Revr-360/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-360/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednika vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, mr.sc. Andrije Erakovića, Tome Gložinića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik M. M., dipl. pravnik, protiv tuženika centar Č., kojeg zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik iz Č., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 16. studenog 2000.godine, broj II-Gž-250/99- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu od 4. ožujka 1999. godine, broj VIII P-522/95, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se poništi odluka Disciplinske komisije tuženika broj 106/95 od 4. svibnja 1995. godine o izricanju disciplinske mjere tužiteljici i odluka Upravnog vijeća tuženika broj 117/95 od 18. svibnja 1995. godine, te da se tužiteljicu vrati na radno mjesto pralje. Tužiteljica je obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 854,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati .

Tuženik je podnio odgovor na reviziju, dok se nadležni državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tužiteljica kod tuženika radila na radnom mjestu pralje od 30. kolovoza 1993. godine, s tim da je u 1994. godini radila od rujna pa do 18. studenog 1994. godine,

- da su dana 6. prosinca 1994. godine glavne sestre B.I. i A.K. izvršile obilazak vrtića i jaslica te da su u praonici zatekle rublje koje je "zapušteno, tamno i puno fleka, fleke su stare, dakle radi se o zapuštenosti od prije" o čemu su sastavile i zapisnik kojeg je potpisala i tajnica Centra M.M.,

- da je tuženik dana 9. siječnja 1995. godine protiv tužiteljice pokrenuo disciplinski postupak zbog nesavjesnog i nemarnog izvršavanja radne obveze iz čl. 58. st. 1. toč 1. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92, 26/93, dalje: ZOPRO), a u vezi s odredbom čl. 5. toč. 1. i 10. tuženikovog Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika,

- da je odlukom Disciplinske komisije tuženika od 4. svibnja 1995. godine (nakon što je prethodna odluka istog sadržaja od 13. veljače 1995. godine ukinuta) tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, a koja je potvrđena odlukom Upravnog vijeća tuženika od 18. svibnja 1995. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo. Prema čl.

67. st.

1. ZOPRO pokretanje disciplinskog postupka zastarijeva za tri mjeseca od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja odnosno u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda počinjena. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik saznao za povredu radne obveze dana 6. prosinca 1994. godine kada su glavne sestre B.I. i A.K. izvršile obilazak vrtića i jaslica i o stanju rublja kojeg su zatekle u praonici sastavile zapisnik. Disciplinski postupak pokrenut je dana 9. siječnja 1995. godine, dakle unutar roka od 3 mjeseca. Tvrdnja revidentice da iz iskaza ravnateljice tuženika proizlazi da je ona za eventualne nepravilnosti u radu u praonici rublja znala i daleko ranije predstavlja ukazivanje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a revizija se zbog toga ne može izjaviti (čl. 385. st.

3. ZPP). U pitanju je zapravo samo drukčija ocjena iskaza ravnateljice o tome da je svakodnevno od zaposlenika čula pritužbe na rad tužiteljice, jer takva izjava sama po sebi ne znači da je ona na pouzdan način saznala za neku točno određenu povredu radne obveze zbog koje bi trebalo pokrenuti disciplinski postupak. Činjenica da je svjedokinja S.M., predsjednica Disciplinske komisije, izjavila da je povreda radne obveze počinjena tijekom rujna 1994. godine, zatim da je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka podnesen 9. siječnja 1995. godine, te da je Disciplinska komisija po zahtjevu počela postupati 6. veljače 1995. godine – ne ukazuje na to je nastupila bilo zastara pokretanja disciplinskog postupka bilo zastara vođenja disciplinskog postupka. Zastarni rok od tri mjeseca za pokretanje disciplinskog postupka iz čl.

67. st.

1. ZOPRO počinje teći od saznanja za povredu radne obveze i za počinitelja (a to je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova bilo 6. prosinca 1994. godine), a ne od dana kada je povreda radne obveze počinjena. Vođenje disciplinskog postupka zastarijeva nakon proteka šest mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja odnosno nakon proteka jedne godine od kada je povreda učinjena (čl.

67. st.

3. ZOPRO). U ovom konkretnom slučaju rok od šest mjeseci počeo je teći od 6. prosinca 1994. godine i istekao je dana 6. lipnja 1995. godine. U tom roku provedene su sve radnje, jer je drugostupanjska odluka Upravnog vijeća tuženika kao posljednja radnja u disciplinskom postupku donesena 18. svibnja 1995. godine. Rok od 15 dana iz čl.

65. st.

2. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – pročišćeni tekst), koji je tada bio na snazi, a u kojem je disciplinski organ dužan razmotriti zahtjev za pokretanje postupka računajući od dana kada je zahtjev podnijet jeste instruktivni, a ne zastarni rok kao se to pravilno ističe u obrazloženju drugostupanjske presude.

Tvrdnja iznijeta u reviziji da povreda radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret nije dokazana ne tiče se razloga zbog kojeg je revizija izjavljena tj. pravilne primjene materijalnog prava. Prema čl. 58. st. 1. toč. 1. ZOPRO mjera prestanka radnog odnosa izriče se za teže povrede dužnosti i radnih obveza, koje se odnose na neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza. Identična odredba sadržana je i u čl. 5. toč. 1. tuženikovog Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika. U provedenom postupku je utvrđeno da je tužiteljica u praonici radila kao pralja u razdoblju od rujna do 18. studenog 1994. godine i da je nemarno i nesavjesno izvršavala radnu obvezu pranja, peglanja i održavanja rublja, a što je imalo za posljedicu djelomično uništenje, oštećenje i zapuštanje rublja.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 17. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.