I Kž-335/2014-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 335/14-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. P. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. P., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. ožujka 2014. broj K-10/13, u sjednici održanoj dana 8. ožujka 2016., u prisutnosti branitelja opt. A. P., odvjetnika B. R., i 4. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. A. P. radnjama za koje je proglašena krivom prvostupanjskom presudom počinila kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženica za kazneno djelo iz čl. 90. KZ/97, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu joj se na temelju čl. 63. KZ/97 uračunava vrijeme uhićenja i pritvora od 2. studenog 2009. do 25. veljače 2010.

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom cijelu i žalba opt. A. P. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 335/14-8

Obrazloženje

Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivom opt. A. P. zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz čl. 110. K7/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ju na temelju tog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato joj je vrijeme uhićenja i ono provedeno u pritvoru od 02. studenog 2009. do 25. veljače 2010.

Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. A. P. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

Na temelju čl. 79. KZ/11 od optuženice je oduzeta jednocjevna puška ručne izrade call. 16 mm koja će se po pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženica A. P. obvezana je u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe podmiriti troškove kaznenog postupka, specificirane u izreci te presude, a koji se odnose na troškove nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka, toksikološkog vještaka, balističkog vještaka i psihijatrijskog vještaka, te trošak pristupa svjedoka T. T. i M. G., kao i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. A. P.

Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, odnosno primijeni zakon koji je trebalo primijeniti.

Optužena A. P. žali se po branitelju B. R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene kaznenog zakona“ i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se „žaliteljica oslobodi svake krivnje“, a podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženice odvjetnika B. R., te, u skladu s odredbom čl. 475. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti opt. A. P. i državnog odvjetnika, koji su o njoj uredno obaviješteni na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08..

I Kž 335/14-8

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženice nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženice, osim zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni

Iako se uvodno u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, opt. A. P. naznačuje tek čl. 468. ZKP/08, ne određujući na koju točno bitnu postupovnu povredu misli, a iz navoda žalbe proizlazi da žaliteljica prvenstveno obrazlaže zbog čega smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, u okviru čega nalazi i da nema razloga o odlučnim činjenicama, što slijedi iz formulacije da „sud ne obrazlaže koje su to indiciji koje upućuju na zaključak da je optuženica počiniteljica inkriminiranog kaznenog djela“, pa je za zaključiti da žaliteljica smjera na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, takva postupovna povreda nije ostvarena, jer je sud prvog stupnja u posljednjem odlomku na str. 15 te na str. 16 presude nabrojio dokaze, odnosno indicije iz kojih je izveo pobijani zaključak. Nezadovoljstvo žaliteljica takvim obrazloženjem predstavlja pobijanje po prvostupanjskom sudu utvrđenih činjenica, ali se time ne ostvaruje naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Pretežnim dijelom svojih navoda optuženica argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iako uvodno navodi da se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tako optuženica pobija zaključke prvostupanjskog suda o postojanju zatvorenog kruga indicija koji upućuju na nju kao počiniteljicu kaznenog djela ubojstva za koje je proglašena krivom, istodobno ističući da je ranija oslobađajuća presuda prvostupanjskog suda od 22. studenog 2010. broj K-35/09, koja je ukinuta ovosudnim rješenjem od 17. srpnja 2013. broj I Kž-282/11, imala u svemu prihvatljive razloge, koji po ocjeni žaliteljice egzistiraju i dalje. Naglašava da ni u ponovljenom postupku nije pronađen niti jedan materijalni ili personalni dokaz koji bi identificirao optuženicu kao počiniteljicu tog djela, pri čemu je i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude istaknuo da je ispitana liječnica decidirano ustvrdila da na opt. A. P. nije bilo vidljivih ozljeda, čime je otklonjen eventualni fizički sukob žaliteljice i žrtve kao razlog počinjenja ovog djela. Osim toga, drži da je visoka koncentracija apsolutnog alkohola u krvi žaliteljice istu onemogućavala za bilo kakve racionalne radnje, a poglavito za sastavljanje i uporabu puške. Mišljenja je i da je ponašanje opt. A. P. nakon događaja, kada ona pokušava reanimirati žrtvu i traži pomoć, argument koji potkrjepljuje osnovanost žalbenih navoda.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, detaljno i savjesno analizirao i logično i kritički ocijenio, pa se zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu pravilnima.

