Supreme Court dismisses eviction appeal as tenant holds property without legal basis after receiving new housing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final eviction order, ruling the tenant must vacate the apartment. The lower courts found the tenant remained in the disputed unit without legal grounds after being allowed to move into a newly assigned residence for himself and his family. The court rejected the argument that divorce or the new housing assignment exempted the tenant from eviction, emphasizing that the right to the old unit ceased upon the new assignment.
Legislator headnote
AI generatedZakon o stambenim odnosima iz 1974. godine čl. 83.; Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine čl. 91.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; When a tenant is assigned a new dwelling for themselves and their household, their right to the former property terminates, and they must vacate if they continue occupying it without legal basis.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 634/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja S. Š. R. T. iz Š., koju zastupa punomoćnik N. N., dipl. pravnik iz Š., protiv tuženika K. S. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik iz Š., ..., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Šibeniku od 29. prosinca 1989. godine, posl. br. Gž-933/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 7.lipnja 1989. godine posl.br. P-757/89, u sjednici održanoj dana 9.srpnja 1991. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da iseli iz stana u Š., predjel Š., u objektu ..., broj stana 27 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaone sa WC-om i drvarnice, te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda tužitelju zajedno sa svim ključevima na slobodno korištenje i raspolaganje.
Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrdjena je prvostepena presuda.
Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženik predlaže da revizijski sud ukine pobijanu i prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno sudjenje, time da se rasprava održi pred novim, izmijenjenim vijećem ili da pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova spora tuženiku.
Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o toj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Prvostepeni sud utvrdio je da je sada sporni stan dodijeljen tuženiku na privremeno korištenje do dodjele novog stana. Takodjer je utvrdio da je novi stan dodijeljen na korištenje tuženiku, te je tuženiku omogućeno i useljenje u taj stan. Tuženik, medjutim, nije preselio u novi stan, već su tamo uselili članovi njegovog porodičnog domaćinstva, a on je ostao koristiti sada sporni stan.
Prvostepeni sud odbio je i prigovore tuženika u pogledu aktivne legitimacije tužitelja te u pogledu puta pravne zaštite. Prema stajalištu prvostepenog suda tužitelj je aktivno legitimiran, jer ima pravo raspolaganja navedenim stanom na osnovi Samoupravnog sporazuma od 27.ožujka 1989. godine, a za postupanje je nadležan redovni sud, jer se u ovom slučaju ne radi o bespravnom useljenju, nego o bespravnom zadržavanju u stanu, nakon što je prestao osnov za korištenje tog stana.
Činjenična utvrdjenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud. Taj sud otklonio je i prigovor tuženika da on ne može koristiti novi stan, jer je razveden brak izmedju njega i njegove supruge.
Prigovori tuženika odlukama sudova nižeg stepena nisu osnovani.
Pravilo je da se stanarsko pravo stječe na neodredjeno vrijeme. Iznimka od tog pravila bila je predvidjena odredbom čl. 83. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 52/74.). prema kojoj je ugovor o korištenju stana mćgao biti zaključen na odredjeno vrijeme, ako se stan daje na privremeno korištenje do dodjele stana, koji se ima dati prema odredbama općeg akta davaoca stana. U suštini istu odredbu sadrži i sada važeća odredba čl. 91. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 51/85. i 42/86.). Prema toj odredbi stanarsko pravo stječe se na odredjeno vrijeme ako se stan daje na privremeno korištenje do dodjele drugog stana, kojeg se treba dati prema odredbama samoupravnog općeg akta davaoca stana.
Sudovi nižeg stepena utvrdili su da je tuženiku sporni stan dodijeljen upravo na privremeno korištenje do"dodjele drugog stana. Nadalje su utvrdili da je tuženiku omogućeno useljenje u novi stan, te da su u novi stan preselili članovi obiteljskog domaćinstva tuženika, a da je tuženik ostao koristiti sporni stan. S obzirom na takova utvrdjenja zakonito su sudovi nižeg stepena ocijenili da je tuženiku prestalo stanarsko pravo, na sada spornom stanu u trenutku kada mu je bilo omogućeno useljenje u novi stan. Sporni stan tuženik je nastavio koristiti bez pravnog osnova. Okolnost da tuženik nikada nije uselio u novi stan ne dovodi tuženika u povoljniji pravni položaj. Razlozi zbog kojih tuženik nije uselio u novi stan nisu pravno odlučni. Odlučeno je, što tuženik ni revizijom ne dovodi u sumnju, da mu je takovo useljenje bilo omogućeno. Tim trenutkom tuženiku je prestalo stanarsko pravo na stanu kojeg sada faktično koristi i tuženik se u tom stanu nalazi bez pravnog osnova.
