I Kž-519/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-519/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 1998. godine, broj: K-114/95, u sjednici održanoj 11. rujna 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o je:

I. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu njegove žalbe i žalbe optuženika M.M. i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, te se izriče da je opt. M.M. djelom za koje je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a, te se na temelju tog članka osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se žalba opt. M.M. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. M.M., zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju odredbe tog članka optuženik je za navedeno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju odredbe čl. 100. ZKP/93 optuženik je dužan oštećeniku na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti iznos od 171.218,60 kn, dok je u skladu s odredbom čl. 90. st. 4. ZKP u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik putem branitelja. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženiku izreče kaznu zatvora u dužem trajanju.

Opt. M.M. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i optuženiku izreče blažu kaznu. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja, K.K. i D.-L.V., odvjetnike u Z., obavijesti o sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 18. studenog 1998. godine, broj:

DOKŽ-1103/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 361. st. 1. ZKP/93 o sjednici vijeća drugostupanjskog suda uredno su obaviješteni optuženik i njegovi branitelji, ali nisu pristupili na sjednicu, pa je ona, u skladu s odredbom čl. 361. st. 4. ZKP/93, održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Opt. M.M. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, jer, protivno njegovim žalbenim navodima, izreka presude nije proturječna razlozima. Naime, okolnost da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo kako prihvaća kao istinit dio obrane optuženika gdje navodi da je osoba kojoj je dugovao novac isplanirala izvršenje kaznenog djela, te da je optuženik pristao na taj plan, dakle, pristao je na počinjenje kaznenog djela, ne znači da je time sud utvrdio kako je optuženik kazneno djelo počinio neizravnom namjerom. Formulacija citiranog djela iskaza optuženika nema onaj smisao kakav mu daje obrana. To očito proizlazi iz sadržaja i izričaja obrazloženja prvostupanjske presude na str. 5, st. 7. (zadnji). Naime, prvostupanjski sud nedvojbeno utvrđuje da je inkriminirane zgode namjera optuženika i nepoznate maskirane osobe, koja je s njime sudjelovala u počinjenju kaznenog djela, bila da si pribave protupravnu imovinsku korist, a ta namjera po prirodi stvari znači i izravnu namjeru za počinjenje dotičnog kaznenog djela. Smisao spornog izričaja je kako je optuženik pristao na prijedlog da zajedno s drugom osobom počine kazneno djelo. Okolnost da je kazneno djelo isplanirala, sudu i drugim tijelima, nepoznata osoba, ali koju optuženik poznaje, te da je optuženik pristao na prijedlog te osobe da zajedno počine kazneno djelo, odnosi se na razdoblje prije počinjenja dotičnog kaznenog djela, na razdoblje i vrijeme planiranja i predlaganja, a ne i na vrijeme počinjenja. Naime, okolnosti počinjenja kaznenog djela nedvojbeno ukazuju da je optuženik bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, a to znači da je u počinjenju djela postupao s izravnom namjerom. Na temelju navedenog je vidljivo da ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude, te je stoga neutemeljen žalbeni prigovor optuženika o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, jer suprotno njegovom žalbenom prigovoru, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost. Naime, tvrdnja obrane optuženika kako je utvrđeno kazneno djelo počinio u krajnjoj nuždi nema utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka niti u utvrđenom stanju stvari. Okolnosti počinjenja kaznenog djela, o kojima su sukladno iskazali brojni svjedoci (D.Ž., D.J., N.Č., D.V. i dr.) nedvojbeno ukazuje da je optuženik osobno prisutnima naredio da legnu na pod i da se neće nikome ništa dogoditi, da se radi o pljački, a zatim je držeći pištolj u ruci šefu Casina D.J. naredio da otvori boksove što je on i učinio. Nakon toga optuženik i druga maskirana osoba stavili su novce iz boksova u vreću, a zatim je jedan od njih uzeo novac iz blagajne, optuženik je zaprijetio da ne smije nitko zvati policiju, a zatim su napustili Casino. Dakle, navedene okolnosti ne ukazuju da je prema optuženiku druga nepoznata osoba upotrijebila bilo kakvu prijetnju niti da se optuženik nalazio u strahu. Naprotiv optuženik je pištoljem prijetio prisutnima u Casinu i oni su prijetnju, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, ozbiljno shvatili, jer su postupali onako kako je optuženik tražio. To, da prema optuženiku nije bilo prijetnje proizlazi i iz okolnosti da je nakon počinjenja kaznenog djela pobjegao iz zemlje, a da nikome nije prijavio da je postupao pod prijetnjom. S obzirom na ovu okolnost isticanje prvostupanjskog suda kako je životno prihvatljivo da optuženik ne želi odati identitet drugog supočinitelja, koji je čak i po tvrdnji optuženika imao značajniju ulogu u počinjenju kaznenog djela, nije u skladu s normama pravnog poretka, odnosno s odredbom čl. 175. st. 1. KZRH, koja obvezuje svakog tko zna da se priprema izvršenje kaznenog djela da to prijavi.

