Rev-1199/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1199/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. S. K., ž. T. iz Š. 2. D. R. iz N., 3. N. B. iz Z., 4. D. B., pok. G. iz N., 5. M. B., sin D. iz B. i 6. A. B., kći D. iz N., svi zastupani po punomoćniku mr. sc. Z. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Benkovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj VII Gž-2077/06 od 18. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-361/05 od 27. travnja 2006., u sjednici održanoj 2. lipnja 2010.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja 1. S. K., 2. D. R., 3. N. B., 4. D. B., 5. M. B. i 6. A. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužna je tužena svakom od tužitelja isplatiti iznos od po 210.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje od dana presuđenja do isplate, kao i naknaditi im parnični trošak, sve u roku 15 dana.''

II. Odbija se prigovor zastare potraživanja kao neosnovan.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod točkom I.

Protiv te presude tužitelji su izjavili reviziju i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno iste ukine i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud je pobijanu presudu ispitao u okviru razloga određeno navedenih u reviziji, u smislu odredbe čl. 392. a/ Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP).

Iako se tužitelji u reviziji pozivaju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, isti ne obrazlažu pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe i to majke tužitelja od 1. do 3. pok. M. Č., te supruge tužitelja pod 4., majke tužitelja pod 5. i 6. pok. D. B..

U ovom postupku utvrđeno je:

- da su 19. studenoga 1991. pok. M. Č. i pok. D. B. smrtno stradale u N., u obiteljskoj kući pok. M. Š.;

- da su ubijene rafalima iz automatske puške;

- da su zločini izvršeni dok je selo N. bilo unutar privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske;

- da su ubojstva počinili pripadnici paravojnih snaga pobunjenih Srba.

Tužitelji tužbeni zahtjev temelje na Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu usred terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/03; dalje: ZOŠTA) i to čl. 7. tog Zakona, prema kojem oštećenik ima pravo samo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, a u vezi s čl. 6. tog Zakona prema kojem će se opći propisi obveznog prava o odgovornosti za štetu primjenjivati ako nisu u suprotnosti s odredbama i ciljem ovog Zakona.

Tužitelji tvrde da su njihovi srodnici ubijeni od strane paravojnih formacija pobunjenih Srba, iz razloga što im je bio cilj da izazovu strah, užas i osjećaj nesigurnosti kod drugih Hrvata, te da su se s obzirom na to ostvarile pretpostavke iz čl. 1. i 2. citiranog Zakona.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev s obrazloženjem da su ubojstva počinjena u vrijeme okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske, u vrijeme vojne agresiju na Republiku Hrvatsku i da su bila usmjerena na ostvarivanje ratnog cilja protiv suvereniteta Republike Hrvatske, a provodila su se upotrebom sile usmjerene fizičkim napadima na život i tjelesni integritet ljudi koji su ostali na tom području.

Dakle, ubijanje i protjerivanje stanovništva na tom području bilo je vršeno s ciljem rušenja unutarnje sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske, s ciljem onemogućavanja funkcioniranja njenih legalnih tijela vlasti, pa su osnovano nižestupanjski sudovi zaključili da se ne radi o šteti nastaloj terorističkim aktom u smislu čl. 1. ZOŠTA.

Prema odredbi čl. 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („Narodne novine“ broj 61/91 i 70/92) sudovi su utvrdili da se predmetna šteta definira kao ratna šteta, za koju Republika Hrvatska po općim propisima obveznog prava ne odgovara.

Tužitelji u reviziji pobijaju takvo stajalište u bitnom navodeći, da je riječ o specifičnom građanskom deliktu – aktu terora koji se razlikuje od klasičnog civilnog delikta ratne štete po obliku i karakteristici nasilja, sredstvima štetne radnje, a naročito po motivima i ciljevima nanošenja štete, za koju prema odredbi čl. 2. ZOŠTA odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja.

Odredbom čl. 1. st. 1. ZOŠTA uređuje se odgovornost za štetu počinjenju aktima terora i drugim aktima nasilja, poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana…, a prema st. 2. citirane odredbe terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda, s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Iz sadržaja ovog propisa, kao i čl. 2. ZOŠTA, nedvojbeno proizlazi da nije uvjet, odnosno zakonska pretpostavka za obeštećenje bilo kakav propust učinjen od strane Republike Hrvatske, odnosno njenih legalnih tijela vlasti (dakle, skrivljenim ponašanjem) – već je odgovornost Republike Hrvatske objektivna, a šteta se nadoknađuje prema principima solidarnosti, razmjernog snašanja javnog tereta i pravičnog i brzog obeštećenja.

Prema tome, i po stajalištu ovog suda, Republika Hrvatska odgovara po objektivnom kriteriju samo za navedenu štetu učinjenu terorističkim aktom, odnosno nasiljem koja je nastala na područjima koja su pod stvarnim suverenitetom Republike Hrvatske, a ne i na okupiranom području, koje doduše pripada teritorijalno Republici Hrvatskoj, ali bez ikakve mogućnosti djelovanja legalnih organa vlasti na tom području.

Pitanje hoće li se neka šteta utvrditi ratnom ili štetom nastalom terorističkim aktom s obzirom da su i jedna i druga šteta uzrokovane nasiljem kao svojom bitnom odrednicom (dakle, postoji osnova sličnosti u prirodi štetne radnje koja se svodi na nasilje), upućuje na to da treba sam čin nasilja sagledati u širem kontekstu prilika i događanja u kojima su štetne radnje počinjene.

Prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vezi neprijateljstava, te ratnih operacija koje se protiv nje vode, računajući od 15. kolovoza 1990. do njihovog prestanka.

Dakle, ona može biti posredna i neposredna, imovinska i neimovinska, a naročito samom ratnom štetom smatra se šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi. Naime, štetne radnje zbile su se za vrijeme okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske (studeni 1991.). Provođenjem terora od strane neprijateljskih formacija na okupiranom području nad domicilnim stanovništvom u vrijeme ratnog stanja ostvarivao se ratni cilj protiv suvereniteta Republike Hrvatske, pa stoga nastala šteta na strani tužitelja ima sva obilježja ratne štete, kako su to s osnovom utvrdili nižestupanjski sudovi.

Svi oblici štete koje su osobe pretrpjele zbog ostvarivanja ratnog cilja okupacijskih vlasti protiv suvereniteta Republike Hrvatske imaju karakter ratne štete i stoga Republika Hrvatska za takve štete nije odgovorna.

Time se odredbe čl. 1. i 2. Zakona o utvrđenju ratne štete i odgovarajuće odredbe ZOŠTA primjenjuju na pripadnike svih naroda i nacionalnih manjina koji žive na teritoriju Republike Hrvatske, a koji trpe štetu zbog akata nasilja na okupiranom području izvan suvereniteta Republike Hrvatske, pa stoga nisu osnovane revizijske tvrdnje da se ovom presudom u stvari krše odredbe o zabrani diskriminacije.

Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kad sud odbili tužbeni zahtjev. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 2. lipnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.