Gž-1260/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1260/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. R., kći I. iz S., (kod R.), koju zastupa punomoćnica A. L., odvjetnica u S., protiv tuženika I. P., pok. P., iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1248/2013-35, od 24. siječnja 2018. u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika I. P., pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1248/2013-35, od 24. siječnja 2018. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Ž. R. koji glasi:

"I. Utvrđuje se da u ostavinu iza smrti pok. Z. P., žene I., ulazi 1/2 novčanog iznosa dobivenog prodajom stana položenog u zgradi anagrafske oznake, u S., sagrađenoj na čest. zem. 4618 k.o. S. i baš stana na 2. katu, označenog brojem 13, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, predsoblja i lođe, površine 53,89 m2, u iznosu od 131.165,68 kuna.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 63.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos troškova teče od presuđenja pa do isplate, a koje zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda broj Pst-1248/2013-35 je utvrđeno da u ostavinu iza smrti pok. Z. P., žene I. ulazi 1/2 novčanog iznosa dobivenog prodajom stana položenog u zgradi anagrafske oznake u S., sagrađenoj na čest. zgr. 4618 k.o. S. i baš stana na 2. katu, označenog brojem 13, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, predsoblja i lođe, površine 53,89 m2, u iznosu od 141.165,68 kuna. Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak u iznosu od 63.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

Protiv te presude žalio se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

Žalba je osnovana.

U tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, tužiteljica je zatražila utvrđenje da u ostavinu iza smrti njene majke, a supruge tuženika, sada pok. Z. P. ulazi 1/2 dijela novčanih iznosa dobivenih prodajom nekretnine označene kao čest. zem. 2257/88 i čest. zgr. 1163 z.u. 2309 k.o. O. G. u iznosu od 150.000,00 kuna te 1/2 polovina iznosa novca dobivenog prodajom stana u S. anagrafske oznake, izgrađenoj na čest. zgr. 4618 k.o. S..

Presudom prvostupanjskog suda broj IIP-915/2004 od 28. prosinca 2012. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev u cijelosti te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 40.250,00 kuna.

Kako se protiv te presude žalio tuženik, presudom ovoga drugostupanjskog suda broj Gžx-391/2013 od 27. rujna 2013., odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđeno da u ostavinu pok. Z. P. ulazi 1/2 novčanog iznosa dobivenog prodajom nekretnina označenih kao čest. zem. 2257/88 i čest. zgr. 1163 z.u. 2309 k.o. O. G. u iznosu od 150.000,00 kuna. Međutim, rješenjem istog broja i datuma, ukinuta je pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da u ostavinu iza pok. Z. P. ulazi 1/2 iznosa dobivenog od prodaje stana u S. na adresi, te u odluci o parničnom trošku, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pobijanom presudom prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev i u odnosu na 1/2 novčanog iznosa dobivenog od prodaje stana u S. Naime, utvrđeno je da je predmetni stan tuženik dobio na korištenje za vrijeme trajanja bračne zajednice između njega i supruge, sada pok. Z. P. koja je umrla 14. travnja 1992., a tuženik da je stan otkupio 20. listopada 1992..

U pobijanoj presudi je, nadalje, navedeno da pravo vlasništva na spornom stanu kojeg je tuženik otkupio, potječe od prava na otkup stana, kao imovinskog prava koje je bračna stečevina sada pok. Z. P. i tuženika, a to pravo da je nastalo stupanjem na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02, dalje Zakon o prodaji stanova) tj. 19. lipnja 1991., to znači u vrijeme dok je Z. P. bila živa. Osim toga, obzirom na činjenicu da je tuženik u kratkom razdoblju iza smrti pok. Z. P. otkupio predmetni stan, prvostupanjski sud je smatrao kako isti nije stekao u tom vremenskom razdoblju značajnija financijska sredstva, a zbog čega je po ocjeni prvostupanjskog suda i novac kojim je tuženik nakon smrti svoje supruge otkupio predmetni stan, ostvaren u njihovoj bračnoj zajednici. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da 1/2 dijela vrijednosti toga stana (kojeg je tužiteljica nakon ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda broj Gžx-391/2013 od 27. rujna 2013. odredila u iznosu od 131.165,68 kuna) predstavlja ostavinu iza pok. Z. P..

Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je iz činjenica što ih je utvrdio, prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena pobijana presuda.

