Revt-49/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-49/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz Z., zastupanog po D. D., odvjetnici u Z. i Z. S., odvjetnici u S., protiv tuženika Z. d. d., iz Z., zastupane po generalnom punomoćniku I. T. i H. d. d. Z., zastupanog po I. S., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. rujna 1999. godine broj X Pž-1934/99-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1999. broj P-574/98, u sjednici održanoj dana 15. travnja 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim se traži da se utvrdi da prvotuženik Z. banka d. d. na osnovi Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva dionica za koje nije izdana isprava o dionici, koji su sklopili prvotuženik kao predlagatelj osiguranja i tužitelj kao protivnik osiguranja, dana 18. travnja 1997. g. nije postala punopravni imatelj dionica drugotuženika H.N.Z.S. d.d. i to: 94.716 redovnih dionica na ime, pojedinačne nominalne vrijednosti od 100 DEM, ukupne nominalne vrijednosti 9.471.600 DEM, da osigurana tražbina iz tog Sporazuma nije ispunjena, tako da je tužitelj A.G. i nadalje ovlašten ispuniti tražbinu prema prvotuženiku s osnove Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 822593, od 17. travnja 1997. godine te da je prvotuženik dužan primiti ispunjene te tražbine, kao i da se naloži drugotuženiku da u knjizi dionica upiše zabilježbu da je prijenos dionica iz točke 1 na prvotuženika obavljen u svrhu osiguranja".

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena na način da tužbeni zahtjev bude prihvaćen.

Odgovor na reviziju podnijela su oba tuženika, predlažući da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da tuženik Zagrebačka banka d. d. nije postao punopravni imatelj 94.716 redovnih dionica tuženika Hrvatske naklade zvuka i slike, koje su na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine tuženika Zagrebačke banke u iznosu od 19.700.000,00 kn, sklopljenog između tog tuženika kao predlagatelja osiguranja i tužitelja kao protivnika osiguranja, u obliku solemizirane privatne isprave, prenesene na tuženika Zagrebačku banku, te je u skladu s odredbom iz čl. 277. Ovršnog zakona – OZ ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99) proveden postupak radi namirenja osigurane tražbine, tužitelj temelji na tvrdnji da navedeni Sporazum o fiducijarnom osiguranju nije pravno valjan, jer da je Statutom tuženika Hrvatske naklade zvuka i slike bilo određeno da se za svaki prijenos dionica mora pribaviti suglasnost Nadzornog odbora istog tuženika, a da suglasnost nije niti zatražena, te da su predmet fiducijarnog osiguranja u određenom dijelu bile i neotplaćene dionice, a da predmetni Sporazum nije sadržavao sastojke propisane u čl. 21. p) Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91 i dr.), pa da stoga tuženik Zagrebačka banka nije mogao postati punopravni imatelj predmetnih dionica.

Dakle, navedenom tužbenom tvrdnjom tužitelj osporava javnobilježničko osiguranje prijenosom dionica, provedeno uz odgovarajuću primjenu odredaba OZ-a koje se tiču sudskog osiguranja, ističući prigovor pravne nevaljanosti solemizirane privatne isprave, kojom je ugovoren sporni fiducijarni prijenos dionica.

Prema odredbi čl. 279. st. 1. OZ-a, odredbe čl. 274. do 278. istog Zakona na ći se način primjenjuju i na javnobilježničko osiguranje tražbine prijenosom odgovaraju

vlasništva na stvari, prijenosom prava, odnosno prijenosom dionice, udjela ili poslovnog udjela u trgovačkom društvu.

Prema odredbi st. 2. istog članka, javnobilježnički akt ili solemizirana privatna isprava odgovarajućeg sadržaja zamjenjuje Sporazum iz čl. 274. st. 1. OZ-a, što znači da u smislu odredbe iz čl. 274. st. 3. OZ-a ima učinak sudske nagodbe i da u slučaju fiducijarnog prijenosa dionica, sukladno odredbi iz čl. 278. st. 2. OZ-a, dionice se prenose sklapanjem sporazuma.

