Revr-1058/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Lj. I.t. iz L., zastupanog po punomoćnicima S. P., G. G. i V. D., odvjetnicima iz R., protiv tužene-protutužiteljice J. M. iz P., zastupane po punomoćnici S. Đ., odvjetnici iz Z., radi isplate i utvrđenja ništetnosti pravnog posla, odlučujući o reviziji tužene-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-725/11-2 od 18. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-132/05-40 od 9. rujna 2010., u sjednici održanoj 10. srpnja 2012.,
Legislator headnote
AI generatedRevr-1058/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, pošto je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene odgovorio na sve odlučne žalbene navode davši za njih jasne i razumljive razloge uključujući i one zbog kojih je otklonjen kao neosnovan tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Pri tome drugostupanjski sud, a polazeći od rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, posebno ugovora o specijalizaciji sklopljenog 18. rujna 1998. pravilno zaključio da je tužitelj uz tuženu bio stranka tog ugovora koji je time i proizveo pravni učinak u odnosu na njih.
Full text
Broj: Revr 1058/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Lj. I.t. iz L., zastupanog po punomoćnicima S. P., G. G. i V. D., odvjetnicima iz R., protiv tužene-protutužiteljice J. M. iz P., zastupane po punomoćnici S. Đ., odvjetnici iz Z., radi isplate i utvrđenja ništetnosti pravnog posla, odlučujući o reviziji tužene-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-725/11-2 od 18. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-132/05-40 od 9. rujna 2010., u sjednici održanoj 10. srpnja 2012.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-725/11-2 od 18. travnja 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-132/05-40 od 9. rujna 2010. kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos 309.134,68 kn s pripadajućom zateznom kamatom, dok je za daljnjih 31.555,47 kn tužbeni zahtjev odbijen, te je odbijen i protutužbeni zahtjev tužene kao protutužiteljice upravljen na utvrđenje da je ugovor o specijalizaciji iz fizikalne medicine rehabilitacije od 18. rujna 1998. sklopljen između I. t., M.-I. d.d. P. i tužene-protutužiteljice ništetan i ne proizvodi pravni učinak, te na utvrđenje postojanja tražbine tužene kao protutužiteljice prema tužitelju kao protutuženiku u iznosu 287.754,00 kn sa zateznom kamatom, te je ujedno naloženo tuženoj-protutužiteljici isplatiti tužitelju iznos 76.220,00 kn na ime parničnog troška.
Protiv drugostupanjske presude tužena-protutužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, pošto je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene odgovorio na sve odlučne žalbene navode davši za njih jasne i razumljive razloge uključujući i one zbog kojih je otklonjen kao neosnovan tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Pri tome drugostupanjski sud, a polazeći od rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, posebno ugovora o specijalizaciji sklopljenog 18. rujna 1998. pravilno zaključio da je tužitelj uz tuženu bio stranka tog ugovora koji je time i proizveo pravni učinak u odnosu na njih.
Polazeći od odredbe čl. 365. ZPP-a, a prema kojoj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, a kod činjenice što tužena u žalbi nije pobijala prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da ne postoji njezina tražbina prema protutuženiku u iznosu 287.754,00 kn istaknuta radi prebijanja, neosnovano se u reviziji prigovara da bi drugostupanjski sud propustio u svojoj presudi ocijeniti i takve žalbene navode tužene, pa se i u tom dijelu neosnovano prigovara pobijanoj presudi u smislu odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 365. i 370. ZPP-a.
U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu sada iznosa 309.134,68 kn na ime plaćenih troškova specijalizacije tužene, dok tužena svojim protutužbenim zahtjevom stavlja u prijeboj svoju tražbinu prema tužitelju u iznosu 287.754,00 kn, te traži utvrđenje ništavosti ugovora o specijalizaciji sklopljenog 18. rujna 1998..
Nižestupanjski sud prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja, a odbili protutužbeni zahtjev tužene polazeći od slijedećih utvrđenja, te onih među strankama nespornih činjenica:
- da je tužena bila u radnom odnosu kod tužitelja na temelju ugovora o radu sklopljenog 19. svibnja 1998., time
- da je na prijedlog tužitelja Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske rješenjem od 13. kolovoza 1998. odobrilo tuženoj specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije, nakon čega
- da je 18. rujna 1998. sklopljen ugovor o specijalizaciji iz fizikalne medicine rehabilitacije između stranaka, a kojim ugovorom
- da se tužitelj obvezao tuženoj kao djelatniku – liječniku te ustanove omogućiti specijalizaciju u odgovarajućim zdravstvenim organizacijama i uz ostalo joj isplaćivati pripadajuću plaću i ostala prava po ugovoru o radu, a
- da se tužena prihvaćajući uvjete iz tog ugovora obvezala uz ostalo vratiti sve troškove specijalizacije odnosno primljene naknade bruto plaće za vrijeme odsustvovanja sa rada takvom specijalizacijom, uvećane za zakonsku kamatu ukoliko svojom krivnjom ne završi specijalizaciju u propisanom roku ili ne ostane na radu u lječilištu nakon završetka specijalizacije, te
- da je 1. ožujka 2000. između stranaka sklopljen novi ugovor o radu, a koji
- da je zamijenjen ugovorom o radu sklopljenim između stranaka 19. ožujka 2003., sada za radno mjesto specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije, a nakon što je tužena u ožujku 2003. završila specijalizaciju, u kojem ugovoru
- da je uz ostalo (čl. 10.) ugovorena i obveza tužene na vraćanje uloženih sredstava u specijalizaciju u slučaju da ne ostane na radu u lječilištu najmanje dvostruki period koliko je trajala specijalizacija,
- da je tužena otkazala ugovor o radu tužitelju 16. studenoga 2003., te joj je radni odnos kod tužitelja prestao 30. studenoga 2003..
