Gž-1941/2014-4 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Gž-1941/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijan Rogić, kao predsjednik vijeća, Alenka Paus, kao sudac izvjestitelj i Dolores Peruško, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. B. iz P., OIB: ..., 2. M. B. iz P., OIB: ..., 3. D. B. iz P., OIB: ..., svi zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. O., S. R. i R. K., odvjetnici iz P., protiv tuženika Grada P.-P., OIB: ..., zastupan po generalnoj punomoćnici G. L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, posl. br. P-1803/11-50 od dana 24. travnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 31. kolovoza 2015. godine

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli – Pola, posl. br. P-1803/11-50 od dana 24. travnja 2014. godine u točci I. izreke na način da se sudi:

„ I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Tuženik Grad P. dužan je tužiteljima D. B., M. B. i D. B., svi iz P., isplatiti zajedno iznos od 1.549.753,23 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 27. svibnja 2013. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 198.400,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."”

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, posl. br. P-1803/11-50 od dana 24. travnja 2014. godine u točkama II. i III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: “I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Tuženik Grad P. dužan je tužiteljima D. B., M. B. i D. B., svi iz P., isplatiti zajedno iznos od 1.549.753,23 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 27. svibnja 2013. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 198.400,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom u iznosu od 70.883,97 kuna, te dio tužbenog zahtjeva glede tijeka zakonske zatezne kamate od 05. prosinca 2011. godine. III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu od 252.650,00 kuna.”

Protiv presude, točaka II. i III. pravovremenu žalbu podnose tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ukazuju da presuda u tom dijelu nije obrazložena, da je činjenično stanje manje-više utvrđeno, ali nije jasno zašto sud odbija dio zahtjeva, niti je to obrazloženo, da je sud trebao dosuditi i iznos od 70.883,97 kn kao i zatezne kamate od dana podnošenja tužbe do isplate, a da niti odluka o trošku nije pravilna jer je sud trošak odmjerio paušalno, a ne u skladu sa ZPP-om. Ističu da je uspjeh tužitelja gotovo 100%, pa im je trebalo dosuditi trošak prema uspjehu u sporu, također dodaju da nije primijenjena Tbr. 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Predlažu preinaku presude u pobijanom dijelu i naknadu troškova parnice i žalbe u iznosu 30.375,00 kn i pristojbe na žalbu u iznosu 10.000,00 kn.

Protiv presude, točke I., pravovremenu žalbu podnosi tuženi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st.

2. t.

11. ZPP-a; da sud tužiteljima dosuđuje naknadu u novčanom iznosu, a naziva je nenovčana materijalna šteta i to za nekakav budući postupak izvlaštenja za koji još nije formirana građevinska čestica, ne postoji pravomoćna lokacijska dozvola kojom je definirana trasa prometnice, niti postojeća površina spornih nekretnina omogućava funkcioniranje prometa; da nekretnine po zakonu i pravilima struke ne mogu biti nerazvrstana cesta jer ne udovoljavaju važećim standardima niti propisima, a što slijedi i iz nalaza vještaka, da se radi o nekretninama koje se koriste kao nužni prolaz susjednim izgrađenim objektima na kojem zemljištu je upisano pravo služnosti prolaza i provoza sve do javne ceste P. – Š. na kojem pristupu je postavljen jedini prometni znak „Stop“, da prolazom ne može proći vatrogasno vozilo, vozilo hitne pomoći, da je neprihvatljiv zaključak vještaka da se radi o prometnici, da je zaključak prvostupanjskog suda nelogičan, proturječan Zakonu o izvlaštenju, Zakonu o cestama i ZOO-u, da pojam nenovčane materijalne štete ne postoji u našem pravnom poretku, pa nije jasno kakvu to štetu tužitelj trpe i u čemu je umanjenje njihove imovine i sprečavanje povećanja, da su tužitelji sami formirali nekretnine po obliku i površini, a sve ostalo zemljište okolo istih prodali, da na predmetnim nekretninama nije moguće formirati građevinsku česticu za prometnicu, da su formirane po volji tužitelja za namjenu prolaza i provoza parcela koje su prodali, da nije dokazana protupravnost niti štetna radnja tuženika; da su tužitelji vršili formiranje spornih čestica za svoje potrebe, da nekretnine nisu zauzete niti uzurpirane od tuženika, da su tužitelji sami uzrokovali zauzimanje predmetnih nekretnina od strane trećih osoba kojima su prodali svoje nekretnine koji preko istih imaju pristup do javno prometne površine, a što je razvidno iz očitovanja Ureda za katastar P. i prijavnih listova, a što utvrđuje i sud prvog stupnja, pa je obrazloženje proturječno, da su prednici tužitelja nekretnine parcelizirali još 1997. godine bez projekta te formirali građevinske parcele koje su prodali, a u svojem vlasništvu zadržali sporne nekretnine kao pristupne putove nedovoljne širine na kojima je zasnovano pravo služnosti provoza i prolaza upisano u zemljišne knjige; da su korist ostvarili samo tužitelji, a štetu trpi tuženik i vlasnici okolnih nekretnina čiji će dijelovi biti izvlašteni u postupku izvlaštenja prilikom izgradnje buduće prometnice, a isti se protive izvlaštenju, pa su tužitelji doveli svojim postupanjem sve ostale u ovu situaciju da predmetne nekretnine služe samo kao pristupna prometna površina na kojoj je osnovano pravo služnosti u svrhu pristupa do građevne čestice čl.

