P-3637/2016-36 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3637/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. B. d.d. S., O.: …, protiv tuženika ad. 1 J. S. iz S., O.: …, zastupanog po pun. I. Š., odvj. u S. i tuženika ad. 2 S. M. iz S., O.: …, zastupanog po pun. M. K., odvj. u S., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B. K. d.o.o., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz OD BP d.o.o. Z., , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30. listopada 2018. godine u nazočnosti zamj. pun. tuženika ad. 1 i ad. 2, zamj. pun. umješača, dana 7. siječnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovrv.4530/03 od 19.svibnja 2003.godine, kojim je naloženo tuženicima ad.1 i ad.2 da isplate tužitelju iznos od 57.686,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2003.godine do 31.srpnja 2007.godine, od 1.kolovoza 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodište za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotne poena, te na ime troškova ovršnog postupka iznos od 926,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama po istim stopama od 19.svibnja 2003.godine do isplate, sve u roku 8 dana, te se utvrđuje da je tužba u ovom dijelu zahtjeva povučena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da se nalaže tuženicima ad.1 i ad.2 da solidarno namire tražbinu u iznosu od 57.686,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1.travnja 2003.godine do isplate, umjesto tužitelju

– umješaču na strani tužitelja, te naknade trošak ovršnog postupka tužitelju, a trošak parničnog postupak umjesto tužitelju – umješaču na strani tužitelja.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

Dana 14.svibnja 2003.godine zaprimljen je prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 57.686,29 kn na ime glavnice potraživanja sa zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2003.godine do isplate. Rješenjem o ovrsi ovog suda broj Ovrv.4530/03 od 19.svibnja 2003.godine određena je predložena ovrha te je određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 926,86 kn. Tužitelj navodi da je tuženik ad.1 bio korisnik kredita, a tuženik ad.2 jamac (uz ranije ovršenike Z. U. i M. P.) po Ugovoru o kreditu broj 60-06- 41311-3 te da mu na dan 31.ožujka 2003.godine duguju upravo iznos od 57.686,29 kn. Tuženici ad.1 i ad.2 su protiv ovog rješenja podnijeli prigovor, tuženik ad.1 navodi da osporava predmetno potraživanje u cijelosti, da nije dao povoda tužitelju za vođenje ovog postupka. Tuženik ad.2 navodi da tužitelj svoje potraživanje temelji jedino na izvatku iz svojih poslovnih knjiga, a da se isti ne može nazvati izvatkom iz ovjerovljenih poslovnih knjiga. U istom da nije naznačen datum dospijeća obveza, pojedinih anuiteta po navedenom (a nepriležećem) Ugovoru o kreditu, to da ovrha nije zakonita, protivi se potraživanju tužitelja u cijelosti.

Dana 10. lipnja 2014.godine doneseno je rješenje ovog suda broj Ovrv.4530/2003 kojim je stavljeno izvan snage citirano rješenje o ovrsi u odnosu na tuženike, u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene pravne radnje, postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od 12.svibnja 2003.godine; Ugovora o kreditu broj: 55401-60-06-41311-3 od 27. siječnja 1997. godine; izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od 24. prosinca 2014.godine; uvjerenja poslodavca tuženika ad. 2 i izjave tuženika ad. 2 kao jamca; kretanja po računu tuženika ad.1; pregleda prometa po kreditu tuženika ad.1; Općih uvjeta poslovanja tužitelja.

Predmet ovog spora predstavlja potraživanje tužitelja spram tuženika ad.1 kao dužnika odnosno korisnika kredita, a tuženika ad.2 kao jamca odnosno sudionika ovog pravnog posla, po Ugovoru o kreditu broj 55401-60-06-41311-3 koji je zaključen dana 27.siječnja 1997.godine. Tužitelj je tuženiku ad.1 odobrio nenamjenski kredit na rok od 60 mjeseci uz točno utvrđenu obvezu istog, a tuženik ad.2 kao jamac dao je izjavu tužitelju, jamčio je za uredan povrat kredita od strane tuženika ad.1.

