Court allows employer's extraordinary dismissal for severe work misconduct without prior warning.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia overturned the lower court's ruling that an employer's dismissal was improper. The employer argued the employee's severe work errors justified immediate termination under Article 108 of the Employment Relations Act, rejecting the need for prior warnings. The court agreed, holding that the specific nature of the errors warranted extraordinary dismissal without prior notice.
Legislator headnote
AI generatedArticle 108 of the Employment Relations Act; Article 382 of the Civil Procedure Act: An employer may lawfully terminate an employment contract for extraordinary reasons based on severe work misconduct without issuing a prior warning if the nature of the errors objectively justifies immediate dismissal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 368/16-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz R., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u R., protiv tuženika B. d.o.o., R., zastupanog po punomoćnici V. V., odvjetnici u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5786/2013-2 od 14. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2337/10 od 31. listopada 2013., u sjednici održanoj 20. ožujka 2018.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5786/2013-2 od 14. listopada 2015. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2337/10 od 31. listopada 2013. i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 12. lipnja 2006. godine između tužitelja I. B. kao radnika i tuženika B. d.o.o., R. kao poslodavca, za radno mjesto konstruktora koji otkaz je uslijedio temeljem Odluke tuženika od 07. srpnja 2010. godine i Odluke tuženika od 10. kolovoza 2010.godine pa tužitelju radni odnos nije prestao.
2. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na posao u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
3. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
r i j e š i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbačena dopuna njegove žalbe kao nepravovremena.
II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.125,00 kn, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i u točki 1. izreke utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 12. lipnja 2006. između tužitelja i tuženika za radno mjesto konstruktora, koji otkaz je uslijedio odlukom tuženika od 7. srpnja 2010. i od 10. kolovoza 2010. i da tužitelju radni odnos nije prestao. Točkama 2. i 3. izreke te presude tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na posao, kao i da tuženik naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, dok je rješenjem sadržanim u istoj odluci odbačena tuženikova dopuna žalbe, zaprimljena 27. studenog 2013., kao nepravovremena.
Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda odbacivanjem tužbe ili odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka i revizije, odnosno njihovo ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika predlažući da se revizija odbije kao neosnovana.
Osnovana je revizija protiv presude, dok je neosnovana protiv rješenja.
U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. ZPP).
Predmet spora je utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz tužiteljevog ugovora o radu sklopljenog 12. lipnja 2006. za radno mjesto konstruktera, uz zahtjev da tuženik vrati tužitelja na posao.
U prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. srpnja 2010. i da je navedena odluka dostavljena tužitelju putem pošte 19. srpnja 2010., kao i da prije donošenja te odluke nije bilo obaviješteno radničko vijeće niti sindikat budući da kod tuženika oni ne djeluju,
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 6. travnja 1999. do 12. lipnja 2006. temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tim da je obavljao poslove konstruktora,
- da je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik donio iz razloga što je 2. srpnja 2010. primio dopis K. H. - direktora za osiguranje kvalitete „D.“, u kojem u vezi realizacije ugovora broj ..., zaključenog između tuženika i „D.“ (list 77. spisa) obavještava tuženika da je posao koji je obavljao tužitelj loše kvalitete te da sadrži neprihvatljiv broj pogrešaka u dokumentaciji, koja je stoga u tehničkom smislu neispravna, stoga da zbog skrivljenih stručnih propusta i tehničkih grešaka „D.“ kao partner tuženika zabranjuje tužitelju rad na predmetnom i budućim projektima za „D.“ i klijente jer u protivnom tuženik neće obavljati poslove „nestinga“ (izrada skica i numeričkih informacija za krojenje/rezanje brodskih limova),
- da je skice „nestinga“ prema iskazu tužitelja provjeravao B. S., a kada je on otišao u mirovinu da se više nisu bili provjeravani, s tim da da z.z. tuženika iskazao kako se nacrti „nestinga“ nisu kontrolirali i da je svaki radnik sam provjeravao svoje skice,
- da su svjedoci S., Z. i B. iskazali da se rad obavljao prema „AB priručniku“ koji je bio osnova za postupanje prilikom radnog procesa, a da je nacrte „nestinga“ kontrolirao inspektor,
- da iz „AB priručnika“, dostavljenog od strane tuženika na DVD-u, proizlazi kako je istim bio propisan način rada i funkcioniranje kod tuženika,
- da je Sustav osiguranja kvalitete (Q. ...) alat koji treba osigurati jasne i jednoznačne upute za vršenje dnevnih zadaća i dužnosti, s time da je taj priručnik sastavni dio Sustava osiguranja kvalitete te definira predmet rada, odgovornosti i ovlasti svakog zaposlenika u izvršavanju projektnih zadataka, a svrha tog Sustava je prvenstveno osigurati ispravnost izvedbe radnih postupka, kao i osigurati provjeru kvalitete rada,
- da se dokumentacija Sustava osiguranja kvalitete sastoji se od „AB priručnika“ (dio AB) i dio C, a u dijelu koji se odnosi na upotrebe QA-AB priručnika stoji kako isti opisuje niz zadaća i pripadnih postupaka u izradi projekta te sadrži naputke za njihovo izvođenje, koji propisuju da je voditelj projekta odgovoran za kontrolu isporuke izrađenih dokumenata, potom za kontrolu provedbe izmjena, kao i za nadgledanje provedbe izmjena, te da voditelj projekta ili osoba koju on imenuje vrši provjeru dokumentacije projekta prema pravilima struke, provjeru dokumentacije projekta s ostalim strukama te provjeru sučelja projekta, dok inspektor pregledava nacrt i označuje sve pregledane objekte na „kopiji pregleda“ nacrta, s time da se neodobreni ili objekti za ispravku označavaju crveno, odobreni objekti žuto, a komentirani objekti plavo.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ističući da je u konkretnom slučaju tuženikov voditelj projekta bio dužan kontrolirati skice napravljene po tužitelju kao konstruktoru, te u slučaju kakve pogreške iste vratiti na ispravak i potom izmjene učinjene po tužitelju pregledati i odobriti, prvenstveno iz razloga što se radilo o dokumentaciji za finska brodogradilišta, s tim da su „nesting“ poslovi za njih bili vrlo komplicirani te su Finci, s obzirom na svoj status vrhunske tvrtke u Europi, imali nultu toleranciju za pogreške.
