Croatian Supreme Court dismisses appeals in drug trafficking case, upholding first-instance conviction and confiscation order.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed appeals by two defendants and the prosecutor against a first-instance conviction for drug trafficking. The court affirmed the guilty verdict and the confiscation of 8,500 Croatian kunas as illicit gains derived from selling heroin. It ruled that the lower court correctly calculated the illicit proceeds based on the weight of drugs sold and the market price, rejecting arguments that the funds were for personal vehicle purchases.
Legislator headnote
AI generatedčl. 82. KZ-a; čl. 466. ZKP-a: The court may confiscate illicit gains calculated by multiplying the quantity of contraband sold by the market price, even if the defendant claims the funds were used for personal expenses, provided the evidence supports the link between the sale and the proceeds.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 149/02-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i Melite Božičević-Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama opt. I. B. i opt. D. I., te državnog odvjetnika, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. prosinca 2001. godine, broj K-141/02, u sjednici održanoj dana 09. studenog 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića te opt. I. B.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. I. B., opt. D. I. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, proglašeni su krivima opt. I. B. i opt. D. I. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., te osuđeni, i to opt. I. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 08. lipnja 2000. do 14. prosinca 2001. godine, te opt. D. I. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 08. lipnja 2000. do 28. lipnja 2001. godine.
Po čl. 82. KZ-a, od opt. I. B. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 8.500,00 kn. Protiv te presude žalbu je podnio opt. I. B., po svom branitelju J. Č., odvjetniku iz S., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.
I Kž 149/02-5
Na zahtjev opt. I. B., a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika J. Č., odvjetnik iz S., koji sjednici nije prisustvovao, već je istoj nazočio opt. I. B., uz uvodno naznačenog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
Žali se i opt. D. I. po braniteljima Zajedničkog odvjetničkog ureda R. J. i R. L. iz S., i to iz žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog žalbene osnove odluke o kazni, predlaže da se opt. I. B. i opt. D. I. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, te da se od opt. I. B. kao imovinska korist, oduzme cjelokupni devizni iznos novca koji je kod njega pronađen. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika prihvati, te postupi sukladno njegovu prijedlogu.
Žalbe stranaka nisu osnovane.
Na žalbu opt. I. B. zbog bitne povrede odredaba ZKP-a
U pogledu isticane žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP-a iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, žalba navodi da je u prostorijama policije, u nazočnosti policije, izvršena osobna pretraga opt. I. B., na način da je jedan od djelatnika policije osobno rukom iz njegova džepa izvadio novčanice, kao i sav ostali sadržaj koji se u džepu nalazio. Smatra žalba da je time počinjena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, iz razloga što je pretraga obavljena bez pisanog sudbenog naloga u smislu čl. 217. ZKP-a, pa se dakle radi o nezakonitom dokazu.
Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u odnosu na osobni pregled opt. I. B., potrebno je reći da iz iskaza svjedoka M. B. proizlazi, da je isti svjedok osobno s vanjske strane samo opipao džepove opt. I. B., i tom radnjom opipavanja osjetio je da se u džepovima nešto nalazi. Svjedok je izričit da osobnog pretraživanja džepova nije bilo, već je sam optuženik izvadio stvari iz džepova, među ostalim i iznos novca koji je od njega kasnije, temeljem sadržaja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, i oduzet uz njegov potpis.
Iz izloženog proizlazi da je nad opt. I. B. izvršen osobni pregled vanjskim opipom njegovih džepova, bez zavlačenja ruku u džepove optuženika od strane djelatnika policije, a koju radnju pregleda je djelatnik policije vršio u okviru svojih službenih ovlaštenja iz čl. 177. st. 2. ZKP-a, u okviru kriminalističko-tehničke radnje pregleda osobe, s onom zakonskom svrhom, koja se takvim pregledom osobe trebala i postići.
Pri tom je bitno reći da ni u jednom trenutku djelatnik policije nije zavlačio ruke u džepove optuženika, a novac koji se tamo nalazio, sam optuženik je predao policiji.
I Kž 149/02-5
Sve to ukazuje da nema povrede odredbe čl. 217. ZKP-a, niti je za vanjski pregled u vidu opipavanja džepova bio potreban sudbeni nalog u smislu čl. 213. st. 1. ZKP-a, pa je procesna vrijednost navedenog dokaza neupitna.
