Rev-3001/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3001/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz B. n. M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku u B. n. M., protiv tuženice Lj. D. iz B. n. M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u B. n. M., (privremenom preuzimatelju Odvjetničkog ureda A. B.), radi utvrđenja ništetnosti ugovora i brisanja upisa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-959/15-2 od 23. lipnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-1560/12 od 8. siječnja 2015., u sjednici održanoj 5. prosinca 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-1560/12 od 8. siječnja 2015. utvrđen je ništavim Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 15. travnja 2010. između D. Z. kao primateljice uzdržavanja i tuženice Lj. D. kao davateljice uzdržavanja, potvrđen po javnom bilježniku D. G. R. broj OV-2875/10-1 od 15. travnja 2010. te je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru po pravomoćnosti te presude brisanje upisa prava vlasništva na ime tužene u zk.ul. 3050, nekretnini označenoj kao čest. zem. 1982 k.o. B. n. M. te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je potvrđen po javnom bilježniku D. G. R. broj OV-2875/10-1 od 15. travnja 2010. Ujedno je tuženoj naloženo isplatiti tužiteljici iznos 9.375,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-959/15-2 od 23. lipnja 2015. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženici iznos 20.850,00 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženice i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Tuženica je odgovorila na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Kako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) to je protiv iste, a bez obzira na označenu vrijednost predmeta ovog spora dopuštena tzv. redovna revizija, sve na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

U skladu s tim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Kako je drugostupanjski sud upravo postupajući u smislu citirane odredbe, te primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, te je primjenom materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje ocijenio tužbeni zahtjev neosnovan, to se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a pritom imajući u vidu da je ocjena dokaza pridržana sudu, a ne strankama. Stoga revizijski navodi tužiteljice, a kojima prigovarajući pravilnosti drugostupanjske presude glede primijenjenog materijalnog prava faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, vršeći pritom preocjenu izvedenih dokaza, nije dopušteno, posebno ne u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je pravna valjanost u smislu ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenom 15. travnja 2010. između sad pok. D. Z. kao primateljice uzdržavanja i tuženice Lj. D. kao davateljice uzdržavanja, posljedično zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama obuhvaćenih tim ugovorom, a koje je bilo prije njegove provedbe u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru.

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima iz pobijane presude proizlazi:

- da je 15. travnja 2010. sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između sad pok. D. Z. kao primateljice uzdržavanja i tuženice Lj. D. kao davateljice uzdržavanja (a koje su inače bile u srodničkom odnosu: tetka i nećakinja), a prema kojem ugovoru

- da se davateljica uzdržavanja obvezala uzdržavati primateljicu uzdržavanja do njezine smrti, što je obuhvaćalo osigurati joj svakodnevnu prehranu prilagođenu njezinim potrebama, brinuti se o održavanju i higijeni, te spremanju prostora kojeg je primateljica uzdržavanja koristila za stanovanje, brinuti se o zdravlju i osigurati primateljici uzdržavanja za bolest i svu potrebnu liječničku pomoć, liječenje i troškove s tim u svezi, te u slučaju smrti osigurati pokop prema mjesnom običaju i ukop u grobnici,

- da se primateljica uzdržavanja obvezala svoju imovinu, uključujući nekretnine položene u k.o. Biograd na Moru prenijeti na davateljicu uzdržavanja, a koje nekretnine

- da danom smrti primateljice uzdržavanja prelaze u posjed i vlasništvo davateljice uzdržavanja,

- da je u vrijeme sklapanja tog ugovora primateljica uzdržavanja bolovala od karcinoma dojke, te se liječila od te bolesti,

- da je davateljica uzdržavanja izvršavala obveze preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju prema primateljici uzdržavanja do njezine smrti – 7. listopada 2011., time

- da je zbog bolesti primateljica uzdržavanja boravila u ortopedskoj bolnici u B. n. M. u razdoblju od 20. travnja 2011. do 26. svibnja 2011., a kada je smještena u Dom za starije osobe K. u T. zbog potrebe danonoćne njege, a na temelju ugovora sklopljenog između te ustanove i davateljice uzdržavanja, a koja

- da je preuzela obvezu snošenja troškova plaćanja smještaja primateljice u toj ustanovi u mjesečnom iznosu 4.500,00 kn, kao i

- da je davateljica uzdržavanja organizirala te snosila sve troškove ukopa primateljice uzdržavanja, a

- da je tužiteljica koju je pok. D. Z. sa suprugom I. Z. posvojila kao dijete 1965., napustila, odselivši se iz kuće u kojoj su stanovale 2009., a kada je D. Z. dijagnosticiran karcinom.

