Rev-67/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 67/2015-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz J., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., protiv prvotuženice S. B. iz J., drugotuženika mlljt. F. B. iz J., trećetuženika mlljt. J. B. iz J., koje zastupa zakonska zastupnica majka S. B., četvrtotuženice Ž. B. iz J., koje zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u O., i petotuženice S. K. iz L., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi poništenja darovnog ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1411/14-2 od 6. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama br. P-378/12-10 od 24. veljače 2014., u sjednici vijeća 29. kolovoza 2018.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1411/14-2 od 6. studenog 2014. i presuda Općinskog suda u Našicama br. P-378/12-10 od 24. veljače 2014. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„ Poništava se ugovor nazvan ugovor o darovanju sklopljen dana 02. 09. 2009. godine u N. između tužiteljice K. B. kao darovateljica i sada pok. Ž. B. kao obdarenog, te se po pravomoćnosti ove presude ima uspostaviti prijašnje zemljišno-knjižno stanje ponovnim upisom tužiteljice kao vlasnice 11/12 dijela kčbr. 865 oranice D. u površini 7232 m2, kčbr. 1194 u naravi kuće, dvorišta i oranice u selu površine 2892 m2, sve upisano u z.k. ul. 443 k.o. N. B., zatim u 9/10 dijela kčbr. 1972 oranice u površini od 10356 m2 upisane u z.k. ul. 448 k.o. N. B. i cijele kčbr. 1013 oranice P. u površini od 5928 m2 upisane u z.k. ul. 1315 k.o. N. B..“

Tužiteljica je dužna 1., 2., 3. i 4. tuženima naknaditi troškove u ukupnom iznosu od 18.375,00 kn, a 5. tuženoj u iznosu od 17.625,00 kn.“

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući revizijskom sudu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Prvotuženica, drugotuženik, trećetuženik i četvrtotuženica podnijeli su odgovor na reviziju predlažući revizijskom sudu odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje ugovora o darovanju od 2. rujna 2009. sklopljenog između tužiteljice kao darovateljice, i njezinog sada pok. sina (a supruga prvotuženice te oca drugotuženika, trećetuženika, četvrtotuženice i petotuženice, kao nasljednika) Ž. B. kao obdarenika te posljedično tome uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja.

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužiteljica se reviziji, između ostalog, poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, navodeći kako obje nižestupanjske presude ocjenjuju da je tužba podnesena nakon proteka prekluzivnog subjektivnog jednogodišnjeg roka za pobijanje ugovora ali da ni jedna od tih presuda ne sadrži razloge o početku tijeka tog roka, kao i da ni prvostupanjska, niti drugostupanjska presuda ne sadrže razloge o pobudi odlučnoj za sklapanje darovnog ugovora.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev za poništenje navedenog ugovora o darovanju ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da tužiteljica nije bila u bitnoj zabludi jer se ne može pozivati na bitnu zabludu ako nije pročitala ugovor i nije postupala s pažnjom koja se zahtjeva, a da je javna bilježnica tužiteljicu upoznala sa sadržajem ugovora prije njegovog potpisivanja. Prema razlozima sadržanim u obrazloženju prvostupanjske presude tužiteljica je tužbu podnijela 31. kolovoza 2012. i to nakon smrti sina, a od zaključenja ugovora i tijekom života sada pok. sina Ž. nije podnosila tužbu. Kako pravo zahtijevati poništenje ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, a riječ je o prekluzivnom roku, tužbeni zahtjev je odbijen.

Drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda o tome da je tužiteljica prekludirana u pravu na podnošenje tužbe za poništenje darovnog ugovora zbog proteka roka od godine dana. Također je prihvatio i utvrđenja i ocjenu prvostupanjskog suda o nepostojanju bitne zablude kod tužiteljice te da je prava volja tužiteljice bila upravo darovanje nekretnine sada pok. sinu Ž. B. jer joj je ugovor pročitan i rastumačen od strane javnog bilježnika.

Ugovor o darovanju koji je predmet tužbenog zahtjeva sklopljen je 2. rujna 2009., a tužba radi poništenja tog ugovora podnesena je 31. kolovoza 2012.

Prema odredbi čl. 335. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile. Prema odredbi st. 2. istog članka to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.

Prema ocjeni revizijskog suda tužiteljica osnovano ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ni prvostupanjska niti drugostupanjska presuda ne sadrže razloge o odlučnoj činjenici koja se odnosi na početak tijeka subjektivnog roka od jedne godine propisanog za podnošenje tužbe za poništenje predmetnog darovnog ugovora. Naime, prema razlozima sadržanim u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica prekludirana u pravu na podnošenje tužbe radi poništenja darovnog ugovora, a prvostupanjski sud u obrazloženju presude samo navodi da je tužiteljica mogla zahtijevati poništaj ugovora u roku od godine dana od saznanja za razlog pobojnosti te da se radi o prekluzivnom roku. Međutim, ni u razlozima pobijane presude, niti u razlozima prvostupanjske presude ne navodi se kada je to tužiteljica u konkretnom slučaju saznala za razlog pobojnosti, odnosno kada je saznala da je prilikom sklapanja ugovora o darovanju bila u zabludi. Saznanje za razlog pobojnosti, a time i početak tijeka subjektivnog roka propisanog za podnošenje tužbe za poništaj ugovora, odlučna je činjenica o kojoj ovisi je li, ili nije, u konkretnom slučaju prestalo pravo tužiteljice zahtijevati poništaj darovnog ugovora. Budući da pobijana presuda koja je prihvatila utvrđenja prvostupanjskog suda o proteku prekluzivnog subjektivnog roka od godine dana od dana saznanja za razlog pobojnosti ne sadrži razloge o danu saznanja tužiteljice za razlog pobojnosti, odnosno o početku tijeka subjektivnog roka protekom kojeg prestaje pravo zahtijevati poništaj ugovora, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, uslijed koje nižestupanjske presude nije moguće ispitati.

Osim toga, tužiteljica se tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a i u žalbi protiv prvostupanjske presude, pozivala na odredbu čl. 281. ZOO koja se odnosi na zabludu o pobudi kod besplatnog pravnog posla.

Međutim, o zabludi o pobudi odlučnoj za sklapanje ugovora o darovanju, presude nižestupanjskih sudova uopće ne sadrže razloge na što osnovano ukazuje tužiteljica u podnesenoj reviziji. Time je, također, u počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Također, tužiteljica u reviziji osnovano navodi da iz razloga sadržanih u obrazloženju pobijane presude u odnosu na postojanje bitne zablude kod sklapanja ugovora, proizlazi kako je drugostupanjski sud prihvatio ocjenu prvostupanjskog sud prema kojoj se tužiteljica ne može pozvati na bitnu zabludu jer nije pročitala ugovor te nije postupila s pažnjom koja se zahtijeva, te osnovano ističe da obveza postupanja s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva ne proizlazi iz odredbe čl. 280. st. 2. ZOO, već je to sadržaj odredbe čl. 61. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji se u konkretnom slučaj ne primjenjuje.

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, trebalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku, imajući na umu razloge sadržane u obrazloženju ovog rješenja, o zahtjevu tužiteljice potrebno je donijeti novu odluku.

Zagreb, 29. kolovoza 2018.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.