Po ocjeni prvostupanjskog suda, upravo je to bio razlog tuženiku da (i nakon odlaska B. S.), osigura stalnu kontrolu „nesting“ poslova koji predstavljaju 12% ukupnih poslova tuženika. U tom smislu, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik bio dužan kontrolirati „nesting“ skice izrađene po tužitelju pa iz toga zaključuje da se greške tužitelja ne mogu smatrati težom povredom obveze iz radnog odnosa s posljedicom izvanrednog otkaza, prvenstveno zato što ni osobe nadređene tužitelju za te greške nisu odgovarale.
Osim toga, sud prvog stupnja ističe da zbog navodnih pogrešaka tužitelja nije mogla nastati šteta tuženiku u iznosu od 36.000,00 Eura jer tužitelj nije bio jedini zadužen za „nesting“ poslove, već je pored njega te poslove obavljao i I. T., koji je sada u mirovini, ali i ostali konstruktori kad je bilo hitno i više posla, s tim da je pogrešaka u radu tužitelja bilo od samog njegovog početka pa ako je tome doista tako, postavlja se pitanje zašto tuženik već ranije nije otkazao tužiteljev ugovor o radu, nego mu isplaćuje plaću punih jedanaest godina za navodno „dugogodišnje skrivljeno neizvršavanje ugovora o radu“. To tim više jer da je tužitelj imao najnižu plaću, što samo po sebi podrazumijeva da je rad istog trebao biti kontroliran od strane nadređenih osoba.
Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, u daljnjem tekstu: ZR) za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Drugostupanjski sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda, ističući da je u konkretnim okolnostima, u svrhu ocjene je li otkaz ugovora o radu bio opravdan i zakonit, trebalo utvrditi da su pogreške koje je tužitelj počinio u obavljanju svojih zadataka bile vrlo ozbiljne i značajne, kao i da drugi radnici koji obavljaju istovrsne poslove upotrebom dužne pažnje takve pogreške ne bi napravili, zaključujući pritom da se ovu činjenicu sa nedvojbenom sigurnošću moglo utvrditi samo provođenjem odgovarajućeg vještačenja, s tim da teret dokaza ove činjenice bio na strani tuženika.
Polazeći od toga da, iako je utvrđeno da su postojali određeni propusti u izvršavanju radnih obveza od strane tužitelja, tuženik nije predložio provođenje navedenog vještačenja, drugostupanjski sud je ocijenio da se iz tog razloga ne može niti utvrditi je li tužiteljeva pogreška u obavljanju radnih zadataka bila toliko teška da bi izvanredan otkaz ugovora o radu bio opravdan, bez da se radnika pritom pismeno upozorilo na propuste u njegovom radu na način na koji se postupa prilikom redovnog otkaza ugovora o radu.
Međutim, ovakvom primjenom odredbe iz članka 108. ZR-a, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski sud nalazi da su sve važne činjenice u ovom sporu ispitane, raspravljene i utvrđene u mjeri koja bez daljnjega omogućava pravilan zaključak o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, a time i ocjenu o dopuštenosti spornog otkaza.
