Pž-2585/2013-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

65. Pž-2585/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R P. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u S., protiv tuženika S. d.o.o., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 83.309,25 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-216/11 od 17. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2016.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-216/11 od 17. prosinca 2012. u dijelu točke I. njene izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Šuška iz Splita poslovni broj Ovrv-35/11 od 11. travnja 2011. u odnosu na glavnicu u iznosu od 83.309,25 kn.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-216/11 od 17. prosinca 2012. u točki II. njene izreke.

III. Uvažava se tuženikova žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-216/11 od 17. prosinca 2012. u dijelu točke I. izreke u odnosu na troškove ovršnog postupka i u točki III. njene izreke i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Šuška iz Splita poslovni broj Ovrv-35/11 od 11. travnja 2011. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.681,50 kn (tritisućešestoosamdesetjedna kuna i pedeset lipa) sa zateznim kamatama od 11. travnja 2011. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i tužiteljev zahtjev odbija kao neosnovan. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 4.375,00 kn (četiritisućetristosedamdesetpet kuna) u roku od osam dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-216/11 od 17. prosinca 2012. održan je na snazi platni nalog sadržan rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Šuška iz Splita poslovni broj Ovrv-35/11 od 11. travnja 2011. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 83.309,25 kn, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.681,50 kn sa zateznim kamatama od 11. travnja 2011. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke), a ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju zatezne kamate na iznos od 83.309,25 po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i tužbeni zahtjev u tome dijelu odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.480,00 kn u roku osam dana.

Protiv navedene presude obje stranke su pravovremeno podnijele žalbe.

Tuženik u svojoj žalbi pobija presudu u točkama I. i III. njene izreke zbog „svih razloga predviđenih zakonom“. U žalbi navodi kako je tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je tužitelj pokrenuo još dva postupka za namirenje iste tražbine pa pokretanje ovoga postupka nije bilo dopušteno zbog dvostruke litispendencije, a k tome je o tužbenom zahtjevu već presuđeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-116/01. Kako se ne može dva puta suditi u istoj stvari predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da ovaj žalbeni sud ukine platni nalog i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove.

Tužitelj, pak pobija presudu u točki II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je u obrazloženju presude pogrešno navedeno da se obračun kamata odnosi na razdoblje od podnošenja tužbe do 6. travnja 2011. i zbog toga je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se radi o nedopuštenom anatocizmu. Smatra da kamate koje zahtijeva u predmetu poslovni broj Povrv-116/01 nisu istovjetne onima koje zahtijeva u ovom postupku, jer u ovom postupku zahtijeva kamate na kamate od dana kada je sudu podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata na koje ima pravo na temelju odredbe članka 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da ovaj žalbeni sud prihvati tužbeni zahtjev i u ovom dijelu, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbe.

U odgovoru na tuženikovu žalbu tužitelj je naveo da su tuženikove tvrdnje neistinite jer u predmetu na koji se poziva nije odlučeno o zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dospijeća do 6. travnja 2011. koje su predmet ovoga spora, nego o zahtjevu za isplatu glavnice i kamata nakon navedenog razdoblja, pa predlaže da ovaj žalbeni sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova odgovora na žalbu. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je naveo da su kamate akcesorna tražbina koja ovisi o osnovanosti glavne tražbine, pa tužitelj nije imao pravo u posebnom postupku zahtijevati plaćanje zateznih kamata. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu.

Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

Predmet tužbenog zahtjeva je plaćanje iznosa od 83.309,25 kn na ime obračuna zateznih kamata zbog zakašnjenja tuženika u ispunjavanju novčanih obveza. Tuženik je tvrdio da je o istom zahtjevu tužitelj već pokrenuo dva druga sudska postupka, kao i da je tražbina kamata akcesorna jer je vezana za glavnicu, pa nije dopušteno samostalno zahtijevati plaćanje zateznih kamata. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o zateznim kamatama po računima koji još nisu plaćeni, ali su dospjeli na naplatu, te da se tužbeni zahtjev odnosi na obračun zateznih kamata od dospijeća tih računa do 6. travnja 2011. U odnosu na prigovor litispendencije sud je utvrdio da je tužitelj u predmetu koji se kod prvostupanjskog suda vodi pod brojem Povrv-116/01 zahtijevao plaćanje glavnice i zateznih kamata od 6. travnja 2011. do isplate, a ovršni postupak koji se kod istog suda vodi pod poslovnim brojem Ovr-420711 pokrenut je radi prisilne naplate zadužnice, pa je zaključio da se ne radi o istim zahtjevima i prigovor odbio kao neosnovan. Kako tuženik nije osporavao pravilnost samog obračuna kamata (vrijeme dospijeća, iznose glavnica, dane zakašnjenja) prvostupanjski sud je platni nalog održao na snazi za iznos od 83.309,25 kn. Međutim, sud smatra da tužitelj (u obrazloženju je očitom pogreškom u pisanju navedeno tuženik) nema pravo zahtijevati plaćanje daljnjih kamata, jer kamate od 6. travnja 2011. do isplate zahtijeva u postupku koji se vodi pod brojem Povrv-116/01, pa bi se radilo o anatocizmu koji je zabranjen odredbom članka 77. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO).

Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, iz podataka u spisu jasno proizlazi da zatezne kamate, obračunate za razdoblje od dospijeća računa (glavnog duga) do 6. travnja 2011., nisu bile predmet tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-116/01 od 10. siječnja 2012. Također je iz podataka u spisu razvidno da te kamate nisu bile ni predmet ovršnog postupka koji se vodi radi naplate zadužnice, koja nije izdana za osiguranje plaćanja računa po kojima su obračunate zatezne kamate, nego obveza plaćanja po ugovoru o zajmu. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno odbio tuženikov prigovor da je o istom zahtjevu već pokrenuta druga parnica (članak 194. stavak 3. ZPP-a). Slijedom toga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a na koju sadržajem svoje žalbe ukazuje tuženik i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Točne su tvrdnje tuženika da je tražbina kamata sporedna jer ovisi o osnovanosti glavne tražbine i da je tužitelj trebao zajedno sa zahtjevom za isplatu glavnog duga zahtijevati i plaćanje zateznih kamata. Tužitelj je to doista učinio u postupku koji se pred istim sudom vodio pod poslovnim brojem Povrv-116/01, ali tamo nije zahtijevao plaćanje zateznih kamata od dospijeća pojedinih računa do isplate, nego od 6. travnja 2011. do isplate. Kao razlog za to tužitelj je naveo da prvobitno nije namjeravao zahtijevati plaćanje zateznih kamata od dospijeća do isplate, nego samo od podnošenja tužbe do isplate, ali se kasnije predomislio i pokrenuo ovaj postupak. Tužitelj je umjesto toga mogao povećati tužbeni zahtjev u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-116/01 i za isplatu zateznih kamata od dospijeća do 6. travnja 2011. na iznos glavnog duga ili predložiti spajanje ovog postupka s tim postupkom u kojem slučaju bi se zajedno odlučivalo o zahtjevu za plaćanje zateznih kamata za cijelo razdoblje od dospijeća do isplate. Međutim, iako tako nije postupio, pokretanje posebnog postupka čiji je predmet samo plaćanje kamata za određeno razdoblje nije samo po sebi nepravilno i nezakonito. S druge strane prvostupanjski sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis poslovni broj Povrv-116/01 i utvrdio da tuženik nije osporavao osnovanost i visinu tužiteljeve tražbine po osnovi računa čije je plaćanje bilo predmet tog spora, nego je i tamo isticao prigovor litispendencije.

Nadalje, za pravilnu odluku suda nije bitno ni što je tužitelj posebno obračunao zatezne kamate za određeno razdoblje i izrazio ih u apsolutnom iznosu već u tužbi, jer se time zahtjev za isplatu zateznih kamata na neplaćenu dospjelu glavnicu ne mijenja. Da je tužitelj uz zahtjev za isplatu glavnog duga podnio i zahtjev za isplatu zateznih kamata u unaprijed neodređenom iznosu, isti taj iznos bi bio utvrđen u ovršnom postupku. Upravo zbog toga tužitelj nema pravo zahtijevati plaćanje kamata na kamatu jer se ne radi o dospjelim, a neisplaćenim zateznim kamatama u smislu odredbe članka 31. stavak 1. ZOO-a. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u tome dijelu, iako se pri tome pogrešno pozvao na odredbu članka 77. ZOO-a kojom su uređena prava vjerovnika kada se činidba sastoji u činjenu, a ne pravo na kamate na kamatu.

Međutim, odluka o troškovima ovog postupka nije pravilna i zakonita. Naime, prvostupanjski sud je o troškovima odlučio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a zanemario odredbu članka 156. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Kako je naprijed navedeno tužitelj je ovaj postupak pokrenuo zato što je kasnije odlučio zahtijevati i one zatezne kamate koje su dospjele prije 6. travnja 2011., dok u posebnom postupku zahtijeva plaćanje glavnice i zateznih kamata od tog dana do isplate. Kako su zatezne kamate doista sporedna tražbina kako to s pravom tvrdi tuženik, svi troškovi vođenja posebne parnice za naplatu zateznih kamata u slučaju kada glavni dug nije plaćen, nastali su krivnjom tužitelja ili slučajem koji se njemu dogodio. Stoga tuženik nije dužan nadoknaditi tužitelju troškove koje je on imao zbog vođenja ove posebne parnice, nego je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku troškove koje je njemu nepotrebno uzrokovao.

Tuženiku, prema njegovom određenom zahtjevu (članak 164. stavak 2. ZPP-a), pripadaju troškovi za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 11/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12), za zastupanje na ročištima održanim 12. ožujka 2012., 10. rujna 2012. i 31. listopada 2012. po 500,00 kn prema Tbr. 9/2 jer se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a na ročištu održanom 3. prosinca 2012. u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 9/1, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi ukupno 4.375,00 kn.

Kako u odnosu na glavni dug i zatezne kamate ne postoje razlozi na koje ukazuju oba žalitelja, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo bi jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u tome dijelu.

U odnosu na troškove postupka prvostupanjska je presuda preinačena zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 373. ZPP-a) tako da je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupku i tužiteljev zahtjev odbijen, dok je odluka o naknadi parničnih troškova preinačena tako da je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 4.375,00 kn.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa svojom žalbom, a prema ocjeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na tuženikovu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Zagrebu 12. travnja 2016.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

DUBRAVKA MATAS, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik