Criminal appeal dismissed; Supreme Court upholds acquittal due to lack of evidence proving force or incapacity.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal in a sexual assault case. The prosecutor argued that the lower court erred in fact-finding regarding the use of force and the victim's incapacity, yet the court found no evidence supporting these claims. The court ruled that since the prosecution failed to prove the essential elements of the crimes beyond reasonable doubt, the acquittal must stand.
Legislator headnote
AI generatedArticles 83, 84 of the Criminal Law; Article 384 of the Criminal Procedure Act: An acquittal is upheld when the prosecution fails to prove the existence of force or the victim's incapacity required for conviction.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-470/1991-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Bosanac- Lipnjak Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. D. A. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 19. ožujka 1991, K-16/91, u sjednici održanoj 26. rujna 1991, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balde,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca, te se potvrđuje prvostepena presuda.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Osijeku je na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP-a oslobodio optužbe opt. D. A. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH i opt. J. M. da je počinio krivično djelo obljube nad nemoćnom osobom iz čl. 84. st. 1. KZH.
Protiv te presude žalbu je podnio javni tužilac zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Javni tužilac Hrvatske vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP-a prijedlog, da se žalba javnog tužioca uvaži i prvostepena presuda ukine.
Žalba nije osnovana.
Nisu osnovani navodi žalbe, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tj. da o odlučnim činjenicama postoje znatne proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika. Naprotiv, u pobijanoj presudi prvostepeni sud iscrpno navodi sadržaj svih iskaza datih u postupku, dakle iskaza optuženika i saslušanih svjedoka, a kod analize tih iskaza prvostepeni sud je isto tako točno naveo bitne dijelove tih iskaza, kada je trebao donijeti zaključak da li su utvrđene odlučne činjenice.
Začuđuje stav javnog tužioca u žalbi kada ističe kao žalbeni osnov povredu krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP-a, tj. da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe, primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, obzirom da prvostepeni sud takvu povredu zakona nije mogao učiniti, jer je donio oslobađajuću presudu.
Što se tiče žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz sadržaja žalbe slijedi, da se javni tužilac žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, navodi žalbe i u pogledu ovog žalbenog osnova ne dovode u pitanje utvrđenje i zaključke prvostepenog suda o tome da li su optuženicima dokazana krivična djela zbog kojih su optuženi.
Tvrdnja iznesena u žalbi, da prvostepeni sud svoju odluku zasniva na obranama optuženika, a da zapostavlja iskaz oštećenice, nije točan. Prvostepeni sud je, dapače, analizirao iskaz oštećenice, te izveo određene zaključke o njenom ponašanju, konkretno izveo je iz tog iskaza zaključak, da nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da je oštećenica pružala ozbiljan i trajan otpor, a na temelju tog iskaza donio je i određene zaključke o tome da li je oštećenica mogla spriječiti opt. D. A. u njegovom nastojanju da obavi s njom snošaj.
Oštećena B. J. ističe u svom iskazu, da ju je opt. D. A. tri puta udario po licu i počeo gušiti, te da je vikala i galamila na ovog optuženika. Da se iz automobila opt. D. A. čula galama proizlazi i iz iskaza svjedoka P. D., koji kaže da je odlazeći od automobila "čuo neku galamu". Obzirom da opt. D. priznaje, da je oštećenu jednom ošamario otvorenom rukom, i to stoga što mu je oštećenica rekla da nije sposoban za snošaj, misleći pri tom na njegovu alkoholiziranost, postavlja se pitanje da li je ovaj optuženik šamarao ili ošamario oštećenicu i uhvatio je za vrat da bi skršio njen otpor i prisilio je na obljubu ili je to učinio povrijeđen zbog njene primjedbe, ili se radilo o onom tipu nasrtljivosti i grubosti, česte, nažalost, kod mnogih muškaraca u odnosu na žene, ali koja nasrtljivost i grubost ne prelazi onu granicu koja po svom intenzitetu i trajanju predstavlja takvu fizičku silu, kojom se slama otpor prilikom izvršenja krivičnog djela silovanja.