2. st.

1. al. 20 Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Dodaje da je upravo zbog žalbe jedne vlasnice preko čije je nekretnine bila ucrtana trasa prometnice (R. T. N.) poništena lokacijska dozvola; da nema osnova za plaćanje naknade jer nekretnine ne predstavljaju nerazvrstane ceste odnosno javna dobra u općoj uporabi, niti su izgrađene od strane tuženika, niti imaju zakonske i podzakonske standarde da bi se pustile u promet kao cesta, da je prije gradnje prometnice tuženik dužan ishodovati pravomoćnu lokacijsku dozvolu i u obvezi riješiti imovinskopravne odnose, da je za provođenje izvlaštenja nadležan Ured državne uprave za imovinsko pravne poslove u županiji, ukazuje na odredbu čl. 6., 20 st.

1. t.

7. i 21.a Zakona o izvlaštenju te počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st.

2. t.

2. ZPP-a jer je postupak izvlaštenja u nadležnosti upravnog organa, da ne postoji niti detaljni plan uređenja na području spornih nekretnina već se iste nalaze unutar granica GUP-a stambena namjena, da prema nalazu vještaka samo dijelovi nekretnina predstavljaju prometnice, da je netočno utvrđenje suda da stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke jer je tuženik naveo da mišljenje vještaka A. H. od 8. studenog 2012. godine prihvaća samo u pogledu identifikacije predmetnih nekretnina, ali da ne prihvaća očitovanje istog od 4. siječnja 2013. godine kojim vještak izračunava približne površine pojedinih dijelova predmetnih parcela jer mu to nije bilo naloženo; ukazuje na odredbe Zakona o prostornom uređenju i gradnji na koji se način može vršiti parcelizacija zemljišta, odnosno samo u skladu s rješenjem o uvjetima građenja, lokacijskom dozvolom, rješenjem o utvrđivanju građevinske čestice, detaljnim planom uređenja i dr., a niti jedan od tih dokumenata u ovoj pravnoj stvari nije izrađen; da taj nalaz slijedi nalaz vještaka S. K. temeljem kojeg je utvrđena visina tužbenog zahtjeva, pa je sve određeno samo približno, „odoka“, da je nejasan zaključak suda da su nadležne službe tuženika nekretnine tretirale kao javno prometne površine, da su tužitelji dali suglasnost za pristup do javno prometne površine preko svoje nekretnine osnivanjem služnost prolaza do iste, što je ovdje slučaj, da su isti dali služnost svakom pojedinom vlasniku predmetne nekretnine, da tuženik na predmetnim nekretninama nije izvodio nikakve radove, da dijelovi nerazvrstane ceste nisu ni izgrađena kanalizacija, vodovod, kontejneri za smeće (Zakon o cestama), da samo prometna signalizacija čini dio nerazvrstane ceste, a na nekretninama je postavljen jedan jedni prometni znak „stop“, da su trgovačka društva na ime naknade za osnovanu služnost postavljanja i održavanja kanalizacijskih vodova tužiteljima isplatila odgovarajuću novčanu naknadu (Ugovor o osnivanju prava služnosti postavljanja i održavanja kanalizacijskih vodova od 26. kolovoza 2003. godine i Ugovor o služnosti od 4. studenog 2008. godine), a koje dokaze sud prvog stupnja nije cijenio.

