Legislator Case Law & Legislation
Revt-304/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows revision to reject damages claim based on pre-agreed penalty clause validity.

Case Number Revt-304/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the defendant's revision against a lower court judgment ordering payment of damages following a share sale contract termination. The court found that the parties had validly agreed on a specific sum as compensation for breach, distinguishing it from a penalty for contract termination. Consequently, the court overturned the lower courts' decision to award damages, ruling that the agreed sum was legally binding and the claim was therefore inadmissible.

Legislator headnote

AI generated

Articles 270, 10, and 17 of the Obligations Act; The parties are authorized to agree on a specific sum as compensation for breach of contract, which prevails over statutory default rules unless explicitly designated as a penalty for termination.

Keywords

AI generated
Obligations Act breach of contract compensation for breach contract termination revision procedure party autonomy damages claim

Cited Legislation

AI generated
Article 382, paragraph 1 of the Civil Procedure Act
Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 395, paragraph 1 of the Civil Procedure Act
Article 354, paragraph 2, point 11 of the Civil Procedure Act
Article 270, paragraph 1 of the Obligations Act
Article 10 of the Obligations Act
Article 17 of the Obligations Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revt 304/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I-tužitelja R. d.o.o. R., II-tužitelja D. P. iz R., III-tužitelja P. V. iz R., i IV-tuženika E. Š. iz R., koje zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik iz R., protiv tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju čiji je pravni slijednik Agencija za upravljanje državnom imovinom, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6046/08 od 1. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5863/07 od 13. lipnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju - presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6046/08, od 1. ožujka 2011. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5863/07 od 13. lipnja 2008. u dijelu u kojem je presuda suda prvog stupnja potvrđena drugostupanjskom presudom i sudi tako da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da I-tužitelju R. d.o.o. R. isplati ukupan iznos od 377.081,00 kn, II-tužitelju D. P. iznos od 160.944,00 kn, III-tužitelju P. V. iznos od 90.940,00 kn i IV-tuženiku E. Š. ukupan iznos od 265.035,00 kn, sve s zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci te presude. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev i to samo u dijelu u kojem se tražilo da sud naloži tuženiku plaćanje dužnog iznosa u roku od 15 dana, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljima isplati solidarno troškove parničnog postupka u iznosu od 94.224,36 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem u točki I. i II. izreke djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena te dijelom preinačena (i to samo u odluci o kamatnoj stopi) prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naložena isplata navedene novčane tražbine, dok je točkom I. izreke rješenja ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev bio prekoračen. Točkom II. izreke rješenja ukinuta je presuda prvostupanjskog suda u odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vraćen istom sudu na ponovan postupak.

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na sve tužitelje, izuzev III-tužitelja, tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – u nastavku teksta: ZPP), s tim da glede III-tuženika podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.

Redovnu reviziju tuženik podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava dok izvanrednu reviziju podnosi postavljajući materijalnopravno pitanje - da li su stranke u slučaju raskida ugovora ovlaštene urediti svoje odnose drugačije od onog što je propisano zakonom ili se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj kazni. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda u osporenom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije ili podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju sve revizijske navode uz prijedlog da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

Neosnovano se u reviziji tvrdi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijane odluke nemaju nedostataka koji onemogućavaju njihovo ispitivanje, naprotiv, izreke presuda su jasne i neproturječne, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, s tim da u presudama nema ni proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik vrati dio kupoprodajne cijene koji su uplatili na osnovi ugovora o kupoprodaji dionica, pri čemu nije sporno da je odnosni ugovor naknadno raskinut zbog propusta tužitelja u izvršenju njihovih obveza.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu kojim se traži isplata dijela plaćene kupovnine za dionice jer je među strankama nesporno da je ugovor o prodaji dionica raskinut na temelju obavijesti tuženika od 6. rujna 1999., nižestupanjski su sudovi zaključili da ugovorna odredba iz članka 2. toč. 10. ugovora o prodaji dionica predstavlja ugovornu kaznu, slijedom čega su, uz ostalo, primjenom pravnih normi iz članka 548. i 270. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), utvrdili da je ta ugovorna odredba ništava (članak 103. stavak 1. ZOO).

