Rev-2740/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2740/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.K. iz R., koga zastupa punomoćnik S.P., odvjetnik iz R., protiv tuženika "U. " O., ..., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 22. ožujka 1995. br. Gž-1469/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 27. 7. 1994. br. P-383/94, u sjednici održanoj dana 10. veljače 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništene su odluke tuženika od 10. 6. 1993. o razrješenju tužitelja poslovodne funkcije direktora i o prestanku radnog odnosa i odluka tuženika od 28.

6. 1993. kojom je odbijen prigovor tužitelja (točka 1. izreke); tuženik je obvezan priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa od 29. 6. 1993. pa nadalje (točka 2. izreke); tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 600,00 kn. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem su poništene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja, dok je u preostalom dijelu odlukom drugostupanjskog suda ukinuta prvostupanjska presuda (o poništenju odluke o razrješenju tužitelja s položaja direktora tuženika, u dijelu o priznanju tužitelju svih prava iz radnog odnosa od 29. 6. 1993. te odluka o parničnom trošku) i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženika protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u revizijskom stupnju postupka predstavlja zahtjev tužitelja radi poništenja odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja.

Naime, pobijanim odlukama tuženika osim što je tužitelj razrješen poslovodne funkcije direktora tuženika s danom 10. 6. 1993., odlučeno je da mu prestaje radni odnos dana 10. 8. 1993. godine, pri čemu se tuženik poziva na čl. 35. st. 1. al. 3. svojeg Statuta kao osnov za razrješenje tužitelja s poslovodne funkcije navodeći, da se tužitelj obvezao izvršiti sve pravne radnje potrebite za upis pretvorbe tuženika u sudski registar uključivo izradu nacrta Statuta odnosno Pravila, pa kako te radnje nije izvršio u ugovorenom roku to tuženik smatra da je time tužitelj teže povrijedio propise o radnim odnosima, što da predstavlja citirani osnov za razrješenje tužitelja s poslovodne funkcije što da ujedno predstavlja i osnov za prestanak radnog odnosa tužitelja.

Niži sudovi utvrdili su da razrješenjem tužitelja kao direktora ne bi time nastao osnov za prestanak radnog odnosa tužitelja, jer to ne proizlazi iz odredbi općih akata tuženika na koje se sam revident poziva, a niti iz odredbi Ugovora o obvezama zaključenog između stranaka, pa su stoga u dijelu u kojem se traži poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja prihvatili tužbeni zahtjev.

Revident napada izneseno pravno shvaćanje nižih sudova te smatra, da je odredbom čl. 35. Statuta predviđeno kada se direktora razrješava i iz kojih razloga, te da razrješenjem direktora dolazi do raskida ugovora i prestanka radnog odnosa.

Ovaj revizijski sud nalazi da su izneseni prigovori tuženika neosnovani.

Naime, niži sudovi utvrdili su, a to nije ni bilo sporno, da je u čl. 34. Statuta tuženika predviđeno, da društvo ima direktora kojeg imenuje upravni odbor i sklapa ugovor s istim, te mandat direktora traje četiri godine, dok su u čl. 35. Statuta navedeni slijedeći razlozi za razrješenje direktora:

- na vlastiti zahtjev,

- ako upravni odbor ne prihvati godišnje izvješće o poslovanju i utvrdi da je za to odgovoran direktor,

- ako teže povrijedi propise, ovaj Statut i u drugim slučajevima utvrđenim Zakonom.

Iz navedenih odredbi kao i ostalih odredbi Statuta tuženika proizlazi, da je u tim odredbama uređeno pitanje imenovanja i razrješenja direktora, ali da nema odredbi o radnopravnom statusu direktora nakon razrješenja s poslovodne funkcije.

Isto tako iz sadržaja Ugovora o obvezama ovlastima i plaćanju rada direktora zaključenog između stranaka 26. 2. 1993. proizlazi kako su to niži sudovi pravilno utvrdili, da su stranke uredile samo pitanje raskida ugovora o imenovanju direktora (čl. 10 i 11 ugovora), ali ni spomenutim ugovorom po nalaženju ovog suda nije reguliran radnopravni status direktora nakon njegova razrješenja s poslovodne funkcije.

Stoga pitanje radnopravnog statusa osobe koja je razrješena s dužnosti poslovodnog organa treba po nalaženju ovog suda ocjenjivati prema za ovaj spor mjerodavnoj odredbi čl. 13. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO) kojom odredbom je predviđeno da ako poslovodni organ nakon proteka vremena za koje je izabran, ne bude ponovno biran odnosno koji bude razrješen prije proteka vremena na koje je izabran, raspoređuje se na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme, određene vrste zanimanja, znanju i sposobnostima.

Pri tomu treba istaknuti, da odredbe čl. 53. do 57. i čl. 127. ranijeg Zakona o poduzećima na koje tuženik upućuje u reviziji ne uređuju pitanje prestanka radnog odnosa ranijeg poslovodnog organa i stoga ne predstavljaju mjerodavno pravo za odlučivanje u ovom sporu koji se tiče radnopravnog statusa poslovodnog organa nakon njegova razrješenja.

Polazeći od odredbe čl. 13. ranijeg ZOPRO kao mjerodavnog propisa u razrješenju ovog spora proizlazi, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u sporu odlukom o poništenju odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja nakon njegovog razrješenja s poslovodne dužnosti neovisno o tomu, da li je odluka tuženika o razrješenju tužitelja s poslovodne funkcije zakonita budući da će prvostupanjski sud o toj odluci biti dužan nakon ukidanja njegove ranije presude ponovno odlučiti.

Iz navedenih razloga jer ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. veljače 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.