Dodaje i da nekretnine nemaju tržišnu vrijednost jer se na istima ne može ništa graditi niti se mogu koristiti za poljoprivrednu namjenu već samo u funkciji prolaza i provoza do javno prometne površine i to sve voljom tužitelja koji su takve čestice formirali za namjenu prolaza i provoza za potrebe katastarskih čestica koje su prodali trećima. Predlaže usvajanje žalbe i preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Sa žalbama je postupljeno sukladno čl. 359. Zakona o parničnom postupku. Odgovor na žalbu tuženik nije dostavio, a tužitelji dostavljaju podnesak kojim ističu da ne daju odgovor na žalbu tuženika jer su i sami podnijeli žalbu, ali ukazuju da je presuda pravilna i valjano obrazložena, temeljena na čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 131. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, da je sud već donosio odluku između istih stranaka u istovjetnoj pravnoj stvari. Potražuju naknadu za sastav podneska te pristojbe, ukoliko se smatra odgovorom na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženika je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja da im tuženik isplati naknadu za zemljište – njihove nekretnine (kč. 2473/81, 2473/98, i 2473/99, sve k.o. P.) na predjelu B. koje je, po navodu tužitelja, tuženik zauzeo, koje predstavljaju prometnice, a nije proveden postupak izvlaštenja, niti je tužiteljima isplaćena naknada za isto. Prvostupanjskom presudom sud prvog stupnja u pretežitom je dijelu usvojio zahtjev tužitelja utvrdivši da su tužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina kč. 2473/99, 2473/81 i 2473/98; da iste u najvećem djelu predstavljaju dijelove ... u naselju B. (nalaz mjerničnog vještaka A.

H.); da od ukupne površne kč. 2473/81, 1215 m2 685 m2 čini asfaltirana i neasfaltirana cesta, 200 m2 zelena površina (parking) i 330 m2 je okućnica okolnih parcela; ukupna površina kč.br. 2473/98, je 441 m2 od toga je 295 m2 neasfaltirana cesta, 18 m2 okretište i 128 m2 južni dio koji nije u funkciji ceste; ukupna površina kč.br. 2473/99 je 858 m2 od čega je 700 m2 asfaltirana cesta, 86 m2 parkiralište (okretište) i 72 m2 pješačka staza; da nekretnine nalaze se unutar granica GUP-a prema namjeni stambena namjena; da se preko istih u većem dijelu odvija kolni i pješački pristup nekretninama koje su izgrađene s obiju strana predmetnih nekretnina kao stambene zgrade; da na predmetnim nekretninama ugrađena je gradska kanalizacija, javna rasvjeta, kućni elektropriključci i gradska vodovodna mreža; da je prosječna širina 4m; da je u trupu ceste na kč. 2473/81 ugrađen kanalizacijski sustav s postavljenim šahtovima, sustav javne rasvjete s ugrađenim stupovima, ugrađen je vodovod, hidranti, a na križanju s prometnicom P. – Š. stavljena je i prometna signalizacija; da kč. 2473/98 uknjižena je kao pašnjak u naravi najjužniji dio ... posuta tucanikom; da je kč. 2473/99 većim dijelom izbetonirana osim okretišta te je širine 5-5,5 m (sve nalaz vještaka S. K.); da nekretnine predstavljaju prometnicu i to od kč. 2473/81 u površini od 852 te u cijelosti kč. 2473/98 i kč. 2473/99, da se iste koriste kao cesta iako nisu izgrađene po standardima; da je irelevantno tko je investitor ceste, da li je tuženik dobio građevinsku i druge dozvole, pokrenuo postupak izvlaštenja; da je nesporno da su parcele tužitelja uzurpirane od strane tuženika; da tuženik osobama koje žive u neposrednoj blizini nekretnina izdaje građevinske i druge dozvole, predmetne nekretnine označava kao prolaz do istih, u trup je ugrađen kanalizacijski sustav s postavljenim šahtovima, postavljen je sustav javne rasvjete s ugrađenim stupovima, ugrađen vodovod i hidranti, te prometna signalizacija; da činjenica da prometnica na nekretninama nema građevinsku i druge dozvole, projektnu dokumentaciju nije od značaja, kao niti činjenica da nije proveden postupak izvlaštenja; da tuženik je taj koji koristi nekretnine i ima koristi od istih (ubire komunalnu naknadu); da gradska poduzeća ubiru naknadu za svoje usluge (V. i H.); da činjenica postojanja služnosti prolaza i provoza na nekretninama nije od značaja (prednici tužitelja su vršili cijepanje osnovnih kč. od kojih su nastale brojne koje danas čine okolne parcele predmetnim pristupnim prometnicama, a navedenom parcelacijom formirane su i predmetne pristupne prometnice do određenih, formiranih građevinskih parcela); da su nekretnine svrhu kao javne nerazvrstane ceste, odnosno pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina dobile radnjama tuženika (postavljanje prometne signalizacije, javne rasvjete, kanalizacije, priključaka vode); da prigovor zastare nije osnovan jer ista ne teče dok je osoba upisana kao vlasnik na spornoj nekretnini, da slijedom toga tužiteljima pripada ukupna naknada u iznosu 1.549.753,23 kn (prema njihovim suvlasničkim dijelovima) temeljem čl.

