Rev-269/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 269/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.d., B., Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8070/09-2 od 8. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10179/08 od 5. svibnja 2009., u sjednici održanoj 4. srpnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 7.500.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2007. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. I. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 150.000,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmet primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, obje nižestupanjske presude sastavljene su u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude dostatno odgovorio na relevantne žalbene navode tužitelja, pa utoliko u drugostupanjskom postupku nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade protuvrijednosti predmetne nekretnine (40 garažnih boksova istočnog dijela garaže izgrađene na kat. čest. 324 k.o. R. - N. R. površine 1017 m2), a pozivom na odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije potpisanog 29. lipnja 2001. u B..

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da su odredbama tog Ugovora samo određena načela za rješavanje odnosa između država proizašlih iz bivše države SFRJ, zbog čega nema mogućnosti izravne primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije već je potrebno sklopiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze između država potpisnica tog Ugovora.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju kako je Ugovor o pitanjima sukcesije kao međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i zakona Republike Hrvatske i kao takav da se izravno ima primijeniti bez potrebe sklapanja dodatnih ugovora s državama sljednicama bivše SFRJ, kao i da je taj ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe, odnosno zakonske propise.

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi Aneksom G Ugovora o pitanjima sukcesije samo su ugovorena temeljna - okvirna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju zaštite stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.). To upravo i proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa ugovora kojom je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela. Zato navedena odredba čl. 4. Aneksa Ugovora o pitanjima sukcesije ne daje pravo tužitelju potraživati od tuženice Republike Hrvatske njihovu novčanu protuvrijednost.

Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori - broj 2/04) u čl. 7. je propisano da taj ugovor, zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa G tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država slijednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim Ugovorom.

Dakle, izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa G Ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država sljednica.

Prema čl. 2. st. 1. podst. a) Aneksa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

Prema odredbi čl. 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Dakle, nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za imovinu ili ne.

Slijedom rečenog, neosnovan su revizijski navodi kojima se obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. srpnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.