Pritom nižestupanjski sudovi ocjenjuju kako je otkazivanjem ugovora o radu na strani tužene nastala njezina obveza iz ugovora o specijalizaciji na vraćanje sredstava uloženih od strane tužitelja u njezinu specijalizaciju. Odnosno ocjenjuju kako ugovor o specijalizaciji nema elemente koji bi ga činili ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).
Neosnovano tužena i dalje u reviziji ustraje u navodima kako bi ugovor o specijalizaciji bio ništav, jer da ga nije sklopio tužitelj a koji je bio ovlašten, već društvo M.-I. d.d., a koji da nije imao takvo ovlaštenje.
Kako je to razvidno iz rješenja Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 13. kolovoza 1998. tuženoj je odobrena specijalizacija na prijedlog tužitelja – Lj. I. t., s kojim je tužiteljem i sklopila ugovor o specijalizaciji, i kod kojeg lječilišta je i bila u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 19. svibnja 1998. i koje je prema tuženoj i uredno ispunjavalo tim ugovorom preuzete obveze kao i one zakonske, a bez postojanja kojeg ugovora realizacija odobrene specijalizacije tuženoj ne bi bila ni moguća. Stoga činjenica što je u uvodu tog ugovora uz tužitelja napisana i tvrtka M.-I. d.d., nije razlog za ništavost tog ugovora u pravcu kako to revidentica sugerira.
Revizijskim navodima, a kojima tužena prigovara pravilnosti pobijane presude glede ništavosti ugovora o specijalizaciji, tužena i dalje nije ničim argumentirala u čemu bi taj ugovor bio protivan prisilnim propisima odnosno moralu društva, tj. u čemu bi se njime vrijeđala prava na slobodu rada i zapošljavanje. Tim ugovorom tužitelj je tuženoj omogućio njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj je osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tužene u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužitelja po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ovih ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR) i ZOO, a koji zakoni polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.
Obveza tužene na povrat sredstava utrošenih na njezinu specijalizaciju po ocjeni ovog suda međutim ne proizlazi iz ugovora o specijalizaciji, već naprotiv iz ugovora o radu, a kojeg su stranke sklopile 19. ožujka 2003., a nakon završene specijalizacije tuženoj. Naime, odredbom čl. 3. Ugovora o specijalizaciji predviđena je obveza vraćanja troškova specijalizacije i dr. ukoliko tužena ne ostane na radu kod tužitelja nakon završene specijalizacije.
Odredbom čl. 10. Ugovora o radu regulirana je obveza tužene kao zaposlenika u slučaju prestanka radnog odnosa, te je uz ostalo propisano da ukoliko zaposlenik ne ostane na radu u lječilištu najmanje dvostruki period koliko je trajala specijalizacija je dužan u roku i na način koji odredi poslodavac vratiti sve troškove vezano za specijalizaciju, sukladno ugovoru o specijalizaciji od 18. rujna 1998..
Kako je tužena po završenoj specijalizaciji ostala na radu kod tužitelja još 8-9 mjeseci, ne može se govoriti o postojanju razloga iz čl. 3. Ugovora o specijalizaciji za vraćanje uloženih sredstava. No, ostvarene su pretpostavke iz odredbe čl. 10. Ugovora o radu obzirom da je osam mjeseci nakon završene specijalizacije tužena otkazala ugovor o radu tužitelju, dakle nije po završenoj specijalizaciji ostala na radu dvostruki period od trajanja specijalizacije (specijalizacija je trajala preko četiri godine!). Upravo to je osnova na temelju koje tužitelja pripada potraživati povrat uloženih sredstava na specijalizaciju tužene.
Kod činjenice što tužena u žalbi osim navođenja da pobija prvostupanjsku presudu je određeno žalbenim navodima pobijala istu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev tužene za utvrđenje ništavosti ugovora o specijalizaciji, dok nije žalbenim navodima obuhvatila i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o tražbini tužene stavljene u prijeboj, to nema ni pretpostavki tek sada u
l. 385. st. 2. ZPP-a.
reviziji pobijati taj dio prvostupanjske presude, sve u smislu odredbe č
Stoga je navedenu reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
U Zagrebu, 10. srpnja 2012.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v.r.