Iz svega naprijed izloženog treba zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o dokazu koji je pribavljen poštivanjem odredaba ZKP-a, a ocjenjujući zakonitost tog dokaza, ovaj drugostupanjski sud nalazi da se na tom dokazu i mogla temeljiti osuđujuća presuda, u odnosu na opt. I. B.. Nema stoga izložene bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, a ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a u odnosu na opt. I. B. i opt. D. I., nisu nađene niti bitne povrede odredaba ZKP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Na žalbu opt. I. B. i opt. D. I. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja
Nisu osnovani žalbeni prigovori pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog prvostupanjskom presudom, kako se to obrazlaže u žalbama opt. I. B. i opt. D. I..
Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. I. B. u svojoj žalbi ističe da nema ništa s drogom koju je navodno odbacio opt. I., jer nitko od djelatnika policije koji su bili u policijskoj zasjedi, nije uočio primopredaju droge za novac, posebno ne da bi takva bila izvršena u vozilu opt. B.. Uz navedeno, ovaj optuženik nalazi da isto tako djelatnici policije nisu uočili da bi opt. I. odbacivao dvije vrećice s drogom.
Žalba nalazi da je istinita obrana opt. B. da s tom drogom on ništa nema, kada je kod njega pronađeno dva puta više novca od vrijednosti pronađene droge, a osim toga optuženik je na transparentni način objasnio odakle mu novac i to dokazao.
Uz navedeno, smatra žalba, da u tako kratkom vremenu i na toj relaciji puta, nije mogla biti izvršena primopredaja robe za novac, dok kemijski sastav droge koji je pronađen u obje vrećice, nije dokaz da droga potječe iz istog izvora, niti takav nalaz isključuje istinitost obrane opt. B..
Stoga je sud prvog stupnja, po mišljenju žalitelja, pogrešno utvrdio činjenično stanje i izvršio pogrešnu ocjenu dokaza, a samim time donio i pogrešan zaključak o počinjenju odnosnog kaznenog djela pod toč. 1) izreke pobijane presude, kao i o kaznenoj odgovornosti opt. I. B., pri čemu je, smatra žalba, upravo presudna bila ranija osuđivanost opt. B. za istovrsno kazneno djelo, kao i novac koji je te prigode kod njega pronađen.
U žalbi opt. D. I. zbog iste žalbene osnove, posebno se naglašava da su 08. lipnja 2000. godine djelatnici policije od opt. I. oduzeli 51 gram opojne droge heroina, dok se ostala droga u količini od 45,53 grama koja je naknadno pronađena, ne može smatrati vlasništvom opt. D. I.. Ovo stoga, što djelatnici policije tijekom obavljanja kriminalističko-tehničke taktičke radnje osmatranja, nisu uočili bacanje dvaju paketa. Stoga je i iskaz djelatnika policije D. A. nevjerodostojan, o tome da je cjelokupna količina pronađena na istoj lokaciji (koja je inače obrasla gustim raslinjem, a posebno grmljem kupina), njegova.
I Kž 149/02-5
Uz navedeno, ističe se da količina koja je pronađena kod opt. D. I., s obzirom na nalaz i mišljenje neuropsihijatrijskog vještaka dr. M. M., o optuženikovoj ovisnosti o heroinu i potrebnoj dnevnoj dozi, ukazuje da je bila namijenjena samo i isključivo za njegove potrebe, ali nikako za daljnju prodaju. U prilog takvoj tvrdnji ističe se i podatak vezan za pretragu stana ovog optuženika, gdje nije pronađen nikakav dilerski materijal, a istovremeno, komparativno vještačenje oduzete droge nije dokaz da droga pronađena u obje vrećice potječe iz istog izvora.
