Rev-1098/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1098/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz V., kao nasljednika J. T., I. T. iz S., V. T. iz R. G.C., F., zastupanog po V. G., odvjetniku u B. i L. Ž. iz R. B. G., F., protiv tuženika Ž. K. iz S., kao nasljednika ranije tužene R. T., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. V., M. V., F. M. iz R., radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gospiću od 2. lipnja 2006. godine, br. Gž 356/06-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Senju od 15. ožujka 2006. godine, br. P 98/00-72, u sjednici održanoj dana 3. siječnja 2007. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Gospiću od 2. lipnja 2006. godine, br. Gž 356/06-2 i presuda Općinskog suda u Senju od 15. ožujka 2006. godine, br. P 98/00-72, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da pismena oporuka pred svjedocima koju je dana 7. ožujka 1995.g. sačinio oporučitelj D. T. nije pravno valjana.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.822,80 kn (dvadesettisućaosamstodvadesetdvije kune i osamdeset lipa), u roku od 15 dana.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik a zbog bitne povrede č. 11. Zakona o parničnom postupku odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. to

("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelji kao zakonski nasljednici pok. D. T. traže da se utvrdi pravna nevaljanost njegove pisane oporuke pred svjedocima od 17. ožujka 1995. godine, kojom je određeno da oporučitelj svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se sastoji od novčanih sredstava u domaćoj i stranoj valuti sa stanjem salda u času njegove smrti te od suvlasničkog dijela nekretnina obiteljska kuća upisana i izgrađena na katastarskoj čestici br. 430/23, okućnica upisana u zk.ul.br. 213 k.o. S. drugi i treći kat obiteljske kuće, ostavlja svojoj supruzi R. T. do njezine smrti, a iza njezine smrti drugi kat, konobicu i pol tavana ostavlja njezinom sinu Ž. K. (tuženiku), dok treći kat i pol tavana ostavlja M. Ž., kćeri njegove sestre L. iz F..

Postojanje pravne nevaljanosti oporuke tužitelji obrazlažu navodima da u spornoj oporuci nije izražena stvarna volja oporučitelja, jer da njegova prava volja nije bila da svoju cjelokupnu imovinu naslijedi supruga R. T., već njezin sin iz ranijeg braka i kći oporučiteljeve sestre – tužiteljice L. Ž., M. Ž., da isti nije bio svjestan „nekih njemu zakonskih svojstava, te da je u najmanju ruku bio u zabludi, ako već ne pod utjecajem prisile“, da je u vrijeme sastavljanja oporuke oporučitelj bio bolestan, jer da je operirao srce, a prethodno i kralježnicu zbog čega da je bio „teški šećeraš“, a što je sve uvjetovalo oboljenjem na živce i psihičke smetnje, da se oporučitelj oženio sa tuženom R. T. 1978. godine i da od tada nije u dobrim odnosima sa svojom rodbinom, da je tužena „na njega vršila veliki pritisak glede nasljedstva, zbog čega tužitelji smatraju da oporuka njihovog brata nije valjana“, te da zbog bolesti i „pod pritiskom kome mora ostaviti imovinu oporučitelj nije mogao shvatiti pravni značaj svojih postupaka“.

U tužbi se ne navodi zakonska odredba na kojoj se temelji tužbeni zahtjev, a pravna osnova tužbenog zahtjeva nije navedena niti u obrazloženju nižestupanjskih presuda, no iz obrazloženja prvostupanjske presude, za koje se u obrazloženju drugostupanjske presude navodi da ga kao pravilno prihvaća i drugostupanjski sud jer da su činjenični i pravni zaključci na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda „objašnjeni na iscrpan način i sa posve uvjerljivim razlozima“, pa „kako bi se izbjeglo suvišno ponavljanje u tom pravcu tuženik se upućuje na sasvim logično i sveobuhvatno obrazloženje prvostupanjske presude“, moglo bi se zaključiti da je tužbeni zahtjev prihvaćen na temelju odredaba čl. 64. st. 2. i 65. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71 i 47/78 – dalje: ZN).

Prema odredbi čl. 64. st. 2. ZN oporuka je ništava ako u vrijeme njenog pravljenja oporučitelj nije imao 16 godina života i nije bio sposoban za rasuđivanje, a prema odredbi čl. 65. st. 1. ZN ništavost oporuke također postoji ako je oporučitelj bio pod prijetnjom ili prinudom da je napravi ili se odlučio da je napravi zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.

