Revr-312/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 312/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji parničnih stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1236/07 od 4. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj Pr-6315/05 od 5. travnja 2007., u sjednici održanoj 9. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1236/07 od 4. prosinca 2007. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6315/05 od 5. travnja 2007. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (toč. II. izreke) i u odluci o parničnim troškovima (toč. III. izreke).

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1236/07 od 4. prosinca 2007. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6315/05 od 5. travnja 2007. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) - kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.744.86 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke). Ostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 443.968,10 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene u izreci je odbijen (toč. II. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 25.057,50 kn (toč. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. i III. izreke, a pod toč. II. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su izjavile parnične stranke – svaka protiv dijela u kojem nije uspjela – zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju tuženice u kojem predlaže da se revizija tuženice odbaci kao nedopuštena.

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženice nije dopuštena.

U odnosu na reviziju tuženice:

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 10.744,86 kn za koliko je prihvaćen tužbeni zahtjev - dakle, ne prelazi 100.000,00 kn, pa stoga revizija tuženice nije dopuštena.

Također, valja naglasiti da drugostupanjski sud nije u izreci svoje presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena (čl. 382. st. 2. ZPP).

Zbog toga je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

U odnosu na reviziju tužitelja:

Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident u reviziji ne navodi ništa određeno (čl. 386. st. 1. ZPP), pa taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće (za razdoblje od 1. studenoga 1998. do 30. studenoga 2002.) za koju smatra da mu je trebala biti isplaćivana kao djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme obnašanja dužnosti pomoćnika načelnika te potom načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske - po osnovi Odluke o plaćama državnih dužnosnika u Ministarstvu obrane i oružanim snagama Republike Hrvatske, koju je temeljem čl. 12.a) Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 101/98 i 135/08) donio Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske dana 15. siječnja 1999.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Predsjednik Republike Hrvatske Odlukom o plaćama državnih dužnosnika u Ministarstvu obrane i oružanim snagama Republike Hrvatske od 15. siječnja 1999. (dalje: Odluka) utvrdio plaću sukladno njihovim činovima i funkcijama u MORH-u i OSRH – pa tako i tužitelju kao državnom dužnosniku - na dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog stožera OSRH u iznosu od 12.500,00 kn, a potom načelnika Glavnog stožera OSRH u iznosu od 19.000,00 kn,

- da je Odluku Predsjednik Republike Hrvatske donio na temelju zakonskih ovlaštenja utvrđenih u čl. 1. st. 2. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika, te čl. 12.a) istog zakona („Narodne novine“, broj 135/98),

- da tužitelju prema navedenoj Odluci koja je stupila na snagu 15. siječnja 1999. s primjenom od 1. studenoga 1998. plaća nije isplaćivana.

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim i to za iznos od 10.774,86 kn (razlika plaće za siječanj i veljaču 2000. - po 5.387,43 kn), dok su preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 443.968,10 kn odbili kao neosnovan - djelomično zbog zastare (za razdoblje od studenoga 1998. do prosinca 1999.), a djelomično zbog nepostojanja zakonske osnove (za razdoblje od 1. ožujka 2000. pa nadalje).

Tužitelj u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi odbijanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo, a što u bitnome obrazlaže sljedećim:

- smatra da sama činjenica što je brisan čl. 12.a) Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika nema utjecaj na valjanost navedene Odluke, jer je ona donesena sukladno važećim propisima, pa i dalje, jer nije ukinuta, izmijenjena ili stavljena izvan snage proizvodi pravne učinke u odnosu na tužitelja, kojeg je Predsjednik Republike Hrvatske prema zakonskom ovlaštenju imenovao dužnosnikom i utvrdio mu plaću,

- smatra da nije nastupila zastara potraživanja, jer se ovdje ne radi o potraživanju iz radnog odnosa (kako to smatraju sudovi) već o naknadi štete. Ističe da je za Odluku (a time i za štetu) saznao krajem 2002. i da se stoga u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 376. st. 1. ZOO, a budući da je tužba podnesena 22.4.2003. (uzgred, iz prijamnog štambilja, što utvrđuju i sudovi, je vidljivo da je tužba predana sudu 30.01.2003.) da nije istekao trogodišnji zastarni rok iz navedene odredbe i da zato ne može biti riječi o zastari.

