P-79/2018-34 · Općinski sud u Splitu

P-79/18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz G., B. i H., OIB:…, zastupan po pun. M. B. odvj. u S., protiv tuženika S. J. iz I., OIB:…, zastupan po pun. J. M. odvj. u S., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i sastava ostavinske mase, nakon glavne i javne rasprave održane dana 23. svibnja 2019. god., u prisustvu tužitelja sa pun. M. B. odvj. u S. i pun. tuženika J. M. odvj. u S., dana 14. lipnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u I. dana 30. lipnja 2006. godine, između Z. Đ. kao primatelja uzdržavanja i S. J. kao davatelja uzdržavanja, ovjeren od suca Općinskog suda u Imotskom Ivana Delipetra dana 21. srpnja 2006. godine broj R2-40/06.

II Utvrđuje se da u sastav ostavinske imovine iza smrti pok. Z. Đ. ud. A., ulazi 1/1 vlasništvo na stanu označenom kao: etaža 5821/520608 koji je suvlasnički dio povezan s posebnim dijelom nekretnine, i u naravi predstavlja stan na četvrtom katu označen br. 25, neto površine 51,65 m2, te lođe površine 5,66 m2, ukupno 57,31 m2, te drvarnice br. 25 na etaži prizemlje 1 površine 0,90 m2, izgrađenog na z.k. čest. zem. 4777/12, kat. čest. zem 3810/2 K.O. S., Z.U. 16355, poduložak 62.

II Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 186.412,50 kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 26. travnja 2011. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tužene, u kojoj navodi da je pokojna prednica stranaka Z. Đ. ud. A., dana 30. lipnja 2006. god., zaključila s tuženom Ugovor o doživotnom uzdržavanju, ovjeren 21. srpnja 2006. god., pred Općinskim sudom u Imotskom, posl. broj R2-40/06, a kojim je tužena stekla vlasništvo nad predmetnim stanom u S. Da je u trenutku sklapanja ugovora pok. Z. Đ. bila izrazito lošeg zdravstvenog stanja, i nije bila sposobna za rasuđivanje, te u vrijeme sastavljanja ugovora nije mogla upravljati svojim postupcima i iskazivati svoju slobodnu volju. Također, navodi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju protivan moralu i načelu poštenja i savjesnosti, jer je tužena znala da je sad pok. Z. Đ. u trenutku sastavljanja ugovora bila teškog zdravstvenog stanja, a tužena ju je privolila i prinudno dovela na sud radi potpisivanja ugovora, te sklapanje istog predstavlja iskorištavanje tuđeg teškog zdravstvenog stanja i nevolje, radi postizanja nesrazmjerne imovinske koristi. Konačno navodi da je sad pok. Z. Đ. imala na svojim računima kod banaka položen nepoznati iznos novčanih sredstava koji predstavlja imovinsku masu.

Tužiteljica je predložila sudu donošenje presude kojom će utvrditi ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 30. lipnja 2006. god., zaključen između pok. Z. Đ. i tužene, te utvrditi da stan u S., anagrafske oznake … zajedno s pokretninama u stanu i novčana sredstva koja se nalaze na tekućem i deviznom računu, te računu kod S. b. d.d. S. kao depozitne banke fonda H. b., ulaze u sastav ostavinske mase sada pok. Z. Đ..

U odgovoru na tužbu od 13. srpnja 2011. god., tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, u bitnom navodeći da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između pok. Z. Đ. i tužene dana 30. lipnja 2006. god., sklopljen slobodnom voljom ugovornih stranaka, a tužena ni na koji način nije prisiljavala pok. prednicu stranaka na njegovo zaključenje. Nadalje navodi da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjerio sudac Općinskog suda u Imotskom, koji je prije ovjeravanja ugovor pročitao ugovornim strankama, te ih upozorio na pravne posljedice istog. Nadalje je navela da je tužiteljica ostavinskim rješenjem broj 0- 2517/10, upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja je li ostavinski imetak predstavlja nekretnina koja je predmet ugovora, dok ostali imovinski imetak (novac, pokretnine i nekretnine) predstavljaju ostavinski imetak o kojemu se na kraju ostavinskog postupka treba odlučiti Rješenjem o nasljeđivanju.