Da bi se na ova pitanja dobio odgovor, treba dakako u prvom redu voditi računa o iskazu oštećenice, odnosno o njenom ponašanju kako ga ona prikazuje. Oštećenica je, kako to slijedi iz njenog iskaza, vodila računa o svojoj odjeći, pa je sama skinula traper hlače i bluzu te donji veš, tako da se potpuno razodjenula, pa su upravo zato njeni odjevni predmeti nađeni uredni i bez oštećenja. Opisujući položaj prilikom snošaja, istakla je da je ona sjedila na zadnjem sjedištu, a da je opt. D. A. bio ispred nje, klečeći na podu automobila. Ovakav položaj je više karakterističan za dobrovoljni odnos, nego li za odnos koji je rezultat upotrijebljene sile. Konačno, oštećenica je pristala da opt. D. pronađe svog prijatelja koji ima automobil, te da se potom zajedno odvezu do njene kuće.
Sve ove činjenice imao je u vidu i prvostepeni sud i s pravom je stavio naglasak da je oštećenica imala na sebi "veoma uske i pripijene uz tijelo" traper hlače (citat iz zapisnika o uviđaju), koje bi da ih je ostavila na sebi predstavljale za nju priličnu zaštitu.
Dakle, vodeći računa o svim ovim činjenicama i okolnostima na naprijed postavljena pitanja, može se odgovoriti samo tako, da se ne može sa potpunom sigurnošću, pa niti velikom vjerojatnosti zaključiti i utvrditi da je opt. D. A. upotrijebio silu i prisilio oštećenicu na obljubu, tim prije što je zaista izostao ozbiljan otpor oštećenice u momentu kada je opt. D. želio s njom obaviti snošaj. Stoga je u konkretnom slučaju trebalo postupiti po principu in dubio pro reo, po kojem principu je postupio i prvostepeni sud, mada taj princip ne spominje u obrazloženju pobijane presude, jer u dvojbi treba uvijek presuditi u korist optuženika.
Što se tiče opt. J. M. i tu se žalba javnog tužioca poziva na iskaz oštećenice. Međutim, ako se i u slučaju ovog optuženika analizira iskaz oštećenice, ne može se sa sigurnošću doći do zaključka da je on učinio krivično djelo zbog koga je optužen.
Oštećenica, naime, tvrdi da je ovaj optuženik na silu s njom imao odnos, ali da je nije tukao, da ga je gurala, ali da ga nije mogla odgurati od sebe, te da je bila izmučena, što je opt. J. iskoristio. Na glavnoj raspravi je posebno dodala da opt. J. nije kriv da je spolni odnos obavio na nagovor opt. D. A.. Ovaj dio iskaza oštećenice ne treba posebno komentirati, jer je očito da je dosta neodređen a i nelogičan.
Polazeći od pretpostavke da je opt. D. A. izvršio djelo silovanja, te od iskaza oštećenice da je ona zbog toga bila izmučena, javni tužilac zaključuje da je opt. J. M. izvršio obljubu iskoristivši nemoć oštećenice.
Pod pojmom nemoći kao jednom od bitnih elemenata krivičnog djela iz čl. 84. st. 1. KZH misli se na fizičku nemoć i na određene situacije u kojima se našla ženska osoba uslijed kojih nije sposobna za otpor, no u konkretnom slučaju žalitelj misli na fizičku nemoć.
Da li je oštećena B. J. bila nakon snošaja s opt. D. A. fizički nemoćna, to u postupku nije dokazano. Fizička nemoć ima vrlo izražene i uočljive karakteristike, jer je ona rezultat takve sile koja mora ostaviti tragove na tijelu i psihi ženske osobe. Fizička nemoć se stoga može usporediti i s teškom bolešću. Prema svemu sudeći oštećenica u takvom stanju nije bila.
Osim toga, krivično djelo iz čl. 84. st. 1. KZH kao i krivično djelo iz čl. 83. st. 1. KZH se može izvršiti samo s umišljajem, a umišljaj mora obuhvatiti i svijest da se ženska osoba nalazi u stanju nemoći.
U konkretnom slučaju, očito, da nije dokazano da je optuženi J. M., učinio djelo koje mu je stavljeno na teret.
Radi svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384.
ZKP-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 26. rujna 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.
Horvatinović mr. Ružica v.r.