Navedena pravna stajališta tužitelja su pogrešna.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 135/98) izmijenjen je Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 101/98) čl. 1. st. 2. Zakona time da su u smislu citiranog Zakona državni dužnosnici, među ostalim, i dužnosnici koje imenuje Predsjednik Republike Hrvatske, a koji izrijekom nisu navedeni u tom stavku, a čl. 12.a) je određeno da plaće dužnosnika koje imenuje Predsjednik Republike Hrvatske utvrđuje Predsjednik Republike Hrvatske.

Kako je odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 25/00 - dalje: ZID ZOPDD/2000, koji je stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama, a primjenjuje se od 1. ožujka 2000. - čl. 10.) izmijenjen st. 2. čl. 1. Zakona na način da se izrijekom navodi koje osobe u obnašanju svojih dužnosti su državni dužnosnici u smislu tog Zakona, a ispuštena je ranija odredba iz tog članka o ovlasti Predsjednika Republike Hrvatske o imenovanju dužnosnika, te odredbom čl. 4. brisana odredba čl. 12.a) iz koje je Predsjednik Republike crpio ovlasti za utvrđivanje plaća državnih dužnosnika koje je sam imenovao, to tužitelj više nema pravo na plaću prema Odluci Predsjednika Republike nakon 1. ožujka 2000. od kada se ZID ZOPDD/2000 primjenjuje.

Naime, odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 25/00) su prisilni propisi, te se plaće dužnosnicima mogu isplaćivati samo u skladu s tim propisima. Kako je tim Zakonom ukinuta zakonska osnova za imenovanje dužnosnika od strane Predsjednika Republike Hrvatske, kao i njegovo ovlaštenje za utvrđivanje plaće tako imenovanim dužnosnicima, nižestupanjski sudovi su pozivom na gore navedene propise pravilno zaključili da tužitelj nakon 1. ožujka 2000. nema pravo na plaću sukladno Odluci od 15. siječnja 1999. i utoliko pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje nakon 1. ožujka 2000. kao neosnovan.

Neutemeljeno je pozivanje revidenta na odredbu čl. 8. u svezi s čl. 7. ZID ZOPDD/2000, prema kojima dužnosnici nakon prestanka obnašanja dužnosti sve do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili do ispunjenja uvjeta za mirovinu, imaju šest mjeseci od dana prestanka obnašanja dužnosti pravo na naknadu plaće u visini plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini od 50% plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti. Naime, navedene odredbe ne mogu se primijeniti u konkretnom slučaju budući da se odnose na naknade plaća dužnosnika nakon prestanka obnašanja dužnosti, što kod tužitelja nije slučaj.

Zbog navedenog, nije osnovan prvi prigovor revidenta.

Neosnovan je i drugi revidentov prigovor – u odnosu na pitanje zastare.

U tom pogledu, prije svega, treba reći da je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da se u predmetnom slučaju radi o tražbini iz radnog odnosa, a ne o naknadi štete – kako to pogrešno tumači revident.

Neosnovano stoga prigovara revident da se u ovom slučaju ima primijeniti trogodišnji subjektivni rok iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) koji počinje teći od dana njegova saznanja za Odluku o plaćama (za koju je saznao tek 2002. posredno kada mu je ista, kao načelniku Glavnog stožera OSRH dostavljena), budući da ista nije objavljena u „Narodnim novinama“ - službenom glasilu RH, a niti su neobjavljivanje Odluke o plaćama i neznanje tužitelja za istu razlozi (nesavladive prepreke) koji bi doveli do zastoja zastarijevanja u smislu čl. 383. ZOO, kako se to pravilno navodi u pobijanoj presudi.

Naprotiv, za prosudbu pitanja zastare u ovoj pravnoj stvari mjerodavna je odredba čl. 131. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03). Prema tom zakonskom propisu tražbine na temelju plaće zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog obroka.

Slijedom izloženog, uvaživši prigovor zastare za sve iznose dospjele više od tri godine do dana podnošenja tužbe 30. siječnja 2003., nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su iz tog razloga zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za period studeni 1998.- prosinac 1999. ocijenili neosnovanim.

U kontekstu svega rečenog, odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 443.968,10 kn sa pripadajućim kamatama pravilno je primijenjeno materijalno pravo pa taj revizijski razlog nije ostvaren.

Stoga je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. prosinca 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.