I Kž 335/14-8

Istina je da u ovom kaznenom predmetu, kako je to ovaj drugostupanjski sud i u ranijoj ukidnoj odluci od 17. srpnja 2013. broj I Kž-282/11 istaknuo, nije bilo tzv. izravnih dokaza na osnovu kojih se može zaključiti o identitetu počinitelja, a što žaliteljica smatra presudnim. No to, kraj brojnih okolnosti koje su nesumnjivo utvrđene, te u svojoj povezanosti s izvjesnošću upućuju na optuženicu kao počiniteljicu tog djela, ne ostavljajući prostora za razumnu sumnju da bi počinitelj mogao biti netko drugi, ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda.

Iako je to prvostupanjski sud u pobijanoj presudi već sažeto iznio, ovdje treba ponoviti da se događaj odigrao u večernjim satima u kući na osami, bez električne energije, u kojoj stanuju samo optuženica i oštećenik. Navedeni objekt je izrazito malog unutarnjeg prostora, a raspored prostorija takav je da onemogućuje da se iole glasnije zbivanje odvija neprimjetno za bilo kojeg od stanara. Oštećenik je bio ustrijeljen iz neposredne blizine, kako to proizlazi iz suglasnih nalaza i mišljenja sudskomedicinskog i balističkog vještaka, puškom ručne izrade koja je bila vlasništvo oštećenika, a koja je potom pronađena pospremljena u smočnicu, gdje je i inače stajala. Ozljede koje je oštećenik zadobio takve su naravi da su onemogućavale njegovo kretanje, što podrazumijeva da je pušku iz koje je izvršeno opaljivanje netko drugi nakon uporabe spremio na uobičajeno mjesto. Već ovi detalji upućuju na to da je počinitelj djela netko tko je dobro znao raspored prostorija i mjesto gdje se oružje inače nalazilo, što suzuje krug osoba koje dolaze u obzir kao počinitelji. Nadalje, optuženica je, otišavši neposredno nakon događaja po pomoć kod susjeda bila odjevena u pidžamu preko koje je ogrnula kaput, što nepobitno znači da je u trenutku događaja boravila u kući u kojoj je oštećenik smrtno pogođen, pa je dakle morala ili sudjelovati u događaju ili mu nazočiti. Kada bi doista bila riječ o spomenutoj drugoj mogućnosti, odnosno o nekom drugom počinitelju, a ne optuženici, nije logično da optuženica o tome ne govori ni susjedima kojima odlazi po pomoć niti naknadno. Ovako izložen krug indicija koji upiru na optuženicu kao počiniteljicu kaznenog djela ubojstva nesumnjivo i uvjerljivo zatvara iskaz svjedoka dr. T. T. kojem je optuženica bila dovedena na medicinski pregled po djelatnicima policije, te je tada izjavila da je te noći bila istučena, šamarana po licu od strane nevjenčanog supruga, nakon čega ga je ubila, a što je spomenuti liječnik i zabilježio u liječničkoj svjedodžbi. Doda li se svemu navedenom da su akteri događaja dugogodišnji prekomjerni konzumenti alkohola, međusobno ljubomorni i skloni svađama, pa i fizičkom obračunavanju, a o čemu su suglasno iskazivali brojni svjedoci, nema nikakve dvojbe da je upravo opt. A. P. kritične zgode iz puške ručne izrade ispalila iz neposredne blizine u prsa oštećenika jednu patronu i pritom mu zadala smrtnu ozljedu.

U pogledu žaliteljičine tvrdnje da je bila pod jakim djelovanjem alkohola, treba naglasiti da stupanj alkoholiziranosti optuženice tempore criminis nije mogao biti s izvjesnošću utvrđen, pa je prvostupanjski sud u tom smislu opravdano zaključio da je optuženica bila alkoholizirana, ali ne u tolikom stupnju koji bi bitno smanjio njenu ubrojivost, prihvativši u tom pogledu nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, koji je uzeo u obzir organiziranost i racionalnost radnji koje je optuženica poduzimala neposredno nakon događaja (reanimacija oštećenika, odlazak po pomoć i artikulirana komunikacija sa susjedima), a koje nije u stanju obaviti osoba koja je pod jakim djelovanjem alkohola.

