Rev-3053/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3053/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.K. pok. M. iz V.D., kojega zastupa punomoćnik M.P., odvjetnik u I., protiv tuženika V.B. zv. Ć. iz V.D., kojega zastupa punomoćnik V.J., odvjetnik u I., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 3. svibnja 1995. godine, br. Gž-794/95., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom od 20. listopada 1994. godine, br. P-632/94., u sjednici održanoj dana 27. svibnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Imotskom od 20. listopada 1994. godine, br. P-632/94. suđeno je:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe povratiti tužitelju dug u iznosu od 3.000 DEM sa pripadajućom zakonskom kamatom od utuženja pa do isplate, te mu u istom roku naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.434,00 kn."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 3. svibnja 1995. godine, br. Gž-794/95. suđeno je:

"1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana preusda u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari kojom je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 3.000 DEM te u odluci o parničnom trošku.

2. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kamatama tako da je tuženik dužan na iznos od 3.000 DEM platiti tužitelju kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge na DEM po viđenju i to od podnođenja tužbe do

isplate."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i da tužitelju naloži plaćanje parničnih troškova tuženiku, a podredno da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelj nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Dražvni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovano revident tvrdi da je bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena jer da je istaknuo prigovor prijeboja o kojem da nižestupanjski sudovi nisu odlučili.

Prema čl. 352. st. 3. ZPP prigovor radi prebijanja koji nije iznesen pred prvostupanjskim sudom ne može se iznositi u žalbi. Tuženik u ovoj pravnoj stvari prigovor radi prebijanja prvi put ističe u žalbi dok u postupku pred sudom prvog stupnja nije, kako to pravilno navodi sud drugog stupnja istaknuo prigovor radi prebijanja, pa sud prvog stupnja nije o prijeboju potraživanja mogao ni raspravljati ni odlučivati. Isto tako neosnovano revident tvrdi da nižestupanjski sudovi nisu ni raspravljali o prigovoru tuženika da je potraživanje iz tužbe zastarjelo, kad su nižestupanjski sudovi u obrazloženju svojih presuda izrijekom naveli zbog čega navedeni prigovor cijene neosnovanim.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano revident tvrdi da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj kao zajmodavac dao tuženiku kao zajmoprimcu u SR Njemačkoj 19. siječnja 1993. godine, zajam u iznosu od 3.000 DEM koji tuženik nije u roku vratio.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su naložili tuženiku povrat pozajmljenog iznosa primjenom čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u DEM po viđenju.

Prigovor zastare potraživanja nižestupanjski su sudovi pravilno odbili kao neosnovan primjenom čl. 392. st. 2. ZOO s obzirom da je zastarjevanje prekinuto priznanjem duga od strane tuženika, pa od tog dana zastara počinje teći iznova. Kako je priznanje duga izvršeno u ispravi od 19. siječnja 1993. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 23. kolovoza 1994. godine, to nije potraživanje tužitelja zastarjelo (čl. 371. ZOO).

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. svibnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.