Rev-616/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 616/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., Z., zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika 1. R. Đ. i 2. M. Đ., oba iz S. I. Z., zastupanih po punomoćnicima T. M. i D. G., odvjetnicima u S. I. Z., radi poništenja kupoprodajnog ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-3732/97 od 8. srpnja 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-8001/95 od 19. studenog 1996. godine, u sjednici održanoj 6. svibnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-3732/97 od 8. srpnja 1997. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-8001/95 od 19. studenog 1996. godine kojom je poništen kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka dana 3. studenog 1992. godine kojim tužiteljica prodaje tuženicima stan u Z., Ul. S.M. 61/I od 44,57 m5 za kupoprodajnu cijenu od 3.135.532 HRD (sada 3.135,53 kn) što su tuženici dužni priznati te naknaditi tužiteljici parnični trošak od 633,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika predloživši njeno odbijanje, dok Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o izjavljenoj reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za poništenje kupoprodajnog ugovora od 3. studenog 1992. godine kojim je prodala stan u Z., Ul. S.M. 61/I tuženicima.

Temeljem rezultata provedenog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica kao nositelj stanarskog prava na spornom stanu imala pravo njegova otkupa

u smislu odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo,

- da je sredstva potrebna za otkup stana tužiteljici dao tuženik ad 1. - njen nećak, nakon čega

- da je između stranaka zaključen pismeni kupoprodajni ugovor od 3. studenog 1992. godine temeljem kojeg tužiteljica tuženicima prodaje otkupljeni stan za iznos koji odgovara otkupnoj cijeni stana, uz zadržavanje doživotnog prava stanovanja tužiteljice na tom stanu,

- da je toč. 3. spornog ugovora utvrđena obveza tužiteljice na snašanje režijskih troškova njenog stanovanja, što je suprotno usmenom sporazumu prethodno postignutom među strankama,

- da dio toč. 3. ugovora koji se odnosi na tužiteljičinu obvezu plaćanja režijskih troškova stanovanja istoj nije pročitan prije potpisivanja spornog ugovora, te

- da tužiteljica ne bi zaključila sporni ugovor a da je znala za uvjet da ona treba plaćati režijske troškove stanovanja.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica glede plaćanja režijskih troškova (kao činjenice koja se po namjeri stranaka smatra odlučnom) bila u bitnoj zabludi, odnosno kako je pri sklapanju spornog ugovora tužiteljica postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva, to da je njena zabluda ispričiva, zbog čega je i pripada pravo tražiti poništenje ugovora (čl. 61. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje: ZOO).

U pravnom prometu kao što je kupoprodaja uobičajeno je da se ugovorne stranke prije zaključenja ugovora upoznaju s njegovim sadržajem, u protivnom bi se imalo smatrati da nisu postupale s pažnjom koja se u prometu zahtijeva (st. 2. čl. 61. ZOO).

Kod činjenice da se tužiteljica prije zaključenja spornog ugovora htjela upoznati s njegovim sadržajem u koju svrhu joj je tuženik ad 1. tekst pismeno sastavljenog ugovora pročitao u prisutnosti dvojice svjedoka (M. i Lj.Š.), zaključiti je da je tužiteljica kod zaključenja spornog ugovora postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva, a to što je tuženik ad 1. čitajući tekst ugovora propustio pročitati joj čitav sadržaj toč. 3. ugovora (ispušten onaj dio koji se odnosi na njenu obvezu plaćanja režijskih troškova, a što je bilo suprotno njihovom usmenom sporazumu) propust je tuženika ad 1. koji se ne može negativno reflektirati na tužiteljicu.

Sporni ugovor jest bio određeno vrijeme kod tužiteljice. No kako je u postupku utvrđeno da je sve poslove vezano za otkup stana te njegovu prodaju tuženicima vodio tuženik ad 1., inače nećak tužiteljice, u kojeg je ona imala apsolutno povjerenje, ni malo ne čudi da tužiteljica nije imala potrebu da dodatno proučava i provjerava ugovor, a nakon što joj ga je tuženik ad 1. pročitao, posebno što je to bilo učinjeno u prisutnosti dvojice svjedoka. Stoga stoji ocjena sudova da je tužiteljica postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

Ne stoji dakle revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) na koju revidenti upiru pošto su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno nisu proturječni, a kako nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP, to je reviziju trebalo odbiti sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. svibnja 1998. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.