Na konkretni slučaj javnobilježničkog osiguranja, sukladno odredbi iz čl. 279. st. 5. OZ-a, na odgovarajući način se primjenjuju i odredbe čl. 271. st. 2. i 3. OZ-a.

Prema odredbi st. 2. potonjeg članka, dužnik svoje prigovore protiv javnobilježničkog osiguranja može ostvarivati u posebnoj parnici u kojoj će pobijati sporazume iz čl. 269. st. 1. i 4. OZ-a, što u odnosu na konkretno javnobilježničko osiguranje znači da tužitelj svoj prigovor pravne nevaljanosti sporazuma o fiducijarnom prijenosu dionica može ostvarivati samo tužbom sa tužbenim zahtjevom za pobijanje tog sporazuma, a to neovisno o tome da li je riječ o razlozima apsolutne ili relativne ništavosti.

Budući da se pitanje valjanosti sporazuma o fiducijarnom prijenosu dionica može raspravljati i ocjenjivati samo u svezi tužbenog zahtjeva za njegovo pobijanje, pa obzirom da u ovoj parnici takav zahtjev nije postavljen, neodlučni su tužbeni navodi kojima se osporava pravna valjanost sporazuma.

Stoga su neosnovani i revizijski navodi kojima se osporava pravilnost inače suvišnog utvrđenja i ocjene sudova da ne postoje razlozi nevaljanosti sporazuma.

Za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu, odnosno za ocjenu pitanja da li je tuženik Zagrebačka banka postao punopravni imatelj spornih dionica, od odlučnog značaja je bilo raspraviti i utvrditi jesu li se za to ostvarile pretpostavke iz čl. 277. OZ-a.

Na temelju činjenica da je nakon tužiteljevog zakašnjenja s ispunjenjem osigurane tražbine tuženik Zagrebačka banka preko javnog bilježnika zatražio od tužitelja da ga preko javnog bilježnika obavijesti zahtijeva li da se solemiziranom privatnom ispravom na tuženika Zagrebačku banku prenesene dionice prodaju, da je tužitelj obavijestio tuženika Zagrebačku banku da zahtijeva prodaju dionica te za obavljanje prodaje imenovao javnog bilježnika Milana Glibotu, koji je dao izjavu da je voljan obaviti prodaju, kojeg je potom tuženik Zagrebačka banka u propisanom roku od 15 dana – dana 08.10.1997. godine, ovlastio da izvrši prodaju dionica, te da u roku 3 mjeseca od tog dana javni bilježnik nije uspio izvršiti prodaju, a po proteku tog roka tuženik Zagrebačka banka nije obavijestio tužitelja da ne želi zadržati dionice umjesto isplate osigurane tražbine, sudovi su osnovano zaključili da je na temelju odredbe iz čl. 277. st. 5. OZ-a tuženik postao punopravni imatelj spornih dionica.

Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti u reviziji istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, čije postojanje revident obrazlaže navodima "da drugostupanjski sud nije otklonio bitnu povredu odredaba postupka koja je počinjena još u prvostupanjskoj presudi, a koja se odnosi na to da je suđeno na temelju činjenica na koje se ni jedna stranka nije pozvala", jer da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je tužitelj bio direktor tuženika Hrvatske naklade zvuka i slike u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i Sporazuma o fiducijarnom prijenosu dionica istog tuženika, a da u navedeno vrijeme tužitelj nije bio direktor drugotuženika, već da je to bio Miroslav Lilić. Kako pitanje da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Sporazuma o fiducijarnom prijenosu spornih dionica bio direktor tuženika Hrvatske naklade zvuka i slike ne predstavlja odlučno činjenično pitanje, to u odnosu na to pitanje nije mogla biti ostvarena neka bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 15. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.