Rev-194/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 194/2013-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz L., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica iz R., protiv I. tuženika D. K. iz O., i II. tuženice V. Š. iz R., oboje zastupanih po punomoćniku M. J., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. J., K. L. i V. J. iz O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1733/10-2 od 28. lipnja 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji posl. br. P-56/09-65 od 24. lipnja 2010., u sjednici održanoj 19. ožujka 2019.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida povodom u reviziji naznačenih pitanja presuda Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1733/10-2 od 28. lipnja 2012. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Opatiji, Ovr.213/00 od 6. rujna 2001. godine i rješenjem o nastavku postupka Ovr.213/00 od 08. travnja 2003. godine nije dopuštena.

II. Nalaže se tuženicima D. K. i V. Š. da tužitelju naknade trošak ovog postupka u iznosu od 12.686,25 kuna (slovima: dvanaesttisućašestoosamdeset-šestkunadvadesetpetlipa) u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.",

dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka od 15.721,25 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "temeljem čl. 382. st. 1. ZPP-a" - zbog (kako drži) u postupku počinjenih bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 4. i 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava, ali i kao "izvanrednu" i "temeljem čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku". Predlaže preinačiti osporenu presudu i usvojiti njegov zahtjev.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja je osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 28. lipnja 2012., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Predmet spora nenovčani je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Opatiji posl. br. Ovr-213/00 od 6. rujna 2001. i rješenjem o nastavku postupka posl. br. Ovr-213/00 od 8. travnja 2003. nedopuštena.

Budući da u ovom slučaju nije riječ o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a („o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“), a osporena presuda nije donesena u smislu odredaba čl. 373.a ili 373.b ZPP- a (već na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a), pitanje dopuštenosti revizije po vrijednosnom kriteriju i (time) kao redovne ocjenjuje se prema navedenoj odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, a prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

Tužitelj u tužbi u odnosu na taj nenovčani zahtjev nije naznačio vrijednost predmeta spora (u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a) - a tu vrijednost nije odredio niti sud (prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a), pa se u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. ZPP-a ima smatrati da je vrijednost predmeta ovoga spora 50.000,00 kn.

Kako tako utvrđena vrijednost predmeta spora ne prelazi propisani iznos za dopuštenost redovne revizije od 200.000,00 kn, to revizija tužitelja nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

Tužitelj je reviziju podnio i pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je: „U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.“.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a „U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U postupku pred prvostupanjskim sudom (prema obrazloženju osporene presude) utvrđeno je:

- da je pred tim sudom, prijedlogom ovrhovoditelja D. K. i V. Š., pokrenut ovršni postupak pod posl. br. Ovr-213/00 protiv ovršenica J. K. i N. D., a sve radi prinudnog ostvarenja novčane tražbine od 96.000 DEM sa ugovorenim mjesečnim kamatama "na osnovi Ugovora o založnom pravu sklopljenom između ovrhovoditelja i ovršenika 16. lipnja 1997." - prema kojemu proizlazi da je sačinjen radi osiguranja potraživanja ovrhovoditelja iz Ugovora o pozajmici od istoga dana prema kojemu je D. K. pozajmio J. K. 80.000 DEM, a V. Š. 16.000 DEM" sa ugovorenim mjesečnim kamatama od 5%,

- da je navedeni Ugovor sklopljen "na rok od godine dana" i predstavlja ovršnu ispravu,

- da je u tom ovršnom postupku određena ovrha prodajom nekretnine k.č.br. 510/07 iz z.k.ul. 992 k.o. O., u suvlasništvu ovršenika "za po ½ dijela", a koju u naravi čini prvi kat i mansarda zgrade,

- da je 5. siječnja 2000. ovršenica J. K. svoj suvlasnički dio nekretnine koja je predmetom ovrhe prenijela "Ugovorom o zajmu sa sporazumom radi osiguranja tražbine prijenosom vlasništva" na A. S., tužitelja u ovoj parnici,

- da je rješenjem Općinskog suda u Opatiji posl. br. IV-Ovr-213/00 od 8. travnja 2002. "nastavljen ovršni postupak protiv novog suvlasnika predmetne nekretnine A. S. na temelju odredbe čl. 79. st. 4. i 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 dalje: OZ-a)",