32. i 33. Zakona o izvlaštenju, a u preostalom je dijelu zahtjev valjalo odbiti, a budući je u 6/144 dijela na kč. 2473/99, upisana S. C. A. i u 6/144 dijela S. C. R.; da zatezna kamata teče od dana izrade nalaza vještaka temeljem čl. 277. st.

2. Zakona o obveznim odnosima u svezi sa čl. 189. st.

2. ZOO-a.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka te pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđenje je ovoga suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ali je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio odluku, a zatim i pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem je zahtjev usvojio. Pri tom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a jer se u konkretnom postupku ne radi o provođenju postupka izvlaštenja, već isplati naknade za zemljište koje je „zauzeto“ od strane tuženika, tj. postupku radi isplate; pa stoga ne radi se niti o sudskoj zaštiti u postupku izvlaštenja.

Naime, nekretnine za koje tužitelji od tuženika potražuju isplatu njihove vrijednosti su u suvlasništvu tužitelja (osim dijelom kč. 2473/99 k.o. P. kako je već navedeno) i iste su u svom sadašnjem obliku nastale, a što nije sporno, parcelizacijom na zahtjev tužitelja, odnosno njihovih prednika. Te nekretnine koriste se kao kolni i pješački pristup do nekretnina koje su izgrađene s obiju strana predmetnih nekretnina kao stambene zgrade (nalaz vještaka S. K.) te je na istima upisana služnost prolaza i provoza u korist tih nekretnina (nesporno). Sporno je da li iste predstavljaju prometnice – nerazvrstanu cestu.

Iz nalaza vještaka S. K. u svezi s nalazom mjerničnog vještaka A. H. slijedi da se pod „prometnicom“ nalazi dio kč. 2473/81 (885 m2) te u cijelosti kč. 2473/98 i kč. 2473/99; međutim, pravilno ukazuje tuženik da je isti prigovorio nalazu vještaka A. H. u dijelu u kojem su utvrđene površine nekretnina koje su pod „prometnicom“, a budući je vještak A. H. u nalazu naznačio da se radi o približnim površinama, pa je svakako trebalo raspraviti na koji su način te površine određene i što to konkretno znači ovdje „približno“. Međutim, to po stavu ovoga suda i nije od značaja jer je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da predmetne nekretnine predstavljaju prometnicu, da su iste uzurpirane od tuženika (da samo on ima koristi od istih) i da stoga tužiteljima pripada pravo na isplatu naknade.

Naime, sukladno odredbi čl.

2. t.

6. Zakona o cestama („Narodne novine„ 84/11) nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, odnosno sukladno čl.

98. Zakona o cestama nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, i to posebice: ceste koje su na području gradova s više od 35.000 stanovnika te gradova koji su sjedišta županija bile razvrstane u javne ceste Odlukom o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste (»Narodne novine« br. 54/08., 122/08., 13/09., 104/09. i 17/10.), ceste koje povezuju naselja, ceste koje povezuju područja unutar gradova i naselja, terminali i okretišta vozila javnog prijevoza, pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina, druge ceste na području naselja i gradova. (2) Ceste iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka odlukom određuje ministar.(3) Odluka iz stavka 2. ovoga članka objavljuje se u »Narodnim novinama«.