Presudom ovog suda posl. br. Po-100/11 od 12. studenog 2014. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Rješenjem ovog suda posl. br. Po-100/12 od 12. studenog 2014. god., tužba je odbačena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev radi utvrđenja da u sastav ostavinske imovine iza smrti pok. Z. Đ. ulaze i pokretnine koje se nalaze u predmetnom stanu, te novčana sredstva koja se na dan smrti pok. Z. Đ. nalaze na njenom tekućem računu kod H. p.b. d.d. Z. br…., deviznom računu kod P. b. Z. d.d. Z. br…., te kod S. b.d.d. S., kao depozitne banke F. H. 52, 9600 udjela u F. h.b. iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji br. C-212-000165.

Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-160/2015-2 od 18. prosinca 2017. god., uvažena je žalba tužiteljice kao osnovana, te ukinuta presuda ovog suda posl.br. Po- 100/11 od 12. studenog 2014. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, dok je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje ovog suda posl.br. Po-100/11 od 12. studenog 2014.god., u pobijanom dijelu pod točkom I izreke kojim je dijelom odbačena tužba.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u Ugovor o tekućem računu broj …. 20. 2. 2007. g,", Potvrdu o vlasništvu udjela C-212-000165, Ugovor o doživotnom uzdržavanju "U I. 30. 6. 2006. g,", Medicinsku dokumentaciju za pok. Z. Đ., izveo dokaze saslušanjem tužiteljice i tužene u svojstvu parničnih stranaka, izveo dokaze uvidom u Izjavu sastavljenu po D. Đ. od 03. 01. 2012. god., izveo dokaze saslušanjem svjedoka J. B.-Š., J. Đ., čitanjem zapisnika o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka D. Đ., saslušanjem svjedoka N. M., I. D., te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku I. U., te uvidom u nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka I. U., uvidom u dopis KBC S. K. za neurologiju MF Sveučilišta u S. od 15. 04. 2014. god., te zdravstveni karton za pok. Z. Đ. i spis ovog suda posl. br. 0-1229/11.

Tijekom ponovno provedenog postupka je izveden dokaz pregledom Fakultetskog mišljenja Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. u sastavu prof.dr.sc. N. M. spec. psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurologije – vanjski suradnik od 24. svibnja 2018. god., te je izveo dokaz dopunom vještva od strane sudskih vještaka prof.dr.sc. N. M. spec. psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurologije pred zamolbenim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu dana 08. travnja 2019.god., te pregledom Rješenja Vrhovnog suda RH br. Revr-510/08-2 od 22. siječnja 2009.god., i str. 5 Odluke suda drugog stupnja posl.br. Gžx-784/11.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Među parničnim strankama tijekom postupka nije sporno da su pok. Z. Đ. i tužena S. J., dana 30. lipnja 2006. god., sklopile Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren od Općinskog suda u Imotskom 21. srpnja 2006. god., pod posl. brojem R2-40/06.

Kao sporno je valjalo raspraviti pitanje da li je pok Z. Đ. bila u mogućnosti valjano formirati i očitovati svoju ugovornu volju, te da li je postojala mana volje kod pok. Z. Đ., kao razloga za ništetnost, pa je samim tim valjalo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnim predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 30. lipnja 2006. godine.

Tužiteljica u stranačkom iskazu navodi da je njezina majka, sad pok. Z. Đ., bila bolesna i prije zaključenja braka, da je uslijed pada i udarca u glavu imala epilepsijske napade 2-3 puta mjesečno, kada bi na par minuta izgubila svijest ili bi znala nastupiti nesvjestica i tada bi se pojavila pjena u ustima, da je majka živjela sama u V. G., da se samostalno brinula o sebi i svom domaćinstvu i samostalno odlazila kod liječnika u S., da je ona majku svakodnevno posjećivala jer je majka bila lošeg zdravstvenog stanja; da se ponašanje majke mijenja nakon pogibije sina u V.