Prema tome, sudovi temelje odluku o tužbenom zahtjevu na pravnom shvaćanju da je sporna odredba ugovora po svojoj pravnoj prirodi zapravo ugovorna kazna, ali da je takva odredba, u odnosu na kupce pojedince (fizičke osobe) ništava na temelju kogentnog članka 548. ZOO, koji propisuje da je kod prodaje s obročnim otplatama cijene ništava odredba o ugovornoj kazni za slučaj raskida ugovora te za slučaj da kupac dođe u zakašnjenje s isplatom nekog obroka cijene. U odnosu na I-tuženika kao pravnu osobu nižestupanjski sudovi utvrđuju da je navedena ugovorna odredba ništava jer je protivna odredbi iz članka 270. stavak 3. ZOO-a, prema kojoj ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze.

Slijedom toga, prihvaćajući tužbeni zahtjev, nižestupanjski sudovi utvrđuju da u slučaju raskida ugovora, na osnovi odredbe iz članka 132. stavak 2. ZOO, ugovorna strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Odredba iz članka 2. točke 10. ugovora o prodaji dionica glasi:

„Ukoliko dođe do raskida ugovora zbog propusta Kupca u izvršenju svojih obveza, Kupac se odriče prava na povrat plaćenog iznosa u visini od 20% kupoprodajne cijene“.

Prema odredbi iz članka 270. stavak 1. ZOO, vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu novčanu sumu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem.

Ugovorna kazna je ugovorom određena novčana svota ili neka druga materijalna korist koju dužnik plaća, odnosno pribavlja vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu iz glavnog ugovora ili zakasni s njezinim ispunjenjem, s tim da je ugovorna kazna kao institut obveznog prava - sredstvo pojačanja ugovora. Dakle, temeljno obilježje instituta ugovorne kazne je da se ona ne ugovora za slučaj raskida ugovora jer bi to bilo protivno njenoj zakonskoj svrsi pojačanja ugovora, stoga ovaj revizijski sud, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava, protivno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, utvrđuje da predmetni ugovor o prodaji dionica ne sadrži uglavak o ugovornoj kazni.

U slučaju raskida ugovora ugovorne strane ovlaštene su svoja prava i obveze urediti drukčije nego što ih uređuje odredba iz članka 132. ZOO-a jer se radi o dispozitivnoj pravnoj normi. Slijedom toga, spornom odredbom iz članka 2. točke 10. ugovora o prodaji dionica stranke su zapravo ugovorile unaprijed utvrđeni iznos naknade štete počinjene ponašanjem kupaca pa tuženiku pripada pravo zadržati taj iznos.

Prema tome, stranke su u konkretnom slučaju bile ovlaštene urediti svoj odnos koji nastaje nakon raskida ugovora na način koji odgovara njihovoj slobodnoj volji i načelu slobode uređivanja obveznih odnosa (članak 10. ZOO) jer im niti jednom zakonskom odredbom navedeno nije bilo zabranjeno ugovoriti. Drugim riječima rečeno, ono što u obveznopravnim odnosima nije zabranjeno (prisilnom) pravnom normom uvijek je prepušteno autonomiji volje ugovornih strana, dakle, cilj sklopljenog ugovora je ostvariti ga upravo onako kako su se suugovaratelji sporazumjeli (članak 17. ZOO).

Slijedom navedenog utvrđenja, proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog dijela kupovnine jer su tužitelji svojom voljom pristali da u slučaju raskida ugovora, zbog njihova propusta u izvršenju obveza, prodavatelj zadrži sporni novčani iznos na ime naknade štete.

U tom je smislu i iz navedenih razloga osnovana i tzv. izvanredna revizija koja je izjavljena u odnosu na treće tužitelja P. V..

Naime, revizijski sud nalazi da je postavljeno materijalnopravno pitanje važno za odluku o sporu iz istovjetnih razloga koji su izneseni u odnosu na redovnu reviziju te da je, s obzirom na stanje stvari koje postoji u ovom predmetu, postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 382. stavak 2. i 3. ZPP).

Iz navedenih razloga slijedi da se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se osnovano ukazuje revizijom tuženika, stoga je primjenom članka 395. stavak 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju i pobijane presude preinačiti tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

Odluka o parničnim troškovima cjelokupnog postupka donijet će se sukladno ukidnom rješenju po sudu prvog stupnja.

U Zagrebu, 4. travnja 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.