Među strankama nije sporno da je ovaj pravni posao zaključen, nije sporno da je tužitelj kao B. plasirao tuženiku ad.1 kao korisniku kredita sredstva po istom, nije sporno da obveza tuženika nije prestala. Tuženik ad.1 istaknuo je tijekom postupka da je dio kredita podmiren, da je isti bio na iznos od 10.000,00 DEM, da je u depozitu bio položen iznos od 2.000,00 DEM, ističe prigovor zastare u odnosu na dio potraživanja. Iz čl.3. Ugovora o kreditu razvidno je da u svrhu dobijanja kredita tuženik ad.1 polaže depozit na svoj račun kod tužitelja, ali nije razvidno u kojem iznosu, niti je isti dokazao da je iznos od 2.000,00 DEM ostao kod tužitelja, da se tužitelj iz istog dijelom naplatio. Dana 21.siječnja 2016.godine donesena je prvostupanjska presuda pod brojem Pi.843/14, izreka iste glasi:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovrv.4530/03 od 19.svibnja 2003.godine, kojim je naloženo tuženicima ad.1 i ad.2 da isplate tužitelju iznos od 57.686,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2003.godine do 31.srpnja 2007.godine, od 1.kolovoza 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodište za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotne poena, te na ime troškova ovršnog postupka iznos od 926,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama po istim stopama od 19.svibnja 2003.godine do isplate, sve u roku 8 dana.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika ad.1 i ad.2 za naknadom parničnog troška kao neosnovani.“ Protiv ove presude tuženici su podnijeli žalbe, rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-666/16 od 24.lipnja 2016.godine ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Nakon donošenja ukidne odluke, tužitelj je obavijestio sud da je kao cedent sa društvom B. K. d.o.o., kao cesionarom, dana 7. rujna 2015.godine sklopio Ugovor o cesiji – Prodaja potraživanja, istim ugovorom da je prenio na cesionara svoje potraživanje prema tuženiku ad.1, a time i prema tuženiku ad.2, vezano za ugovor o kreditu radi kojeg se vodi ovaj parnični postupak. Nadalje, društvo B. K. d.o.o, izjavilo je da stupa u parnicu umjesto dosadašnjeg tužitelja, kako je za ovo, temeljem odredbe čl.192. st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, dalje ZPP) bio potreban pristanak oba tuženika, a isti taj pristanak nisu dali, sud je donio rješenje od 22.studenog 2016.godine kojim je odbijen prijedlog društva B. K. d.o.o. Z., za stupanje u parnicu na mjesto tužitelja umjesto dotadašnjeg tužitelja. Protiv ovog rješenja podnesena je žalba, drugostupanjski sud je istu odbio. Nakon navedenog je ovo društvo prijavilo svoje miješanje u sporu na strani tužitelja, to je sud prihvatio rješenjem, dakle, navedeno društvo B. K. d.o.o. je sada u svojstvu umješača na strani tužitelja.

U daljnjem tijeku postupka sud je pored već izvedenih dokaza, izveo i dokaz pregledom dodatka I. Ugovoru o cesiji od 20.lipnja 2016.godine sa prilogom koji se odnosi na tuženike te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. M. T.. Ovaj dokaz vještačenjem sud je proveo radi načela ekonomičnosti postupka, radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, iako je u konačnici zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

Naime, iako su tuženici pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, te iako postoji dugovanje tuženika spram tužitelja vezano za predmetni pravni posao, tužitelj više nije aktivno legitimiran za vođenje postupka, jer on, jednostavno rečeno, više nije vjerovnik i nema pravo tražiti od tuženika bilo što, pa niti u korist treće osobe, ovdje umješača na strani tužitelja.

Tužitelj je svojim podneskom od 16.kolovoza 2018.godine uredio tužbeni zahtjev, u biti je preinačio tužbu, jer je, pored već istaknutog zahtjeva u prijedlogu za ovrhu istaknuo novi. Sud je ovu preinaku dopustio, jer je svrsishodna, radi konačnog razrješenje odnosa među strankama. Naime, za navesti je da tužitelj uredio zahtjev na način da traži da sud ukine u cijelosti platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi, to u biti predstavlja povlačenje tužbe u tom dijelu zahtjeva, pa je radi navedenog sud tako i postupio, vezano za tč. I. izreke ove presude. Nadalje je tužitelj postavio zahtjev kojim traži od tuženika da u korist umješača isplate iznos glavnice i kamata, njemu naknade trošak ovršnog postupak, a u korist umješača trošak parničnog postupka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Zaista su tužitelj i umješač zaključili Ugovor o cesiji sa dodatkom od 20.lipnja 2016.godine, potraživanje tužitelja spram tuženika je preneseno na umješača, dakle, tužitelj je tim ugovorom o cesiji ustupio umješaču tražbinu koja je predmet ove tužbe, na taj način je prestao biti vjerovnik u odnosu na tuženike, pa više nema pravo od tuženika zahtijevati ispunjenje ustupljene tražbine, niti u korist umješača, jer umješač nije tužitelj. Dakle, potraživanje tužitelja je postojalo spram tuženika, tijekom postupka je isto u odnosu na tužitelja prestalo, pa tužitelj nije aktivno legitimiran na postavljanje niti uređenog tužbenog zahtjeva, to može umješač, ali ne u ovoj parnici. Tužitelj više sa tuženicima nije ni u kakvom obveznom odnosno ugovornom odnosu, nije više vjerovnik i nema spram tuženika procesna ovlaštenja tražiti bilo što od tuženika, pa niti u korist treće osobe. Radi navedenog je valjalo odlučiti kao u tč. II. izreke presude i zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

