I Kž-55/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-55/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Erike Kocijančić i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskoga suda u Splitu od 17. listopada 2000. godine broj K-35/00, u sjednici održanoj 20. ožujka 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te izriče da je opt. M.M. djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, br. 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona (“Narodne novine”, br. 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), pa se za to kazneno djelo, na temelju istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se po čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1999. do 28. svibnja 1999. godine, te od 27. rujna 1999. do 17. listopada 2000. godine.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. M.M. zbog kaznenoga djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1999. do 28. svibnja 1999. godine te od 27. rujna 1999. do 17. listopada 2000. godine.

Po čl. 173. st. 7. ZKP od optuženika je oduzeta opojna droga, po čl. 80. KZ od njega je oduzeta imovinska korist stečena izvršenja kaznenoga djela, a po čl. 122. ZKP obvezan je naknadu troškova kaznenoga postupka i paušalnog iznosa.

Nasuprot tome na temelju čl. 353. st. 3. ZKP protiv opt. T.S. optužba je odbijena da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u svezi čl. 38. Kaznenoga zakona.

Po čl. 123. ZKP odlučeno je da se opt. T.S. oslobađa od dužnosti snošenja troškova kaznenoga postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te da se optuženiku izrekne kazna zatvora u primjerenom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 12. ožujka 2001. godine broj KŽDO-320/01 predložio je da se žalba županijskog državnog odvjetnika u Splitu kao osnovana uvaži u pravcu žalbenih navoda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Sud drugoga stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu kojim se pobija žalba, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenoga postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. i st. 2. ZKP, te je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Ispitujući nadalje pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je našao da je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenoga zakonodavstva u odnosu na kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ za koje je optuženik oglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže, jer je umjesto do sada propisane kazne zatvora od jedne do deset godina ili kazne dugotrajnog zatvora, sada propisana kazna zatvora od jedne do 12 godina, to je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 3. KZ primijenio taj blaži zakon, te prvostupanjsku presudu preinačio u pravnoj oznaci djela kako je navedeno u izreci ove presude.

Kada obrazlaže odluku o izrečenoj kazni sud prvoga stupnja navodi da iznesena obrane od strane opt. M.M. u biti predstavlja priznanje izvršenja kaznenoga djela, a prilikom odabira kaznene sankcije sud mu je cijenio sve okolnosti koje su od značaja za vrstu i visinu kazne, pa mu je kao olakotno cijenio da je sudionik Domovinskog rata i vojni invalid, te da ima posljedicu u vidu PTSP, kao i to da je otac dvoje malodobne djece, dok posebno otegotnih okolnosti kod optuženika sud nije pronašao.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca koju je sud prvoga stupnja izrekao optuženiku neprimjerena težini počinjenog kaznenoga djela jer s obzirom na sve utvrđene olakotne okolnosti nije bilo mjesta izricanju ovako blage kazne koja je rezultirala izostankom adekvatnih procjena dosadašnjih okolnosti uz istovremeno precjenjivanje olakotnih okolnosti koje je prvostupanjski sud u tijeku postupka utvrdio.

U pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi navodi da sud prvoga stupnja nije u pravu kada navodi da na strani optuženika posebno otegotnih okolnosti nije pronašao. Naime, prvostupanjski sud je u potpunosti zanemario da se radi o teškom kaznenome djelu sa vrlo visokim stupnjem zabranjene djelatnosti jer je optuženik pored centralnog punkta za distribuciju droge u svome stanu postavio još čak četiri pomoćna punkta na kojima je drogu spremao i raspačavao, jedan od tih punktova bio je u caffe baru optuženika T.S., a preostala tri u parkiranim automobilima na ulici, te da je optuženik distribuirao čak šest vrsta droge, a kazneno djelo ostvario kroz dulji vremenski period, pa ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja nalazi, da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koja je sada izrečena optuženiku, primjerena težini počinjenog kaznenoga djela, društvenoj opasnosti i intenzitetu kriminalnoj volji optuženika, stupnju njegove kaznene odgovornosti i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne i da će ta kazna polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja, a napose u pravcu odgojnog utjecaja na druge da ne čine ovakva teška kaznena djela.

U izrečenu kaznu optuženiku je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1999. do 8. svibnja 1999., te od 27. rujna 1999. do 17. listopada 2000. godine.

Slijedom tih naprijed iznijetih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP sa žalbom državnog odvjetnika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v. r. ¸

mr. Branko Zmajević, v. r.