Suprotno izloženim žalbenim tvrdnjama oba žalitelja, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. M., M. H. i J. S., koji su pratili kretanje opt. I., te svjedoka B., U. i B., koji su pratili kretanje opt. B., u kriminalističko-tehničko taktičkoj radnji opservaciji terena, s primjenjenom policijskom klopkom, nedvojbeno je utvrđeno da je opt. D. I. ušao u vozilo opt. I. B. vozeći se s njim oko 200 m, kojom prigodom je izvršena primopredaja opojne droge za novac. Radilo se o količini opojne droge od 96,53 grama heroina. Pri tom je bitno reći da je između optuženika postojao raniji usmeni dogovor o mjestu i vremenu isporuke, o načinu isporuke i cijeni, a ocjenjujući njihov interakcijski odnos, očito je između optuženika vladalo i načelo povjerenja, zbog čega i nije bilo potrebno brojiti novac. To istovremeno ukazuje da nije odlučujuća činjenica što je netom prije počinjenja djela, izostala veća frekvencija poziva s mobilnih telefona optuženika, kada o svakom detalju posla postoji njihov usmeni dogovor od ranije.
Istovremeno, odlučna činjenica vezana za prodaju sveukupne količine od 96,53 grama opojne droge, proizlazi iz četiri pravilno utvrđene indicijalne činjenice po sudu prvog stupnja, kako se obrazlažu na listu broj 10, alineja 2. obrazloženja pobijane presude.
Pri tom je bitno naglasiti,da je opt. I. u pokušaju bijega skrenuo s glavne ceste niz nasip i tada su djelatnici policije uočili da nešto odbacuje iz torbice koju je imao oko pojasa, a koja je bila otvorena. Stoga okolnost da su vidjeli da je nešto odbacio, ali nisu vidjeli mjesto gdje je to (i što) odbačeno, ukazuje na stvarnu mogućnost da se radilo o odbačaju paketa s dvije vrećice koje su našli na terenu obraslom gustom travom i grmljem kupina, zbog čega je i prvom pretragom terena uočena samo jedna vrećica, a tek kasnijim pregledom terena pronađena je i druga vrećica.
Odlučna je činjenica upravo provedeno komparativno vještačenje pronađene opojne droge, na listu broj 83. spisa, u količini od 51 gram heroina i na listu broj 98 spisa, u količini od 48,31 gram. Pri tom je bitno naglasiti da je komparativno vještačenje provedeno metodom infracrvene spektrofotometrije, kojom je utvrđeno da obje količine heroina pripadaju istoj cjelini, što se ne može reći za kokain koji je u količini od 0,50 grama pronađen kod opt. B., a u količini od 0,50 grama kod opt. I., jer se radi o količinama kokaina koji se razlikuje po svom kemijskom sastavu (list broj 84 spisa).
Pri tom indicijalnom načinu zaključivanja s većim brojem indicija, isto tako je važna činjenica pronađeni iznos deviza (4.800 DEM), koji je pronađen kod opt. B., a koji odgovara količini kupljenog heroina u iznosu od 100 grama koji je pronađen kod opt. I., neovisno o tome što je kod opt. B. pronađen i određen iznos novca u kunama, koje može imati i drugo podrijetlo, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M. R..
I Kž 149/02-5
S obzirom na naprijed izloženo, sud prvog stupnja je u odnosu na opt. I. B., u svemu pravilno utvrdio sve odlučne, važne i indicijalne činjenice, te je za svoje činjenične zaključke dao potpune i pravilne razloge, pri čemu je bitno naglasiti da je opt. B. u odnosu na toč. 1) izreke pobijane presude, u svom vozilu marke "Volvo" izvršio prodaju opojne droge heroina u količini od 96,53 grama za iznos od 4.800 DEM, opt. D. I., a koju je opojnu drogu u navedenoj količini prethodno kupio, te posjedovao radi daljnje prodaje. Istovremeno, kod ovog je optuženika očito postojala svijest da se radi o zabranjenom i kažnjivom ponašanju, već s obzirom na činjenicu ranije osuđivanosti na duževremene kazne zatvora za istovrsno kazneno djelo, čime je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., pa nije osnovana žalba opt. I. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Ocjenjujući kaznenu odgovornost opt. D. I., suprotno navodima žalbe, koji pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali u vezi s povredom kaznenog zakona tvrdnjom da iz činjenica kako su utvrđene u pobijanoj presudi, a posebno vještačkom nalazu neuropsihijatrijskog vještaka dr. M. M. o optuženikovoj ovisnosti o opojnoj drogi heroin, proizlazi da je on posjedovanjem količine od 51 gram heroina, ostvario samo zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a.
