Rev-2850/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2850/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović- Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. I. iz K., koju zastupa punomoćnik Đ. D.-G., odvjetnica iz K., protiv tuženice Županije sisačko-moslavačke, zastupane po županu Đ. B., te po Državnom pravobraniteljstvu Županije sisačko-moslavačke, Ispostava Ivanić Grad, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Sisku od 27. kolovoza 1998. godine br. Gž-624/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 10. travnja 1998. godine br. P-262/95, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini kojom je poništeno rješenje župana Županije s. -m. od 26. siječnja 1994. godine i naloženo tuženici da tužiteljicu rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.464,00 kn.

Rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu, kojim je naloženo tuženici da je tužiteljici dužna isplatiti plaću i uplatiti doprinose, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinači i odbije tužiteljica s tužbenim zahtjevom.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da je s danom 31. XII. 1993. godine rješenjem župana Županije s. -m. tužiteljica preuzeta u Županiju s. -m. kao službenik koji je na taj dan obavljao poslove državne uprave, koje sukladno Zakonu o sustavu državne uprave obavljaju županijski uredi. Iz sadržaja citiranog rješenja proizlazi da je tužiteljica obavljala poslove višeg upravnog referenta za društvene djelatnosti u organu uprave bivše Općine Kutina, te da je nastavila raditi poslove na kojima je zatečena do rasporeda sukladno odredbi čl. 42. Uredbe o ustroju županijskih ureda ("Narodne novine", br. 116/93).

Rješenjem tuženice od 26. siječnja 1994. godine tužiteljici je nakon proteka otkaznog roka od 6 mjeseci zaključno s 26. srpnja 1994. godine prestao radni odnos temeljem odredbe iz čl. 383. st. 1. Zakona o upravi u vezi s čl. 382. st. 2. Zakona o upravi.

Sporna je i u ovoj fazi postupka zakonitost rješenja tuženice od 26. siječnja 1994. godine.

Tuženica i u reviziji ističe da pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa od 26. I. 1994. godine ima deklaratorno značenje u smislu čl. 43. st. 2. u vezi s čl. 42. Uredbe o ustroju županijskih ureda i isto ne mijenja njen radnopravni status utvrđen rješenjem od 31. XII. 1993. godine.

Stoga smatra da ukoliko tužiteljica kao neraspoređeni službenik (u smislu čl. 42. Uredbe) nije najkasnije do 25. siječnja 1994. godine raspoređena u odgovarajuće županijske urede i ured župana prestaje radni odnos primjenom propisa Zakona o upravi u pogledu neraspoređenih djelatnika (temeljem odredbe čl. 383. st. 1. i čl. 382. st. 2. Zakona o upravi).

Pravilan je pravni zaključak nižestupanjskih sudova da je gore navedeno pravno stajalište tuženice istaknuto tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima a sada ponovljeno i u reviziji pogrešno. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili pobijano rješenje nezakonitim.

Ovo stoga što u vrijeme donošenja rješenja od 31. prosinca 1993. godine, kojim je tužiteljica preuzeta s danom 31. prosinca 1993. godine uz obavezu da za vrijeme dok se ne rasporedi dužna obavljati poslove na kojima je zatečena i one koje joj se povjere, nije bio donesen Pravilnik o unutrašnjem radu županijskih ureda Županije s. -m. (donesen je 14. I. 1994. godine).

Člankom 56.c. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", br. 90/92, 94/93, 117/93) propisano je da se na djelatnike u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne samouprave do donošenja posebnog zakona za te djelatnike primjenjuje Zakona o upravi.

Zakonom o upravi u čl. 381. st. 1. propisano je "da radnici koji nisu mogli biti raspoređeni u smislu čl. 380. raspoređuju se na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu u isti organ uprave ili drugi organ uprave iste društveno-političke zajednice, a i u organ uprave druge društveno- političke zajednice".

Iz navedenog proizlazi, da je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se preuzeti službenici rasporedili. Ukoliko nema slobodnog radnog mjesta za koje službenik ispunjava stručne uvjete u tijelima državne uprave ili ako takvo radno mjesto nije predviđeno aktom tijela državne uprave, već tada mu kao neraspoređenom službeniku prestaje radni odnos u smislu odredbe čl. 383. u vezi s čl. 381. Zakona o upravi.

Kako je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljici (26. I. 1994. godine) donesen Pravilnik o unutrašnjem radu županijskih ureda (14. I. 1994. godine) i utvrđeno radno mjesto - viši upravni referent čije je uvjete ispunjavala tužiteljica, o čemu svjedoči i objavljivanje natječaja za to radno mjesto, to ista nije mogla ostati nakon toga neraspoređenom i iz tih razloga joj prestati radni odnos.

Naime, tek nakon donošenja pravilnika ispunile su se pretpostavke za ocjenu nove mogućnosti rasporeda tužiteljice kao neraspoređenog radnika, jer je odredbom čl. 43. st. 2. Uredbe propisano da će župani rasporediti službenike iz čl. 42. ove Uredbe (sukladno Pravilniku o unutrašnjem radu županijskih ureda najkasnije do 25. siječnja 1994. godine) a po shvaćanju ovog suda ova odredba se odnosi na sve službenike koji su preuzeti u smislu čl. 42. Uredbe, a kojima do 25. siječnja 1994. godine nije prestao radnopravni status službenika.

Slijedom izloženog nije bilo mjesta donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa sukladno čl. 383. u vezi s čl. 382. st. 2. Zakona o upravi.

Kako se dakle nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a niti je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.