Kada tome ne bi bilo tako, dakle, ukoliko je ovaj stav prvostupanjskog suda pogrešan, da tužitelj koji je trećem ustupio svoje potraživanje nema prava ni u korist trećeg od dužnika išta više tražiti, činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno, temeljem spisu priložene dokumentacije te vještva sudskog vještaka M. T. koje sud prihvaća u cijelosti kao stručno, logično i uvjerljivo, za navesti je da iz tog vještva proizlazi da postoji dugovanje tuženika ad.1, a time i ad.2, vezano za predmetni ugovor o kreditu, na dan 31.ožujka 2003.godine isto bi iznosilo 21.720,56 kn.

Naime, točno je da je tužitelj pogrešno izvršio obračun i uračunavanje plaćanja. Sudski vještak navodi da je sredstva po kreditu koje je tužitelj plasirao tuženiku ad.1 isti trebao vratiti u 60 mjesečnih obroka, prvi dospijeva 1.ožujka 1997.godine, a posljednji 2002.godine. Zaista ovoj ugovor o kreditu nije otkazan od strane tužitelja, tužitelj je po svom nahođenju izvršio obračun stanja po kreditu na dan 31.ožujka 2003.godine i u pogledu toga podnio prijedlog za ovrhu. Za navesti je da iz vještva vještaka M. T. (a tek naknadno je dostavljena sva potrebna dokumentacija za potrebe vještačenja) proizlazi da za vrijeme trajanja kredita glavnica iznosila 37.675,60 kn, redovne kamate po odlukama tužitelja – 10.475,17 kn, a da je tuženik ad.1 ukupno platio iznos od 26.430,21 kn.

Dakle, kada se od tog iznosa kojeg je tuženik ad.1 platio na ime vraćanja kredita, prvenstveno oduzmu redovne kamate, pa onda glavnica po kreditu, dolazi se do iznosa od 21.720,56 kn, koliko bi nakon isteka ugovornog odnosa, tuženik ad.1 bio u obvezi platiti tužitelju. Tek na ovaj iznos tužitelj bi imao pravo obračunati zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, te ovaj iznos potraživati u ovom postupku, sa zakonskim zateznim kamatama. Ovako je zaista razvidno, što proizlazi iz vještva, da je tužitelj pogrešno vršio uračunavanje, te da je pribrajao i redovne i zakonske zatezne kamate glavnici, pa na to ponovno traži zatezne kamate, neosnovano.

Dakle, kada bi tužitelj bio aktivno legitimiran, sud bi dosudio iznos od 21.720,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana zakašnjenja, podnošenja prijedloga za ovrhu do isplate, dok bi za više zatraženo zahtjev tužitelja odbio. Dakle, po pitanju visine tužitelj ne bi uspio u tužbenom zahtjevu, u cijelosti, njegov uspjeh po pitanju visine bio bi polovičan, a to je utvrđeno nakon provođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

Za navesti je da je do trenutka zaključenja ugovora o cesiji zahtjev tužitelja spram tuženika bio djelomično osnovan, po prilici cca 50% visine istog, a od tog trenutka tužitelj je izgubio legitimaciju za vođenje ovog spora, tako da je uspjeh stranaka u sporu vezano i za odredbu čl.155. ZPP-a trebalo smatrati podjednakim, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Okolnosti ovog spisa nalažu drugačiju primjenu odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, ovom presudom odbijen je zahtjev tužitelja u cijelosti, radi promjena koje su uslijedile tijekom postupka, ali, vodeći računa o troškovima stranaka U Splitu, 7. siječnja 2019. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u četiri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Tužitelju

2. Pun. tuženika ad. 1

3. Pun. tuženika ad. 2

4. Pun. umješača na strani tužitelja