Sudovi nižeg stepena utvrdili su da pravo raspolaganja stanom kojeg sada faktično koristi tuženik ima upravo tužitelj. U takvoj situaciji s pravom su otklonili prigovor promašene aktivne legitimacije kojeg ističe tuženik. Naprotiv, zakonito su prihvatili zahtjev za iseljenje tuženika, jer tuženik stan koristi bez pravnog osnova. Riječ je o imovinsko-pravnom sporu koji je u smislu čl. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) nadležan redovni sud. Tuženik, naime, u taj stan nije uselio bez pravnog osnova. U tom bi slučaju zaista postojala nadležnost upravnog organa u smislu čl. 94. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine. Revident se, medjutim, u navedenom stanu, nakon što je plavni osnov prestao, zadržava bez pravnog osnova, pa tada postoji rečena nadležnost redovnog suda za odlučivanje o tom, u suštini, imovinsko-pravnom sporu.
Pogrešno se tuženik poziva i na odredbu čl. 6o. st. 4. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine. Iz podataka u spisu proizlazi da novi stan nije tuženiku dodijeljen za odredjene članove njegovog porodičnog domaćinstva, već naprotiv za njega i za članove porodičnog domaćinstva. To što tuženik, prema vlastitim navodima, nije preselio u novi stan, ide na njegovu štetu i to bez obzira na razloge koji su ga naveli na takav postupak. Pri tome tuženika valja ponovno podsjetiti da' je njemu pravo na korištenje stana u kojem se sada faktično nalazi prestalo trenutkom kada mu je omogućeno useljenje u novi stan, dodijeljenom mu za njega i članove njegovog porodičnog domaćinstva, kao cjeline.
Novi stan nije mu dodijeljen samo za neke članove porodičnog domaćinstva, uz njegovo pravo da zadrži dosadašnji stan, Zato ni pozivanje tuženika na odredbu čl. 6o. st. 4. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. nije pravno osnovano.
Ni okolnost da se tuženik razveo sa suprugom, koja sada živi u novom stanu, ne dovodi tuženika u povoljniji položaj u ovoj parnici. Tuženiku je dodjelom novog odgovarajućeg stana prestalo stanarsko pravo u smislu čl. 83. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine odnosno čl. 91. Zakona, o stambenim odnosima iz 1985. godine. Pravnu sudbinu u takovoj situaciji slijedi i supruga tuženika, koja. ne može imati veća prava nego što bi ih imao sam tuženik. Zato ni naknadni razvod braka, niti odluka suda kojom bivša supruga zadržava stanarsko pravo na novom stanu, nemaju utjecaja na ishod ove parnice, u kojoj se odlučuje da li i kakovo pravo tuženik ima na stanu kojeg faktično koristi.
Revizijska tvrdnja da se prvostepeni sud nije pozvao na odredbe materijalnog prava nije točna jer taj sud zasniva svoju odluku upravo na odredbi čl. 83. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. Drugostepeni sud, istina, nije naveo niti jedan propis materijalnog prava na kojem zasniva svoju odluku, iako je to dužan činiti u smislu čl. 338. st. 4. ZPP. Takovim postupanjem nije medjutim ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s člankom 375. st.
1. ZPP,a na koju ukazuje revident. Iz razloga pobijane presude očito je vidljivo da drugostepeni sud prihvaća i pravnu ocjenu prvostepenog suda.
Ostale revizijske tvrdnje takodjer ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude, koja se u osnovi zasniva na razlozima, kojim su navedeni.
Kako, pak, ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 9.srpnja 1991. godine
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v. r.