplate.

ugovoru iz 1983. godine, sve po te

Revident neosnovano osporava pravilnost pravnog zaključka sudova nižeg stupnja o postojanju njegove obaveze da tužteljici vrati zajam kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane presude. Naime, revident neosnovano smatra da on, prema navedenom ugovoru o zajmu, nije dužan tužiteljci vratiti zajam u dinarskoj protuvrijednosti navedene strane valute posebno ne po tečaju na dan vraćanja zajma, jer da je to u suprotnosti sa zakonom prema kojem bi "moralo biti primijenjeno načelo monetarnog nominalizma".

Prema stajalištu ovog revizijskog suda, a s obzirom na utvrđenje sudova, sudovi su valjano obvezali tuženika na način kako je to citirano u dispozitivu presude suda prvog stupnja.

Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu bila je na snazi odredba iz čl. 76. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom (Službeni list SFRJ br. 15/77 i sl., u daljnjem tekstu:ZDPIKOSI).

Prema ovoj zakonskoj odredbi kupoprodaja i ustupanje deviza između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji nisu doptušeni, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Pod kupoprodajom deviza, prema st. 1. ovog članka razumijeva se plaćanje uvoza robe i usluga za potrebe domaće osobe devizama druge domaće osobe.

Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi kada je tužiteljica tuženiku dala u zajam utvrđeni iznos deviza nije postojala protivnost sa zakonskim odredbama tada važećeg saveznog zakona u pogledu razmjenjivanja strane valute između domaće osobe tužiteljica osnovano može tražiti povrat zajma u dinarskoj protuvrijednosti datih deviza tuženiku po važećem tečaju na dan isplate sa zakonkskom zateznom kamatom kako je to i određeno u citiranom dispozitivu presude suda prvog stupnja. To znači da u ovom slučaju ne dolazi do primjena odredba iz čl. 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91) tj. do ispunjenja obveze u domaćem novcu (dinarima-kunama) po tečaju koji je vrijedio u trenutku nastanka obveze, kako to pogrešno smatra revident.

Slijedom izloženog proizlazi da su sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev tužiteljice i obvezali tuženika S.A. kako je to naprijed izloženo. Kako iz svega proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni oni na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika S.A. kao neosnovanu valjalo odbiti.

Stoga je odlučeno kao u dispozitivu presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš, v.r.