Međutim, u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika. Nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne, važne, a posebno one indicijalne činjenice, kako su to prethodno obrazložene, prema kojima je ovaj optuženik, temeljem sadržaja prethodnog dogovora, od opt. B. kupio ukupnu količinu od 96,53 grama opojne droge heroina, neovisno o tome što su na istoj lokaciji pronađene u različito vrijeme. Stoga, upravo cijeneći podatak o optuženikovoj ovisnosti o heroinu, kao i njegovim osobnim primanjima s naslova invalidske mirovine, ukazuje se da su mu ta sredstva nedovoljna za svakodnevno konzumiranje opojne droge, zbog čega je bio primoran kupiti veću količinu opojne droge, koju je onda dijelom koristio za osobno uživanje, a dijelom za daljnju prodaju, kako u tom dijelu o svemu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.
U tom sklopu potrebno je dodati još samo podatak, da pronađena vaga "Miniwulder" u osnovi predstavlja pronađeni dilerski materijal, što također ukazuje da je dio kupljenog heroina bio namijenjen daljnjoj prodaji.
S obzirom na sve naprijed izloženo, sud prvog stupnja je u odnosu na opt. D. I., u svemu pravilno utvrdio odlučne, važne i indicijalne činjenice, te za svoje zaključke dao potpune i pravilne razloge, kako su oni izloženi na str. 10., alineja 3. obrazloženja pobijane presude, pri čemu je bitno naglasiti da je opt. I. postupao na način kako je to opisano pod toč. 2) izreke pobijane presude, a okolnost da je u trenutku otkrivanja policijske klopke pokušao bijeg i odbačaj opojne droge, ukazuje da je i kod ovog optuženika postojala svijest da se radi o zabranjenom i kažnjivom ponašanju, čime je i ovaj optuženik ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr.
Time što je opt. D. I. proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., a ne zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a, kako se to obrazlaže u žalbi ovog optuženika, nije počinjena i povreda zakona, jer se postojanje takve povrede prosuđuje prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne onom kakvo bi prema stajalištu žalitelja, trebalo biti utvrđeno. Iz činjeničnog opisa djela navedenog u toč. 2) izreke pobijane presude, proizlaze svi bitni elementi upravo kaznenog
I Kž 149/02-5
djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., pa nema ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a.
Nije, dakle, osnovana ni žalba opt. D. I. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a posredno i zbog povrede kaznenog zakona.
Na žalbe opt. I. B., opt. D. I. i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, te opt. I. B. i državnog odvjetnika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi
U svojoj žalbi zbog žalbene osnove odluke o kazni, opt. I. B. naglašava da je sud prvog stupnja veći značaj trebao dati utvrđenim olakotnim okolnostima, a posebno, njegovom sudjelovanju u Domovinskom ratu, te činjenici da je do nastupa izdržavanja kazne zatvora u srpnju 1998. godine, a prema ranijoj osudi, bio u stalnom radnom odnosu, a duljina radnog staža ukazuje na optuženikov pozitivni život do tada. Istovremeno je otegotna okolnost u vidu ranije osuđivanosti ovog optuženika za istovrsno kazneno djelo, u dovoljnoj mjeri cijenjena kod odmjeravanja kazne po sudu prvog stupnja.
Opt. D. I., posebno se ne žali zbog citirane žalbene osnove, pa je u odnosu na ovog optuženika pobijana presuda u odluci o kazni ispitana po čl. 382. ZKP-a.
Državni odvjetnik, žaleći se zbog iste žalbene osnove, smatra da su kazne izrečene optuženicima preblago odmjerene, jer kod opt. I. B. nije cijenjen u dovoljnoj mjeri njegov specijalni povrat, kao i količina i vrsta opojne droge koja je bila predmetom prodaje, a posebno je trebalo cijeniti još i podatak da je s istovrsnom kriminalnom djelatnošću nastavio nakon izdržane kazne zatvora po ranijoj presudi.
Isto tako, smatra državni odvjetnik, da nije bilo mjesta izricanju kazne zatvora na donjoj zakonskoj granici minimuma zapriječenoj za odnosno kazneno djelo, u odnosu na opt. D. I., cijeneći pri tom, također, vrstu i količinu opojne droge koja je bila predmetom kupoprodaje, zbog čega smatra da i ovom optuženiku treba izreći strožu kaznu zatvora.
Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u odnosu na opt. I. B., sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a, su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri, bude lakša ili teža za počinitelja, dajući pri tom pravilan značaj utvrđenoj olakotnoj okolnosti vezanoj za njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, ali i otegotnim okolnostima vezanim za raniju osuđivanost, te vrsti i količini opojne droge koja je bila u pitanju, posebno činjenici da je nastavio s vršenjem iste kriminalne djelatnosti, nakon što je došao s izdržavanja kazne zatvora za istovrsno kazneno djelo.
Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja kako su naprijed izložene, a kojima je sud prvog stupnja dao u svemu pravilan značaj, primjereno je bilo ovom optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude, jer će se i tako izrečenom kaznom zatvora postići svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.
Iz tih razloga nisu osnovane ni žalba opt. I. B., a ni žalba državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni.
I Kž 149/02-5
Ispitujući zakonitost i pravilnost odluke o kazni opt. D. I., bitno je reći da pored utvrđenih olakotnih okolnosti koje je našao i utvrdio sud prvog stupnja, te ih detaljno obrazložio, a posebno cijeneći u tom sklopu, postojanje optuženikove ovisnosti o opojnoj drogi heroinu, njegovu dosadašnju neosuđivanost, kao i sudjelovanje u Domovinskom ratu, uz činjenicu da je i invalid domovinskog rata, s pravom je taj sud kao otegotno uzeo i količinu te vrstu opojne droge heroina koja je bila predmetom kupoprodaje. Sve to opravdava izricanje kazne zatvora na samoj donjoj granici zakonom propisanoj i nema potrebe za izricanjem strože kazne, kako se to predlaže u žalbi državnog odvjetnika u odnosu na opt. I., jer je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio i naglasio razloge specijalne i razloge generalne prevencije, zbog čega u tom dijelu nije ni osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, u odnosu na opt. D. I..
Opt. I. B. i državni odvjetnik žale se i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.
Pri tom, opt. I. B. nalazi da je ta odluka neutemeljena, već iz razloga što nije utvrđeno da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, kazneno-pravnim radnjama za koje je oglašen krivim, a novac koji mu je oduzet ne predstavlja imovinsku korist, već je novac kojeg je on nabavio za kupnju osobnog vozila.
U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, državni odvjetnik smatra da je od opt. I. B. trebalo oduzeti sveukupni iznos od 4.800 DEM (ali u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan donošenja prvostupanjske presude), jer nije utvrđeno da je za nabavu opojne droge imao bilo kakve troškove.
Suprotno tvrdnjama žalitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedena kazneno-pravna mjera oduzimanja imovinske koristi iz čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a, izrečena je po sudu prvog stupnja u svemu na zakonit i pravilan način, kada su kod opt. I. B. pronađene devize u iznosu od 4.800 DEM, a tijekom postupka je dokazano da je opt. I. B., opt. D. I. prodao oko 100 grama droge heroina, po općepoznatoj cijeni od 50 DEM za 1 gram heroina.
U tom sklopu, kod izračuna postignute imovinske koristi, sud je primijenio odredbu čl. 466. ZKP-a, nalazeći po slobodnoj ocjeni da od pribavljenih 4.800 DEM, bar polovinu tog iznosa opt. I. B. utrošio je za nabavu opojne droge heroina u navedenoj količini, pa bi onda druga polovica tog iznosa, preračunata u kune, bila 8.500,00 kn, predstavljala njegovu zaradu koju je ostvario kaznenim djelom zlouporabe opojnih droga radnjom prodaje količine od 96,53 grama opojne droge heroina.
Pri tom je sud prvog stupnja pravilno pošao od činjenice, da novac u iznosu od 4.800 DEM odgovara količini prodane opojne droge od 100 grama heroina, što predstavlja općepoznatu činjenicu, zbog čega u cjelini nisu osnovane ni žalba državnog odvjetnika, a ni žalba optuženika zbog oduzimanja imovinske koristi opt. I. B..
Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP-a), trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.
I Kž 149/02-5
U Zagrebu, 09. studenog 2005. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Melita Božičević-Grbić, v.r.
Milivoj Mikor, v.r.