Jž-1986/2017-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1986/2017

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.V. i dr., zbog prekršaja iz čl. 6. i dr. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. M.V., podnesenoj protiv osuđujućeg dijela presude Prekršajnog suda u Dubrovniku od 25. svibnja 2017., broj 6. Pp J-214/17, u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba okr. M. V. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M. V. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Dubrovniku od 25. svibnja 2017., broj 6. Pp J-214/17, proglašen je krivim okr. M. V. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 758,00 kuna (što je protuvrijednost 102 EUR odnosno 200 DEM), koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

Istom presudom, na temelju čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona, okr. D. T. je oslobođen od optužbe da je, na način činjenično opisan u tom dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Protiv osuđujućeg dijela te presude, okr. M. V., osobno, pravodobno je podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, te odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima prekršajnog postupka. Predlaže da se žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

Suština žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je okr. D. T. psihički poremećena osoba koja je više puta bila smještena u Psihijatrijsku ustanovu u Dubrovniku, da je u vrijeme inkriminiranog događaja bio u fazi psihičkog rastrojstva te da njegova obrana nije potvrđena medicinskom dokumentacijom.

Međutim, suprotno tvrdnji okrivljenika u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Prvostupanjski sud je svoju odluku u odnosu na žalitelja donio osnovano povezujući obranu okr. D. T., koji je jasno, detaljno i bez ikakvih dvojbi opisao inkriminirani događaj, s medicinskom dokumentacijom i ostalim podacima u spisu. Naime, iz službene bilješke PP Metković proizlazi da je inkriminiranog dana, u prostorije navedene PP, okr. D. T. pristupio nepozvan u 17,45 sati, dakle 15 minuta nakon inkriminiranog događaja, dok iz Prijave Zavoda za hitnu medicinu dubrovačko-neretvanske županije proizlazi da je ovaj okrivljenik došao u pratnji policijskih službenika te da su kod istog utvrđene površinske ozljede potkoljenice i površinske ozljede glave te da je upućen stomatologu. Navedenim objektivnim činjenicama, obrana okr. D. T. je u potpunosti potvrđena. Budući da žalitelj u svojoj obrani ne iskazuje da bi okr. D. T. već bio ozlijeđen u trenutku njihova susreta, a niti da bi ovaj okrivljenik sam sebi nanio ozljede te budući da je nedvojbeno utvrđeno da je okr. D. T. odmah nakon inkriminiranog događaja došao u PP Metković, a od tamo odmah i u pratnji policijskih službenika došao u Zavod za hitnu medicinu, očigledno je i nedvojbeno da je utvrđene ozljede zadobio u inkriminiranom događaju, a to znači da mu ih je nanio žalitelj, jer drugih sudionika događaja nije bilo. Pritom treba navesti da fizički napad žalitelja, kako ga je opisao okr. D. T., u potpunosti odgovara ozljedama koje su utvrđene na tijelu okr. D. T. Bezuspješan je pokušaj žalitelja da obezvrijedi vjerodostojnost obrane okr. D.T. tvrdnjom da je isti naveo kako mu je on oštetio prednji zub, a što nije konstatirano u medicinskoj dokumentaciji, jer je iz Prijave Zavoda za hitnu medicinu dubrovačko-neretvanske županije jasno vidljivo da je okr. D. T. upućen stomatologu na obradu.

Kod takvog stanja stvari, kada je obrana okr. D. T. u potpunosti potvrđena materijalnom dokumentacijom u spisu, okolnost koja se ističe u žalbi da se radi o osobi koja je bila smještena u Psihijatrijsku ustanovu u Dubrovniku nema utjecaja na vjerodostojnost iskaza ovog okrivljenika. Nisu osnovani žalbeni navodi da je okr. D. T. inkriminiranog dana bio u „fazi psihičkog rastrojstva“, jer bi takvo što i policijski službenici, a pogotovo djelatnici Zavoda za hitnu medicinu, sasvim sigurno uočili, a što nisu. Također, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okr. D.T. bio smješten u psihijatrijsku ustanovu u vezi inkriminiranog događaja, a niti neposredno nakon inkriminiranog događaja, što se tvrdi u žalbi, bez ikakvih dokaza kojima takvi žalbeni navodi bili potkrijepljeni. Naglašava se da bi, da je istinita, činjenica smještaja okr. D. T. u psihijatrijsku ustanovu nedvojbeno bila navedena u podacima Zavoda za hitnu medicinu ili u Izvješću policijskih službenika.