Na temelju prednjih utvrđenja i okolnosti konkretnog slučaja drugostupanjski sud je ocijenio da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između sada pok. D. Z. i tuženice pravno valjan te da je proizveo pravne učinke, odnosno da nema nedostataka koji bi ga činili ništetnim u smislu odredbe čl. 322. u svezi s odredbom čl. 270. i čl. 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Pritom drugostupanjski sud izražava pravno shvaćanje da okolnost što je u vrijeme sklapanja tog ugovora primateljica uzdržavanja bolovala od karcinoma, a davateljica uzdržavanja – tuženica to znala, te unatoč tome sklopila taj ugovor, ovaj nije bio protivan moralu društva, posebno kod činjenice da tuženica kao davateljica uzdržavanja nije mogla znati kada će nastupiti negativni ishod zloćudne bolesti od koje je bolovala primateljica uzdržavanja, a time i koliko će vremena trajati njezina obveza izvršavanja sadržaja tog ugovora u smislu ispunjavanja preuzete obveze davanja uzdržavanja.

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužiteljica u reviziji prigovara izraženoj pravnoj ocjeni drugostupanjskog suda ustrajući u tome da je postupanje tuženice u smislu sklapanja tog ugovora bilo nemoralno, a kada je negativni ishod bolesti primateljice uzdržavanja bio izvjestan već u vrijeme sklapanja tog ugovora.

Prema odredbi čl. 579. st. 1. ZOO-a ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

Prema odredbi čl. 580. ZOO-a ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, a prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice.

Iz sadržaja i smisla citiranih odredbi proizlazi da je taj ugovor dvostrano obvezujući, naplatni i formalni pravni posao, pri čemu je njegova bitna karakteristika neizvjesnost njegovog trajanja, koju određuje životni vijek primatelja uzdržavanja. Zato je ovaj ugovor po svojoj pravnoj naravi aleatorni ugovor, tj. "ugovor na sreću" u smislu da vrijednost danog uzdržavanja od strane davatelja uzdržavanja ne mora nužno biti srazmjerna vrijednosti imovine koju će davatelj uzdržavanja steći po smrti primatelja uzdržavanja. To naime ovisi o vremenu koliko taj ugovor traje i koliko vremena se njegov sadržaj izvršava, a sve određuje trenutak smrti primatelja uzdržavanja.

Nije sporno da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen sukladno odredbi čl. 580. ZOO-a, što podrazumijeva da su ugovorne stranke prilikom njegovog sklapanja bile upoznate sa njegovim sadržajem, što uključuje uz ostalo i preuzete obveze tj. činidbe tog ugovora. Ova je što se davateljici uzdržavanja tiče bila pružati potrebnu pomoć i uzdržavanje primateljici uzdržavanja do njezine smrti, dok je ona što se primateljice uzdržavanja tiče bila po njezinoj smrti prelazak njezine imovine na davateljicu uzdržavanja. Obje ugovorne stranke su pristale na sklapanje tog ugovora i njegov sadržaj, te ugovor izvršavan od dana sklapanja tog ugovora – 15. travnja 2010. do smrti primateljice uzdržavanja – 7. listopada 2011., dakle više od jedne i pol godine, unutar kojeg razdoblja primateljica uzdržavanja nije imala bilo kakvih primjedbi na način kako joj se uzdržavanje pruža od strane davateljice uzdržavanja, pa ni onda kada je ona zadnjih par mjeseci pred smrti bila smještena u Dom za starije osobe.

Polazeći od navedenog, a kod nesporne činjenice da je u vrijeme sklapanja tog ugovora primateljici uzdržavanja već bio dijagnosticiran karcinom, te je ona trebala tuđu pomoć, zbog čega je upravo i sklopila predmetni ugovor sa tuženicom, a ova na to pristala, onda doista nije jasno u čemu bi se to očitovala nemoralnost tuženice pristankom na sklapanje tog ugovora i preuzimanjem vremenski neodređene obveze pružanja uzdržavanja, a koju je uredno izvršavala jednu i pol godinu.

U skladu s tim, nema ni pretpostavki za ocjenu da bi ovako sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju bio protivan moralu društva, a time i ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 5. prosinca 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.