U svezi tih razloga ništavosti sporne oporuke u obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je „očigledno bilo mana u volji oporučitelja ili u najmanju ruku pogrešnom tumačenje njegove volje, a uspoređujući već valjane vještačke nalaze s osnova zdravstvenog stanja oporučitelja vidljivo je da sasvim izvjesno postoje određeni psihički poremećaji kod oporučitelja ili u najmanju ruku nedostatak valjane sposobnosti neophodne za poduzimanje nekih njemu zakonom datih određenja, koja oporučitelj očigledno nije znao ili nije mogao pravilno odgonetnuti odnosno artikulirati“.

Kao dokaz oporučiteljeve nesposobnosti za rasuđivanje, koja se izrijekom niti ne spominje, prvostupanjski sud posebno ističe nalaze i mišljenje vještaka neuropsihijatara citirajući pri tom mišljenje dr. M. V. da je „vrlo vjerojatno da je u trenutku sačinjenja oporuke sposobnost za rasuđivanje kod imenovanog bila smanjena, odnosno psihički poremećaj je bio takvog opsega i intenziteta da mu je onemogućio da u cijelosti shvati stvarno i pravno značenje svojeg postupka. Oporučitelj je sposoban za rasuđivanje ukoliko ima potpuni uvid u ono što radi i potpuno razumije značaj oporuke što se kod pok. D. T. ne može tvrditi.“

Sukladno revizijskim navodima nalazi i mišljenje vještaka a i drugi izvedeni dokazi ne opravdavaju utvrđenje da je oporučitelj D. T. u vrijeme sastavljanja oporuke bio nesposoban za rasuđivanje.

Naime, iz medicinske dokumentacije, na kojoj vještaci temelje svoje nalaze i mišljenja proizlazi da oporučitelj nije liječen od nekog duševnog oboljenja, pa je mišljenje vještakinje V. da je vrlo vjerojatno da je u trenutku pravljenja oporuke sposobnost za rasuđivanje kod oporučitelja bila smanjena, koje nije rezultat ocjene konkretnih postupaka oporučitelja u svezi očitovanja svoje volje, nepotpuno i neargumentirano.

Stoga, ocjenjujući iskaze svjedoka oporuke koji navode da su oporučitelja dobro poznavali, da kod njega nisu primijetili ništa sumnjivo u njegovu ponašanju i da je njegovo ponašanje odavalo čine zdrave i normalne osobe, prvostupanjski sud proizvoljno zaključuje da „takav iskaz svjedoka teško da može protusloviti valjanom i objektivnom nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke koji su na temelju medicinske dokumentacije mogli utvrditi psihičko stanje te sposobnost oporučitelja za sačinjenje te oporuke (smanjena mogućnost rasuđivanja, određeni psihički poremećaj, intenzitet pravnog značenja svojeg postupka i sl.), koje posljedice se ne moraju vidljivo uočiti“. Nadalje, u obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je „sasvim izvjesno kod pisanja oporuke po svoj prilici došlo do pogrešnog tumačenja posljednje volje ostavitelja“, jer da se prema odredbi čl. 85. ZN ne može odrediti nasljednik svome nasljedniku ni zapisovniku, a da iz iskaza same tužene R. T. proizlazi da je oporučitelj htio da ona naslijedi njegovu imovinu, ali sa namjerom da je iz kuće ne može nitko „goniti“ i da je ona može koristiti do svoje smrti i da je oporučitelj odredio da se nakon njezine smrti kao nasljednici imaju pojaviti njezin sin i nećakinja M..

Tekst sporne oporuke, koji je pisaćim strojem pisao svjedok I. T. diktirao je oporučitelj, pa nije jasno kako je prilikom pisanja poruke moglo doći do pogrešnog tumačenja njegove posljednje volje.

Oporuka se tumači nakon smrti oporučitelja i to tako da prema odredbi čl. 90. st. 1. ZN odredbe oporuke valja tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja.

Stoga oporuka ne može biti ništava zbog njezinog pogrešnog tumačenja.

S obzirom na sadržaj sporne oporuke, te iskaz oporučne nasljednice R. T. moglo bi se zaključiti da je namjera oporučitelja D. T. bila svoju nepokretnu imovinu – obiteljsku kuću ostaviti sinu svoje supruge Ž. K. i kćeri tužiteljice L. Ž., njegove sestre, s tim da supruga oporučitelja R. T. ima pravo doživotnog uživanja na kući, pa ako bi se spornu oporuku tako tumačilo pozivanje prvostupanjskog suda na zabranu određivanja nasljednika svom nasljedniku ili zapisovniku, iz čl. 85. st. 3. ZN, je bespredmetno.

Slijedom izloženog proizlazi da u obrazloženju prvostupanjske presude postoje takovi nedostatci zbog kojih se presuda ne može ispitati, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa budući da se u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude drugostupanjski sud samo pozvao na razloge prvostupanjske presude istu bitnu povredu, zbog koje je revizija izjavljena, počinio je i drugostupanjski sud. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 3. siječnja 2007. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.