Neosnovano se u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena na temelju snimke koju je svojim mobilnim uređajem sačinio okr. D. T., jer navedeni dokaz nije izveden u dokaznom postupku, a niti uopće postoji u spisu.

Također, neosnovano se u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni elementi javnosti kao konstitutivnog obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Suprotno žalbenim navodima, treba navesti da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da se događaj zbio na ulici, dakle mjestu koje je po svojoj funkciji namijenjeno javnosti i time spada u tzv. realna javna mjesta i to na način da je trajno dostupno neograničenom skupu osoba. S obzirom da se, dakle, radi o neograničeno otvorenom javnom mjestu, nije potrebno utvrđivati, a time ni obrazlagati, prisutnost javnosti, jer se to samo po sebi razumijeva. Dakle, u konkretnom slučaju, budući da je djelo počinjeno na neograničeno otvorenom javnom mjestu, za opstojnost prekršaja za koji je žalitelj proglašen krivim, nije relevantno je li itko bio prisutan, nego je bitno da se radilo o ponašanju kojim se objektivno uznemiruje javnost. S obzirom da se u konkretnom slučaju bez ikakve dvojbe radilo o neograničeno otvorenom javnom mjestu te da se radilo o radnjama kojima se uznemiruje javnost, to je pravilno i osnovano prvostupanjski sud zaključio da su se u ponašanju okr. M. V. ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim. Činjenica da je okr. D. T. oslobođen od optužbe nema utjecaja na utvrđivanje krivnje okr. M. V., kako se to u žalbi pogrešno i neosnovano smatra, jer je utvrđenje krivnje strogo individualizirano.

U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti prijedlog tužitelja o određivanju mjere opreza, treba navesti da žalitelj nema zakonske ovlasti isticati žalbu u tom pravcu, jer se, sukladno čl. 192. Prekršajnog zakona, samo tužitelj ima pravo žaliti na štetu okrivljenika. Također, neosnovano se u žalbi ističe da je u dokaznom postupku trebalo ispitati tužitelja, jer takva radnja nije ni Prekršajnim zakonom, a ni Zakonom o kaznenom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u prekršajnim postupcima, propisana kao moguća dokazna radnja za utvrđivanje krivnje okrivljenika.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okr. M. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Iako je u uvodu žalbe okrivljenik istaknuo da se žali i zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa je stoga ista razmatrana samo po službenoj dužnosti, kako je to prethodno već navedeno.

Nadalje, žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, okr. M. V. navodi da mu prvostupanjski sud nije utvrdio olakotne okolnosti, nego se samo rukovodio utvrđenom otegotnom okolnošću dotadašnje osuđivanosti za isto djelo, koju otegotnu okolnost nije primijenio u odnosu na okr. D. T.

Prije svega, osnovano prvostupanjski sud nije, u odnosu na okr. D. T., utvrdio i cijenio otegotnu okolnost njegove dotadašnje osuđivanosti, jer je ovaj okrivljenik oslobođen od optužbe pa nije bilo osnove za utvrđivanje okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne. Nadalje, u odnosu na činjenicu da prvostupanjski sud, u odnosu na žalitelja, nije utvrdio ni jednu olakotnu okolnosti, ističe se da žalitelj ni sada u žalbi ne iznosi ni jednu okolnost koja bi se imala smatrati olakotnom, a koju je prvostupanjski sud propustio utvrditi i cijeniti.

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i veću protupravnu količinu u ponašanju žalitelja, pri čemu se naročito ima na umu da je žalitelj prekršaj počinio s više radnji počinjenja (vikao je, pljuvao te je tjelesno napao okr. D. T. i to i nogom i metalnom cijevi) te da je okr. D. T. zadobio više ozljeda, i s time povezanom jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja stanovište je ovog suda da je otklonjena mogućnost izricanja blaže kazne, unatoč činjenici da je, sukladno čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona, nastupila rehabilitacija i okr. M. V. se smatra neosuđivanom osobom, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

Okrivljenik je u uvodu žalbe istaknuo da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa stoga ista nije niti razmatrana.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. prosinca 2020.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 ovjerena prijepisa za spis, žalitelja i tužitelja.