- da je ovršenik A. S. (ovdje tužitelj) podnio žalbu na rješenje o ovrsi - tvrdnjom "da je tražbina ovrhovoditelja (ovdje tuženika) prestala ispunjenjem", slijedom čega je rješenjem ovršnog suda od 24. listopada 2005. "upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom",

- da je postupajući po tome rješenju, tužitelj pokrenuo tu (ovu) parnicu, i to sa zahtjevom da se ovrha proglasi nedopuštenom jer (da) je tražbina radi ostvarenja koje je pokrenuta ovrha prestala (ispunjenjem) - ali i jer (da) je navedeni Ugovor o založnom pravu ništav u dijelu u kojemu se odnosi na odredbe o stopi ugovornih kamata,

- da je (prema onome što je utvrđeno provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke) J. K. podmirila dio svoga duga prema tuženicima D. K. i V. S. - vraćanjem dijela od njih primljenog zajma: platila im je na ime ugovorenih kamata 81.539,10 DEM i na ime glavnice duga 40.416,90 DEM, "tako da ostatak duga na dan 15. veljače 1998. iznosi 55.539,10 DEM",

- da bi u "pretpostavljenoj" situaciji, "kada bi se uzelo da je J. K. trebala platiti kamate po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaćala na devizne štedne uloge po viđenju", valjalo zaključiti da je prijeporna tražbina tuženika "preplaćena, i to za iznos od 24.475,18 DEM".

Prvostupanjski sud je polazeći od takvih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio nalazeći:

- da je navedena ugovorena mjesečna kamata od 5% iz Ugovora od 16. lipnja 1997. (prema kojemu je D. K. pozajmio J. K. 80.000 DEM, a V. Š. 16.000 DEM" sa ugovorenim mjesečnim kamatama") protivna odredbi čl. 399. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) pa time i prisilnim propisima i moralu društva - te "kao takva ništava",

- da, slijedom toga, a kako J. K. o. t. nije dužan platiti (prema toj ništavnoj odredbi ugovora) kamatu u visini od 5% mjesečno (uzimajući da je tužitelj dužan platiti samo kamate koje se u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju), valja zaključiti da je (prema onome što je vještačenjem utvrđeno) tražbina tuženika preplaćena - ali i da je određena ovrha nedopuštena.

Pritom je prvostupanjski sud "pošao sa stajališta da ukazivanje na ništavost ugovorne odredbe o kamatama u tužbi u biti ne predstavlja novi osnov za proglašenje ovrhe nedopuštenom, već je isti povezan s navodom J. K., iznesenim u žalbi protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Opatiji br. Ovr-213/00 od 6. studenog 2001. da je obveza ispunjena." Drugostupanjski sud je (za razliku od prvostupanjskog) zahtjev tužitelja našao neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz shvaćanje da se prvostupanjski sud neosnovano upustio "u razmatranje valjanosti Ugovora o zasnivanju založnog prava, koji predstavlja ovršnu ispravu". Drži da je u ovome postupku sud imao ovlast utvrđivati samo ono zbog čega je tužitelj iz ovrhe upućen u parnicu (konkretno: je li ovrha određena rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. Ovr-213/00 od 6. rujna 2001. nedopuštena zbog toga što je tražbina ovrhovoditelja prestala ispunjenjem, odnosno - je li ispunjena tražbina ovrhovoditelja onako kako je određena rješenjem o ovrsi), a ne i ovlast odlučivanja o valjanosti prijepornog Ugovora sa značajem ovršne isprave. Pritom polazi od odredbe čl. 51. st. 3. OZ-a, kojom je "propisano da se tužba kojom se pokreće parnica na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je žalitelj istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu" - te od sadržaja žalbe ovršenika (ovdje tužitelja) protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Opatiji posl. br. Ovr-213/00 od 6. rujna 2001. u kojoj je ovaj istakao samo "da je tražbina za koju je određena ovrha prestala isplatom dugovanog iznosa, pa je s tim u vezi i naveo određene svote koje su plaćene ovrhovoditeljima za koje smatra da su bile dovoljne da bi se tražbina podmirila u cijelosti" - a nije naveo i "da je ugovor o založnom pravu koji predstavlja ovršnu ispravu pravno nevaljan." Zaključuje da "iz provedenih dokaza proizlazi da tražbina, onako kako je određena rješenjem o ovrsi, nije podmirena u cijelosti" (obzirom "da ostatak duga iznosi 55.539,10 DEM) - i da se zbog toga ovrha ne može proglasiti nedopuštenom.