…. god. (počela se gubiti, postaje dezorijentirana, počinje gubiti stvari, od uredne žene pretvara se u neurednu, znala bi iščupati telefon iz zida i staviti ga u frižider, znala bi izvaditi stvari za kuhanje ručka, iako ga ne bi skuhala…), da se navedene smetnje pripisuju epilepsiji, a 2004/2005. god., utvrđuje se da je majka dementna, da ona u svezi takvog ponašanja nije poduzela nikakve radnje (npr. ne pokreće postupak radi oduzimanja poslovne sposobnosti..) jer je majka bila svojeglava i željela je živjeti sama; da je majci došla u posjetu 2006. god., i da joj je tada stric koji živi u neposrednoj blizini kazao da je tužena odvela majku u I., da je tužena o tome nije obavijestila i da je ona tuženu zvala na telefona, ali da se ova nije javljala, da su njezina djeca čitavo vrijeme posjećivala baku i da je informacije o majci imala preko svoje djece, da je majku znala viđati potajno kada bi bila u frizera, da je majka... god., završila u bolnici u S., gdje je i umrla, i da ona o tome nije imala saznanja, da je od zaove D.

M. saznala da joj je majka umrla, da je za predmetni ugovor saznala na ostavinskoj raspravi i da majka nikada u njezinoj nazočnosti nije razgovarala o eventualnoj diobi svoje imovine. Posebno je naglasila da je njezin svekar umro… god., i da je tada tužena dovela majku na sahranu, a da joj je majka već tada izgledala kao da ne zna ni gdje se nalazi niti zašto se tu nalazi. Da misli da majka nije shvaćala pravne posljedice ugovora, a kada je srela suca D. koji je predmetni ugovor ovjerio, i kada ga je pitala u svezi tog ugovora, da joj je ovaj kazao ..bogati, meni nešto donesu, ja potpišem… i da on ima svoje ljude koji odrade taj posao, a on faktički niti ne čita… Konačno je navela da joj je poznato da je majka prije odlaska u I. kod tužene imala ozljedu – prijelom ruke, i da se o njoj zapravo brinula zaova tužene, a je li tužena izvršavala svoje obveze iz ugovora, da se o tome ne može izjasniti, a ako ih je izvršavala, da to nije bilo na nivou.

Tužena u stranačkom iskazu navodi da joj je bilo poznato da njezina majka sad pok. Z. Đ. ima epilepsiju, jer je vidjela njezine nalaze, da majka svojom bolešću nije htjela opterećivati obitelj tj. bolesti nije pridavala posebno značenje, da misli da je majka krila navedenu dijagnozu, jer je mislila da je sramota imati tu bolest, da je majka sama odlazila u S. na kontrole kod liječnika, da ona nije bila nazočna napadima koje je spomenula tužiteljica, niti joj je itko spominjao takve napade, da joj je majka znala kazati da se loše osjeća i da bi tada sjela nekoliko minuta, a nakon toga bi se digla i nastavila bi raditi ono što je prije toga radila, da je majka živjela sama i da se samostalno brinula o sebi i svom domaćinstvu s tim da su je ona i tužiteljica posjećivale svakodnevno; da je brat poginuo … god., a da mu je tijelo pronađeno….. god., i da je nakon toga došlo do promjena u ponašanju majke, ali ne onako kako navodi tužiteljica, da se majka držala dobro za nekoga tko je izgubio sina, ali da je počela zaboravljati, da bi spominjala da vidi neko svjetlo i da netko dolazi, ..ali je u takvom stanju i dalje samostalno odlazila u S. i primala terapiju, da je majka 2004. god., renovirana svoju kuću i iste godine slomila ruku, da joj je ruka stavljena u gips, i da nije mogla ništa raditi, te je došla s njom u I., a zatim je izrazila želju da tu i ostane, da je majka u I.

