IV Kž-60/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 60/10-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. J. V., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja TD „Z. G.“ d. o. o., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2010. godine broj Kv-1179/09 (Kio 60/09), u sjednici održanoj 16. lipnja 2010. godine

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba TD „Z. G.“ d. o. o. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 205. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP), povodom neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenog kao tužitelja TD „Z. G.“ d. o. o. protiv osum. J. V. zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. i čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona.

Protiv tog rješenja žali se oštećeni kao tužitelj TD „Z. G.“, zastupan po direktoru Z. K., ne navodeći osnove zbog kojih se žalba podnosi, a iz sadržaja žalbe se razabire da predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocjenjuje da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju da iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi relevantan stupanj osnovane sumnje da bi osum. J. V. na način opisan u istražnom zahtjevu počinio kaznena djela iz čl. 293. st. 2. i čl. 337. st. 3. KZ.

IV Kž 60/10-2

Prema postojećoj dokumentaciji u spisu i navodima obrane osumnjičenika, proizlazi da je oštećeni kao tužitelj „Z. G.“ u lipnju 2005. godine izvodio zidarsko-žbukerske radove na T. benzinskoj pumpi „D. – I.“ na auto-cesti A1, za trgovačko društvo „B. p.“ d. o. o., čiji je vlasnik i direktor bio osumnjičenik, temeljem kojih poslova nije plaćen iznos od 176.460,27 kn, zbog čega je u tijeku 2006. godine pred Trgovačkim sudom pokrenut postupak radi naplate duga.

Tijekom postupka zatraženo je od Trgovačkog suda izdavanje prethodne mjere radi osiguranja novčane tražbine tužitelja „Z. G.“ zabilježbom založnog prava na nekretninama k. č. 194/1, 194/2 i 5919/2 k.o. V., a koje su bile u vlasništvu „B. p.“ d.o. o., te je Trgovački sud u Zagrebu 14, ožujka 2007. godine donio rješenje o određivanju prethodno navedene mjere.

Međutim, Općinski sud u Puli rješenjem od 21. ožujka 2007. godine odbio je provedbu citiranog rješenja Trgovačkog suda, jer je kao vlasnica predmetnih nekretnina upisana N. V., vlasnica obrta „C.“, a temeljem kupoprodajnog ugovora od 7. rujna 2006. godine.

Slijedom iznesenih činjenica odvijanja ukupnog poslovnog odnosa između oštećenog kao tužitelja i TD „Z. G.“, čiji je vlasnik i direktor osumnjičenik, nema elemenata koji bi upućivali na postojanje relevantnog stupnja osnovane sumnje da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo iz čl. 293. Kaznenog zakona.

Naime, za postojanje bitnih konstitutivnih komponenti objektivno-subjektivnog karaktera tog kaznenog djela neophodno je potrebno da odgovorna osoba u pravnoj osobi, koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu pravnu osobu uporabom nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja ili na drugi način lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede drugog u zabludu i time ga navede da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini.

U konkretnom slučaju nema podataka koji bi upućivali da je osum. J. V. u trenutku započinjanja, pa i većine vremena odvijanja poslovne suradnje s oštećenikom kao tužiteljem, svjesno i voljno lažnim prikazivanjem činjenica dovodio oštećenog kao tužitelja u zabludu radi izvođenja zidarsko-žbukerskih radova, za koje je ostalo dugovanje, bez namjere plaćanja. To je neophodno potrebna subjektivna konstitutivna komponenta kaznenog djela koje se stavlja na teret osumnjičeniku u istražnom zahtjevu oštećenog kao tužitelja.

Nadalje, prethodno navedeno činjenično stanje prema postojećoj dokumentaciji i obavijesnim razgovorima s navedenim osobama ne upućuje niti na relevantan stupanj osnovane sumnje da bi osumnjičenik u poslovnoj suradnji izvođenja navedenih radova postupao u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi neplaćanjem preostalog dugovanja, čime bi bili ostvareni elementi kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona, a koje se također stavlja na teret osumnjičeniku u istražnom zahtjevu.

Za postojanje namjere na počinjenje navedenih kaznenih djela bitno je da mora postojati osnovana sumnja prema podacima priležećim u zahtjevu, a što je u konkretnom predmetu, s obzirom na sve prethodno istaknuto, izostalo.

IV Kž 60/10-2

Samo postojanje dugovanja nije dovoljno za takav zaključak, jer ono u konkretnom slučaju može biti predmetom rješavanja u građanskom postupku i ne može biti predmetom rješavanja u kaznenom postupku.

Kako u konkretnom slučaju oštećenik kao tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonsku utemeljenost odluke prvostupanjskog suda, a kako ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem žalbe po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 398. st. 4. ZKP, nije utvrdio povrede navedene u toj odredbi, a niti u čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, to je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 16. lipnja 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.