Revident je naznačio da reviziju podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u reviziji postavio pitanja:

"da li je parnični sud, u postupku pokrenutom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ovlašten raspravljati o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je donijeto rješenje o ovrsi?",

"da li je sud, o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi ovršne isprave ovlašten raspravljati kao o prethodnom pitanju u slučaju kada o njemu ovisi odlučivanje o tužbenom zahtjevu da je ovrha nedopuštena jer je potraživanje prestalo isplatom?".

U reviziji naznačena pitanja revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njima postoje u sudskoj praksi različita ili nejasna shvaćanja - koja je u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije potrebno usuglašavati.

Na navedena je pitanja za odgovoriti:

Povodom žalbenog razloga iz žalbe na doneseno rješenje o ovrsi da je tražbina radi ostvarenja koje je to rješenje doneseno u cijelosti ispunjena, a u svezi kojeg razloga je ovršenik rješenjem ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, parnični sud je ovlašten suditi i o zahtjevu ili prigovoru tužitelja (ovršenika iz ovršnog postupka) na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe na kojoj ovrhovoditelj (tuženik iz parnice) tu tražbinu temelji, i to:

- pa i ako se ovršenik nije i formalno u žalbi na rješenje o ovrsi pozvao na tu ništetnost,

- odnosno, pa i ako ovršni sud nije u rješenju kojim je ovršenika uputio u parnicu i formalno naznačio i taj razlog za pokretanje parnice sa zahtjevom na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

Naime, takav zahtjev tužitelja (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, makar formaliziran i samo kao prethodno pitanje, kao prigovor sa značajem razloga kojim se opravdava zahtjev za utvrđenje da je ovrha nedopuštena - a ne i kao izričito postavljen) od prethodne je važnosti za odluku o njegovom zahtjevu da je određena ovrha nedopuštena zbog ispunjenja tražbine (one iz ugovora sa tom ništavnom odredbom, ništetnost koje utječe na visinu obveze tužitelja iz ugovora) i tužitelju se mora priznati pravni interes i za takav zahtjev - a budući da o ništavnosti ugovora ili (kao ovdje) njegova dijela sudovi ionako imaju paziti i po službenoj dužnosti u dijelu u kojemu prigovor ništavnosti predstavlja prigovor materijalnog prava (sve obzirom na odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a), sadržaj rješenja kojim je ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer (da) je tražbina čije se ostvarenje traži ispunjena, ne sprečava niti ograničava tužitelja (ovršenika) da postavi i tužbeni zahtjev ili prigovor na utvrđenje ništavnosti ugovorne odredbe na temelju koje se to ispunjenje tražbine traži.

Na to uostalom jasno upućuje i smisao odredaba čl. 187. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) "Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.", (stavak 2.) "Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.", (stavak 3., ovdje odlučan) "Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev." - sve i u svezi sa odredbom stavka 4., prema kojoj: "Isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 3. ovog člana nakon podnošenja tužbe neće se smatrati preinakom tužbe."

Shvaćanje sa takvim smislom revizijski sud je već izrazio u nizu svojih odluka, pa i onih na koje se revident poziva u reviziji - uspoređujući ih sa osporenom presudom, pa postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

Sukladno tome, polazeći od naznačenog odgovora na u reviziji postavljena pitanja, za zaključiti je da je osporena presuda donesena na temelju shvaćanja koje nije u suglasnosti sa izloženim shvaćanjem revizijskog suda - i da je time ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg revident pitanjima iz revizije i upućuje.

S time u svezi, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izostao pravilan pristup drugostupanjskog suda predmetu spora, pa u postupku koji je prethodio ovome nisu raspravljeni i ocijenjeni ostali žalbeni navodi tuženika odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prema shvaćanju revizijskog suda - i (zbog toga) ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti osporenu drugostupanjsku presudu - odlukom kao pod stavkom I. izreke ovoga rješenja i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem revizijskog suda, te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o predmetu spora, odlukom s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

Zagreb, 19. ožujka 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.