Što se tiče primjedbe žaliteljice da je psihijatrijski vještak govoreći o stupnju ubrojivosti pogrešno pošao od pretpostavke da je optuženica počinitelj ubojstva, za naglasiti je da je to i dužnost vještaka psihijatra. Hoće li optuženica biti proglašena krivom za terećeno djelo, odnosno utvrđena kao počinitelj tog djela spada u domenu suda, a od vještaka psihijatra

I Kž 335/14-8

traži se tzv. uvjetna ocjena ubrojivosti okrivljenika u vrijeme počinjenja djela, koja se jedino i može dati pod pretpostavkom da je ta osoba počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

Slijedom iznesenog, žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

U odnosu na žalbe stranaka zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni

Optuženica svojim žalbenim navodima argumentira tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se u tom smislu upućuje na gore izneseno obrazloženje.

Opravdano, međutim, državni odvjetnik ističe da je došlo do povrede kaznenog zakona, jer odredbe KZ/11 nisu u svemu blaže za optuženicu. Naime, posebni zakonski minimum prema odredbi čl. 90. KZ/97 i odredbi čl. 110. KZ/11 je isti i iznosi pet godina, dok je posebni zakonski maksimum blaži prema odredbi čl. 90. KZ/97 (i iznosi petnaest godina, prema čl. 53. st. 1. KZ/97), nego prema onoj iz čl. 110. KZ/11 (i iznosi dvadeset godina, sukladno čl. 44. st. 1. KZ/11). Što se pak tiče odredaba o ublažavanju kazne, na koje se referira prvostupanjski sud, one u konkretnoj situaciji nisu relevantne jer njihova primjena nije rezultirala odmjeravanjem niže, odnosno blaže kazne od one koja se mogla izreći prema odredbama KZ/97. Stoga je žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona djelomično prihvaćena, te je pobijana presuda preinačena, a djelo za koje je optuženica činjeničnim opisom inkriminacije iz pobijane presude proglašena krivom pravno označeno kao kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 90. KZ/97. Istodobno treba naglasiti da nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da je povrijeđen kazneni zakon jer da je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu trebala biti izrečena po odredbama KZ/97. Naime, vrijeme trajanja te mjere je po čl. 69. KZ/11 ograničeno na najviše tri godine, za razliku od KZ/97 (čl. 76. KZ/97), koji je u to vrijeme propisivao maksimalno trajanje od pet godina, pa je utoliko novi KZ/11 blaži od KZ/97. Radi se, dakle, o izuzetku od primjene načela alternativiteta, te je opravdano u tom dijelu prvostupanjski sud sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu izrekao na temelju čl. 69. KZ/11.

U skladu s preinačenjem pravne oznake djela za koje je optuženica proglašena krivom, valjalo je optuženici odmjeriti i novu kaznu po tom zakonskom propisu. Pritom su razmotrena međusobno suprotstavljena gledišta stranaka o izrečenoj kazni, jer je državni odvjetnik stanovišta da postojeće okolnosti nisu takve naravi da bi se mogle podvesti pod institut naročito izraženih olakotnih okolnosti, što potkrjepljuje navodom da su tijekom trajanja izvanbračne zajednice oboje partnera demonstrirali verbalnu i fizičku agresiju, dok optuženica smatra da su olakotne okolnosti premalo vrednovane.

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno i potpuno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti pogrešno vrednovao, odnosno da je neadekvatno značenje dao turbulentnim odnosima u izvanbračnoj zajednici optuženice i oštećenika, jer su tome doprinosili, kako to slijedi iz iskaza svih svjedoka, oboje partnera, te je agresivnost obilježavala ponašanje i oštećenika i optuženice. Kraj takvog stanja stvari, a cijeneći da kod optuženice nisu utvrđene nikakve vidljive ozljede (a pregledali su je dvoje liječnika), dok ostale olakotne okolnosti nisu takve prirode da predstavljaju podlogu za primjenu instituta tzv. sudskog ublažavanja kazne, osnovano državni odvjetnik, za razliku od optuženice,

I Kž 335/14-8

prigovara izrečenoj kazni, jer je i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju od tri godine neadekvatna svim utvrđenim okolnostima i težini počinjenog djela. Imajući u vidu sve izneseno, uz respektiranje podataka o ranijoj neosuđivanosti optuženice, njezinom primjerenom držanju, pokušaju reanimacije oštećenika, smanjenoj ubrojivosti tempore criminis, kao i činjenici da su oboje kritične zgode bili alkoholizirani, te da je optuženica ovisnica o alkoholu, i da je do predmetnog događaja došlo tijekom svađe, ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od pet godina odgovarajuća svemu navedenom, te da će se njom polučiti svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 4. travnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Ana Garačić, v. r.