Dalje, odredbom čl. 100. Zakona o cestama određeno je da nerazvrstanu cestu čine: cestovna građevina (donji stroj, kolnička konstrukcija, sustav za odvodnju atmosferskih voda s nerazvrstane ceste, drenaže, most, vijadukt, podvožnjak, nadvožnjak, propust, tunel, galerija, potporni i obložni zid, pothodnik, nathodnik i slično), nogostup, biciklističke staze te sve prometne i druge površine na pripadajućem zemljištu (zelene površine, ugibališta, parkirališta, okretišta, stajališta javnog prijevoza i slično); građevna čestica, odnosno cestovno zemljište u površini koju čine površina zemljišta na kojoj prema projektu treba izgraditi ili je izgrađena cestovna građevina, površina zemljišnog pojasa te površina zemljišta na kojima su prema projektu ceste izgrađene ili se trebaju izgraditi građevine za potrebe održavanja ceste i pružanja usluga vozačima i putnicima (objekti za održavanje cesta, upravljanje i nadzor prometa, benzinske postaje, servisi i drugo); zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste, prometna signalizacija (okomita, vodoravna i svjetlosna) i oprema za upravljanje i nadzor prometa, javna rasvjeta i oprema ceste (odbojnici i zaštitne ograde, uređaji za zaštitu od buke, uređaji za naplatu parkiranja i slično).

Nadalje, odredbom čl. 2. st. 1. al. 20. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ 76/07, 38/09, 55/11, 90/11) određeno je da prometna površina je površina javne namjene, nerazvrstana cesta, cesta u vlasništvu vlasnika građevne čestice ili površina na kojoj je osnovano pravo služnosti prolaza u svrhu pristupa do građevne čestice, a što nadalje znači da svaka prometna površina koja je pristupni put do građevinskih čestica ne mora nužno biti i javne namjene i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka S. K., onog koje tuženik nije prihvaćao te je predlagao novo, slijedi da predmetne nekretnine i to kč. 2473/81 u dijelu predstavlja ograđena dvorišta, dijelom dio ... betoniran, dio pašnjak i parkiralište, da na istoj postoji javna rasvjeta, da je kč. 2473/98 dio ulica posuta tucanikom, dio okretište (zapuštena zelena površina), da je kč. 2473/99 dio ulica betonirana, dio parking, dio staza; ali iz takvog nalaza ne može se prihvatiti daljnje mišljenje vještaka da se ipak radi o prometnici – nerazvrstanoj cesti. Naime, vještak može dati svoje mišljenje da li se radi o konkretno nerazvrstanoj cesti ili ne, ali konačan zaključak o tome valja dati sud koji pri tom mora cijeniti i sve druge bitne činjenice konkretnog slučaja – ovdje one da su tužitelji (odnosno prednici) ranije postojeće nekretnine parcelizirali, i time su formirali: ovdje sporne nekretnine kao pristupne puteve nizu građevinskih parcela koje su također formirali tom parcelizacijom; da ti putevi nisu izgrađeni prema standardu prometnica, da nema projekta, lokacijske, uporabne, građevinske dozvole za iste.