To je zato jer se iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova može sa sigurnošću zaključiti da je tuženikov posao u izradi odgovarajuće dokumentacije za stranog naručitelja (tzv. „nesting“ poslovi ili izrada skica i numeričkih informacija za krojenje/rezanje brodskih limova), koji je obavljao tužitelj bio loše kvalitete jer sadrži neprihvatljiv broj pogrešaka u dokumentaciji u vidu stručnih propusta i tehničkih pogrešaka (a naknadni rad u pogonu zbog tih pogreški bio bi jako skup - o tome svjedok B. S. - list 201. spisa). Drugo, što se također može zaključiti je važna okolnost iz koje proizlazi da je tuženikov strani partner doista zabranio rad tužitelju na predmetnom i budućim projektima jer u protivnom tuženik više neće obavljati poslove „nestinga“ za tog partnera i treće, da se radi o naročito vrijednim poslovima glede kojih je strani partner, zbog svog ugleda, imao nultu toleranciju za pogreške, uslijed čega je tuženiku prijetio trajan gubitak poslova i klijenata.
Slijedom toga, protivno ocjeni drugostupanjskog suda, u ovom postupku nije bilo daljnje potrebe za dokazivanjem postojanja pretpostavki iz članka 108. ZR-a, odnosno za provođenje vještačenja na kojem, za razliku od zaključaka prvostupanjskog suda po prvi put (pogrešno) inzistira drugostupanjski sud. To je zato jer su tužiteljevi propusti u odluci o izvanrednom otkazu jasno opisani (na listu 5. i 6. spisa) kao neprihvatljiv broj pogrešaka u dokumentaciji u vidu („skrivljenih“) stručnih propusta i tehničkih pogrešaka, na što je poslodavcu izrijekom ukazao njegov strani partner. Dakle, propusti tužitelja zapravo su ocijenjeni kao očito nesavjestan rad na izradi važne dokumentacije za stranog partnera s posljedicom da je popravljanje takvih pogreški jako skupo i sve to uz prijetnju gubitka vrijednih poslova za tuženika.
Polazeći od utvrđenja da je tužitelj napravio ne jednu nego neprihvatljiv broj pogreški u određenoj dokumentaciji glede koje je intervenirao strani partner i na što se upravo odnosi sporni izvanredni otkaz ugovora o radu, nema nikakve potrebe (pa ni odgovarajućim vještačenjem) uspoređivati tužiteljevu kvalitetu rada i pozornost s ponašanjem drugih radnika tuženika koji obavljaju istovrsne poslove i to iz jednostavnog razloga jer se u ovom slučaju ne radi o poslovno uvjetovanom otkazu.
Okolnost da je tuženik mogao i morao bolje organizirati posao „nestinga“ i kontrolu rada na takvim poslovima, kao i tvrdnja da osobe nadređene tužitelju nisu odgovarale za pogreške u konkretnom poslu, po logici stvari ne može opravdavati tužiteljeve propuste te ih poslodavcu u razumnoj mjeri učiniti prihvatljivima (kako to pogrešno obrazlaže prvostupanjski sud). Pritom, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, nelogičan je i neprihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda o potrebi pisanog upozorenja tužitelja na propuste kao kod redovitog otkaza ugovora o radu.
U takvoj situaciji opravdano je zaključiti da su propusti koje je tužitelj počinio u obavljanju konkretnog radnog zadatka (opisani u odluci o izvanrednom otkazu) bili osobito teški te da kao takvi predstavljaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz članka 108. ZR-a. Slijedom toga je tuženik u ovom postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz koji je zato zakonit i dopušten pa je preinačenjem pobijane presude, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
Tuženik je istovremeno podnio reviziju i protiv rješenja suda drugog stupnja kojim je odbačena dopuna njegove žalbe kao nepravovremena (članak 400. stavak 2. ZPP), međutim, u podnesenoj reviziji uopće nema obrazloženih razloga koji bi se u bilo čemu odnosili na to rješenje.
Prema odredbama članka 386. ZPP-a, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Slijedom toga je tuženikova revizija protiv naznačenog rješenja neosnovana.
Preinakom pobijane presude tuženik je ostvario potpun uspjeh u ovom postupku pa mu je, na osnovi odredbe iz članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, valjalo odmjeriti troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.
Tuženik po tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, u daljnjem tekstu: OT/12) ima pravo na jednokratnu nagradu za prvostupanjski postupak bez obzira na broj radnji koje su poduzete u iznosu od 200 bodova. Također ga po tbr. 10. točke 2. i 6. OT/12 pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 60 bodova te za sastav revizije u iznosu od 80 bodova, ali je za reviziju zatraženo 30 bodova pa mu više od toga nije moglo biti odmjereno. Stoga je tuženiku na ime jednokratne nagrade i sastava pravnih lijekova dosuđeno ukupno 2.900,00 kn, s tim da ga po tbr. 42. OT/12 na taj iznos pripada još i PDV od 725,00 kn (25%). Tijekom postupka tuženik je platio i sudske pristojbe u iznosu od 2.500,00 kn stoga je opravdano zatražen i taj trošak pa je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u sveukupnom iznosu od 6.125,00 kn.
Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. i članka 393. u vezi članka 400. stavak 3. ZPP-a valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 20. ožujka 2018.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić, v.r.