Gzz-96/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-96/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj.S. iz Z., koju zastupa punomoćnik Đ.M., odvjetnik iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, sada nadležno Državno odvjetništvo, radi naknade štete, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-642/02-2 od 30. listopada 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slunju broj: P-23/00-26 od 18. travnja 2001. godine, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tužena obvezana da tužiteljici platiti iznos od 8.650,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te ukloniti otpadni građevinski materijal sa zemljišta tužiteljice u Podcetinu kbr. 87 – k.č.br. 58k, 735, 736, 737 i 738, k.o. C.V., upisane u z.k.ul.br. 301 – ili platiti tužiteljici trošak uklanjanja materijala u iznosu od 8.776,16 kuna sa zateznom kamatom, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.710,31 kuna.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije.

Tužiteljica je podnijela odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U postupku je utvrđeno da je u tijeku 1996. godine dovezen i istovaren otpadni građevni materijal nastao čišćenjem objekata srušenih tijekom Domovinskog rata na podrum i okolno zemljište u vlasništvu tužiteljice, da je naručitelj radova na obnovi porušenih objekata bila tužena Republika Hrvatska, da šteta nastala oštećenjem podruma tužiteljice uslijed odlaganja otpadnog materijala iznosi 8.650,00 kuna, a troškovi čišćenja 8.776,16 kuna. Uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka utvrđeno je da se na kućištu i okućnici tužiteljice nalazi otpadni materijal koji je prepoznatljiv kao otpadni materijal nastao čišćenjem objekata korisnika obnove na području C.V.. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi nalaze da je tužena kao naručitelj radova na obnovi porušenih objekata odgovorna za štetu u smislu čl. 207. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO).

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se navodi da se ne može primijeniti odredba čl. 207. ZOO iz razloga što tužena nije bila naručitelj ni izvođač radova, niti su izvođeni bilo kakvi radovi na nekretnini tužiteljice. Sporna je činjenica tko je na parcelu tužiteljice dovezao otpadni materijal, a nije spor o izvođenju radova. Tužena nije dovezla otpadni materijal na parcelu tužiteljice niti je dala takav nalog, jer se prema izjavi svjedoka F.O. koji je bio službenik tužene, otpadni materijal smio odlagati isključivo na lokalitetu zvanom "G. ".

Pravilno su sudovi nižeg stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo, jer prema odredbi čl. 207. ZOO naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova. U ovom konkretnom slučaju tužiteljici kao trećoj osobi je nastala šteta u vezi s izvođenjem radova na nekretninama (radovi obnove na objektima na području na kojem se nalazi nekretnina tužiteljice), a utvrđeno je da je naručitelj radova obnove porušenih objekata bila tužena (Ministarstvo razvitka i obnove). Činjenica da radovi nisu izvođeni na nekretnini tužiteljice nije relevantna, jer se sukladno toj zakonskoj odredbi upravo podrazumijeva da je oštećeni treća osoba koja nije ni izvođač ni naručitelj. Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena (čl. 414. st. 1. ZOO), a u ovom slučaju tužiteljica zahtijeva ispunjenje od jednog solidarnog dužnika (tužene kao naručitelja radova), pa nije odlučno koji je izvođač radova dovezao otpadni materijal na zemljište tužiteljice. Isticanje činjenice da tužena nije dovezla otpadni materijal na zemljište tužiteljice također nema značaja (to i nije posao naručitelja radova), a nema značaja ni to što tužena nije dala nalog da se otpadni materijal doveze na zemljište tužiteljice. To se tiče odnosa između tužene kao naručitelja radova obnove i izvođača kojima je povjerila izvođenje radova, koji će se raspraviti u eventualnoj regresnoj parnici sukladno odredbama čl. 423.i 424. ZOO.

Valjalo je zbog toga temeljem čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 393 ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Voditelj Otpremne pisarnice

Štefica Klepac