Osim toga o povredi kaznenog zakona može se prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga. Stoga, prigovor optuženika da je djelo počinio u krajnjoj nuždi predstavlja prigovor činjeničnog karaktera, kojim optuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, te neosnovano iz tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno izvodi i pogrešan zaključak kako je zbog toga i na taj način prvostupanjski sud počinio i povredu kaznenog zakona, što predstavlja potpuno nerazumijevanje suštine spomenute žalbene osnove.

Osim navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP u pogledu postojanja bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. citiranog članka i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. istog članka, te nije našao njihovo postojanje.

Nadalje, optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je našao da je optuženik svojim činjenjem počinio kazneno djelo razbojništva iz odredbe čl. 218. st. 1. KZ-a. Uostalom, on je sam priznao objektivni učin djela. Njegov žalbeni prigovor da opisanim činjenjem nije počinio kazneno djelo, jer da je postupao u krajnjoj nuždi, ovaj drugostupanjski sud već je ocijenio u okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, pa se žalitelj upućuje na tu ocjenu. Stoga su neutemeljeni žalbeni prigovori optuženika na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako nije osnovan ni žalbeni prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okolnost da je sud odbio prijedlog obrane da se saslušaju još neki svjedoci očevici, ne ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o postupanju optuženika donio na temelju saslušanja većeg broja očevidaca, njih ukupno devet, pa s obzirom da su njihovi iskazi u bitnom istovjetni, opravdano je odbio saslušanje drugih svjedoka na iste okolnosti. Okolnost da je prvostupanjski sud odbio i prijedlog obrane za saslušanje svjedoka G.M., brata optuženika, nije utjecalo na potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud okolnosti, koje su optuženika navele na počinjenje kaznenog djela kao i obiteljske prilike utvrdio na temelju njegovog iskaza.

Na temelju svega navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni, dok optuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog te žalbene osnove.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, razmotrivši odluku o kazni ustanovio je da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku nije pravilno ocijenio sve utvrđene okolnosti koje u smislu odredbe čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odluku o kazni. Naime, državni odvjetnik s pravom ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir otegotne okolnosti. Stoga po stajalištu ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, bez obzira na utvrđene i u prvostupanjskoj presudi navedene olakotne okolnosti, nije primjerena težini i društvenoj opasnosti kaznenog djela. To tim više, što su u posljednje vrijeme takva kaznena djela u porastu. Stoga, unatoč postojanja olakotnih okolnosti, da optuženik do sada nije osuđivan, da je bio učesnik Domovinskog rata u kojem je i ranjen, da je bio smanjivo uračunljiv, a imajući u vidu navedene otegotne okolnosti, težinu i društvenu opasnost djela, te učestalost takovih djela, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda opravdavaju izricanje strože kazne, pa je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci kao primjerena. To, unatoč toga što je u međuvremenu stupio na snagu novi kazneni zakon koji za kazneno djelo razbojništva u čl. 218. st. 1. propisuje kaznu zatvora u trajanju od jedne do deset godina, pa je u odnosu na čl. 127. st. 1. KZRH s propisanom kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina, blaži za optuženika, pa se u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ-a prema optuženiku treba primijeniti novi kazneni zakon kao blaži. Stoga je ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, a zatim i u odluci o kazni, te je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci kao primjerenu. Pri izricanju ove kazne Vrhovni sud je imao u vidu i protek vremena od izvršenja kaznenog djela kao i okolnost da, po stajalištu ovog suda, neopravdano krije identitet supočinitelja koji ima čak i značajniju ulogu u počinjenju kaznenog djela od njega samog.

S obzirom na iznesene razloge o osnovanosti žalbe državnog odvjetnika, žalba optuženika nije osnovana zbog odluke o kazni.

Budući da je ocjenom žalbenih navoda optuženika utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu, a ni povrede zakona iz odredbe čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, je na temelju odredbe čl. 387. ZKP odbio njegovu žalbu kao neosnovanu. No, kako je ustanovio da su osnovani žalbeni prigovori državnog odvjetnika glede odluke o kazni, na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP preinačio je prvostupanjsku presudu kako je navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 11. rujna 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.