Nadalje, ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kako se prigovara u žalbi tuženika, obzirom da je u pobijanoj presudi, između ostalog, navedeno: "S obzirom na sve navedene i utvrđene činjenice, te s obzirom na činjenicu da tuženik u tom kratkom razdoblju od smrti svoje supruge pa do otkupa predmetnog stana nije stekao značajnija financijska sredstva, sud smatra da je i novac kojim je tuženik nakon smrti svoje supruge, otkupio predmetni stan, ostvaren u toj bračnoj zajednici.", iako u prvostupanjskom postupku uopće nije utvrđeno da bi novčana sredstva koje je tuženik upotrijebio za kupnju predmetnog stana, predstavljala zajedničku imovinu tuženika i njegove supruge, tada pok. Z. P.. Naprotiv, ovo utvrđenje je u proturječju s iskazom tužiteljice kojeg je dala na ročištu kod prvostupanjskog suda 6. listopada 2009. kada je navela kako misli da u trenutku smrti njene majke, roditelji nisu imali ušteđevine.

Međutim, i uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je, koristeći se ovlaštenjem iz odredbe članka 373.a ZPP-a preinačio pobijanu presudu iz sljedećih razloga:

Prema odredbi članka 64. stavka 2. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje: ZSO) kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug, a prema stavku 3. istog članka, kad jedan od bračnih drugova-stanara umre ili trajno prestane koristiti stan, drugi bračni drug zadržava stanarsko pravo, ako tim Zakonom nije drukčije određeno. Nije među strankama sporno da je sada pok. Z. P., kao supruga tuženika kojemu je dodijeljen na korištenje stan u S., na adresi (kasnije oznake:), bila sunositeljica stanarskog prava na tom stanu.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da je smrću Z. P., tuženik zadržao stanarsko pravo na predmetnom stanu, sukladno odredbi članka 64. stavka 3. ZSO-a.

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje, temeljem isprava priloženih spisu, da je tuženik zahtjev za kupnju stana dostavio "Slobodnoj Dalmaciji" u S., 28. rujna 1992., dok je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen 20. listopada 1992.

Prema odredbi članka 6. stavka 2. Zakona o prodaji stanova, kada stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Stoga, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, pravno je neodlučna činjenica što je stupanjem na snagu Zakona o prodaji stanova, i Z. P. koja je u to vrijeme bila živa "ostvarila pravo na kupnju stana" kako se to navodi u pobijanoj presudi, odnosno, da je sukladno odredbi članka 6. stavka 2. Zakona o prodaji stanova, imala mogućnost kupiti predmetni stan zajedno s tuženikom, odnosno ona sama uz suglasnost tuženika.

Isto tako, irelevantno je za ovu parnicu da bi tuženik stan otkupio novcem koji bi predstavljao zajedničku imovinu stečenu radom za trajanja braka između njega i sada pok. Z. P..

Naime, pravo na otkup stana je osobno pravo koje stanar izvodi iz stanarskog prava, kao prava sui generis. Stanarsko pravo, dok je egzistiralo u pravnom poretku Republike Hrvatske, bilo je pravo koje se nije moglo naslijediti. Radi takvog karaktera stanarskog prava, ako stanar kao nositelj stanarskog prava zajedno sa supružnikom ili samostalno uz suglasnost njegovog supružnika, za života nije realizirao pravo na otkup stana sklapanjem ugovora o prodaji stana, odnosno, donošenjem pravomoćne presude koja zamjenjuje taj ugovor, takvo nerealizirano pravo, a koje je nakon njegove smrti realizirao njegov supružnik koji je smrću bračnog druga zadržao stanarsko pravo, ne daje pravo nasljedniku umrlog sunositelja stanarskog prava, zahtijevati utvrđenje da bi u ostavinu umrlog sunositelja stanarskog prava, ulazio po osnovu zajedničke imovine, dio vrijednosti otkupljenog stana. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stana koja je u času ostaviteljeve smrti već postojala, a takve imovine koja bi se odnosila na stan u S., na kojemu je tada postojalo stanarsko pravo, u konkretnom slučaju, u času smrti Z. P., nije bilo.

Prema tome zahtjevu tužiteljice u ovom dijelu nije moguće udovoljiti.

Nisu počinjene ni bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje uz bitnu povredu iz točke 11. toga članka ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Radi izloženog, prihvaćena je kao osnovana žalba tuženika, te je preinačena presuda prvostupanjskog suda i odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da u ostavinu iza smrti Z. P. ulazi 1/2 novčanog iznosa od 131.165,68 kuna, dobivenog prodajom stana koji se nalazi u S., na adresi.

Ujedno je temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a preinačena i odluka o parničnom trošku kojom je prvostupanjski sud obvezao tuženika da naknadi tužiteljici ukupni parnični trošak kojeg je ista imala u ovom postupku.

Obzirom na postignuti uspjeh stranaka u ovoj parnici, temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Stoga je odlučeno kao pod točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 4. svibnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v.r.