Pri tom, nije sporno da predmetne nekretnine za pristup do svojih okolnih nekretnina koriste vlasnici tih (okolnih) nekretnina, međutim, isti ih koriste temeljem upisane služnosti prava prolaza i provoza, a koju služnost su na predmetnim nekretninama upisali tužitelji, odnosno njihovi prednici. Činjenica jest i da je na kč. 2473/81 postavljena i javna rasvjeta, pa i prometni znak „stop“ na križanju s cestom P. - Š. (jedini prometni znak), da je postavljen vodovod te kanalizacija (na kč. 2473/98 i 2473/99 nema šahta kanalizacije, samo vodovoda i nema javne rasvjete); međutim, to ne vodi zaključku da se radi o cesti – nerazvrstanoj cesti, tim više što vještak S. K. jasno navodi da cesta na nekretninama nije izgrađena prema standardima, već, a na što pravilno tijekom postupka ukazuje tuženik, o prometnoj površini – onoj na kojoj je osnovano pravo služnosti u svrhu pristupa do građevne čestice. Iz tako utvrđenih činjenica nepravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik uzurpirao te nekretnine, tim više što nije niti sporno da ih tuženik nije izgradio u smislu prometnica, betoniranja, asfaltiranja (to tužitelji niti ne tvrde), da te „prometnice“ na tim nekretninama nisu izgrađene po standardima, da za iste ne postoji niti građevinska, lokacijska, uporabna dozvola (u konačnici poništena lokacijska dozvola u spisu, u svezi s iskazom svjedoka V. B.), niti je pokrenut postupak izvlaštenja, a prema GUP-u grada Pule nekretnine su u području stambene namjene (S). To što kroz kč. 2473/81 prolazi kanalizacija, vodovod, a kroz ostale vodovod, što je na kč. 2473/81 javna rasvjeta i jedan prometni znak može, eventualno, biti osnova za neke druge zahtjeve tužitelja, ali to im ne daje valjanu osnovu za aktualni zahtjev za isplatu (cjelokupne) vrijednosti predmetnih nekretnina. Pri tom neosnovano sud prvog stupnja navodi da komunalni doprinos (koji ubire tuženik) u naravi pokriva otkup zemljišta za pristupni put, odnosno javno prometnu površinu jer komunalna naknada osigurava (uz ostale izvore prihoda) obavljanje komunalnih djelatnosti, a to nije „otkup zemljišta“.

Osim toga, a na što u žalbi ponovno ukazuje tuženik, Ugovorom između tužitelja i društva P. H. d.o.o. osnovana je služnost postavljanja i održavanja kanalizacijskih vodova na kč. 2473/81, te je tim Ugovorom tužiteljima za to određena naknada (za osnovanu služnost), pa postavljanje kanalizacije nikako nije moguće tumačiti kao radnju tuženika, kako to čini sud prvog stupnja, a niti kanalizacija, vodovod, čini nerazvrstanu cestu.

Stoga, a što i nije sporno, nije tuženik taj koji je projektirao, trasira, izgradio „cestu“ preko nekretnina tužitelja, već su sami tužitelji (i prednici) parcelizirali svoje nekretnine i odredili predmetne kao pristupne, za formirane građevinske parcele koje su u međuvremenu prodane, na način da su osnovali i upisali pravo služnosti prolaza i provoza na teret predmetnih nekretnina. Predmetne nekretnine nisu izvlaštene, niti je takav postupak proveden, niti pokrenut, upravo jer „cestu“ na istima nije sačinio tuženik već su iste kao „cestu“ u smislu pristupnog puta formirali tužitelji; stoga tužitelji neosnovano od tuženika potražuju isplatu vrijednosti nekretnina jer niti su im nekretnine izvlaštene (čl. 31. i 32. Zakona o izvlaštenju), niti uzurpirane od tuženika, niti imaju pravo na, u tom smislu, naknadu štete.

Neosnovano tužitelji ukazuju i na postojanje ranije pravomoćne presude između istih stranaka, na zemljištu na istoj lokaciji (kč. 2473/100) jer se radi o činjenično sasvim različitim predmetima; u tom predmetu, barem kako slijedi iz dostavljenog preslika niz bitnih činjenica i nije bio sporan (u ovom postupku tuženik ističe da se tada radilo o izgrađenoj prometnici); a svakako iz dostavljenog preslika spisa slijedi da se radilo o nekretnini koja ima namjenu javno prometne površine, a ne kao ovdje nekretninama koje su unutar granica GUP-a, ali prema namjeni - stambena namjena.

S obzirom na izložen materijalno-pravni stav, pravilno je sud prvog stupnja odbio u preostalom dijelu zahtjev tužitelja, točka II. izreke, iako je, a što je u bitnom pravilno, isti taj dio odbio budući tužitelji nisu suvlasnici kč. 2473/99 u 12/144 dijela.

Slijedom navedenog, temeljem čl. 373. t. 2. i 3. ZPP-a i čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci.

Kako je zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, valjalo je preinačiti i odluku o trošku, osim u točci III. izreke u kojem dijelu je pravilno odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška, te u konačnici odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti, čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Kako je žalba tužitelja neosnovana (osnovana je žalba tuženika koji nije potraživao trošak), a odgovor na žalbu nije niti bio potreban s obzirom na navode istog, valjalo je odbiti u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Puli-Pola, 31. kolovoza 2015. godine.

Predsjednik vijeća

Marijan Rogić, v.r.