živjela do svoje smrti, i da je čitavo to vrijeme tužiteljica nije posjetila, da su ona i majka bile iznenađene što se tužiteljica ne javlja, a kada bi je ona htjela nazvati da bi majka kazala «neću je zvati jer nije ona rodila mene nego ja nju», da je ugovor sastavljen na inicijativu majke, da su u tom stanu živjela njezina djeca koja su studirala, i da je majka znala kazati da će joj ostaviti stan jer se ona brine o njoj, da je ugovor sastavio sudac D. koji je razgovarao s majkom i ukazao joj na posljedice ugovora, da je majka za života u I. imala potpunu skrb jer joj je uvijek netko bio na raspolaganju, i da je u tom periodu njezino zdravstveno stanje bilo isto osim što je malo više zaboravljala, da je majci u …. god., naglo pozlilo i da je odvedena u bolnicu u S., gdje je i umrla, da joj je poznato da je tužiteljica nazvala majku 20-ak dana prije smrti, i da se tada javila njezina kći koja ju je upitala «je li ona misli da ima mamu", da niti ona, niti itko od članova njezine obitelji nije branio tužiteljici da posjeti majku, da je tužiteljica za ugovor saznala na ostavinskoj raspravi, a što se tiče ostale ostavinske mase da je suglasna da se ista dijeli prema zakonu.

Svjedok J. B. Š. navodi da je sad pok. Z. Đ. poznavao cca. 35 godina, i da je ista bila teta njegove supruge, da je pok. Z. Đ. viđao dosta često dok je živjela u V. jer su im kuće udaljene 3-4 km, da je Z. Đ. u V. živjela sama i da se sama brinula za sebe i svoje kućanstvo, da je kod tužene otišla živjeti nakon što je slomila ruku, i da ju je on i nakon toga nastavio posjećivati, jer je bio dobar s B. J. (suprug tužene), da je pok. Z. Đ. bila dobrog zdravstvenog stanja, da ju je vidio 1-2 dana prije smrti, kada je ležala, i da tada nije ulazio u sobu, da je vidio i 10-ak dana prije smrti i da mu je tada djelovala bistro. Nadalje je naveo da mu je poznato da su sad pok. Z. Đ. i tužena zaključile Ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali da mu nisu poznati detalji vezani za taj ugovor. Konačno je naveo da mu je poznato da tužiteljica svoju majku nije posjetila dok je ova živjela kod tužene, i da bi mu Z. svaki put kada bi došao u posjet kazala "Kakvo je to čeljade..tolike godine nije došla vidjeti majku".

Svjedok J. Đ. navodi da je bio rodbinski vezan s pok. Z. Đ., i da ju je zvao "strina", da je ista nakon udaje svojih kćeri i pogibije sina živjela sama i da se sama brinula o sebi, s tim da su je kćeri posjećivale, da je nakon smrti sina počela pobolijevati na način da se psihički gubila, da nije znala što priča, da ga je često mijenjala sa susjedom P., da se agresivno ponašala, da je njegova supruga dva-tri puta zvala njezinu kći S. jer se Z. izgubila, da je znala govoriti da ide na čistinu da je čeka postrojenje, …Nadalje je naveo da mu nije poznato zbog čega je pok. Z. otišla živjeti kod kćeri S. u I., ali misli da se u to vrijeme Z. počela malo gubiti, a da je kod kćeri imala skrb čitave njezine obitelji. Da pok. Z. Đ. nije posjetio dok je živjela u I., a kada bi pitao tuženu kako joj je majka, da bi mu kazala da majka ponekad njezinog supruga zamijeni za drugu osobu. Konačno je naveo da mu nije niša poznato o predmetnom ugovoru.

Svjedok D. Đ. navodi da mu je bilo poznato da je sad pok. Z. Đ. imala padavicu jer mu je to rekao njezin suprug, da je Z. Đ. suprug umro u… godini života, a da joj je sin poginuo u V….. god., i da on misli da su ti događaji utjecali na njezino ponašanje, jer je počela zaboravljati npr. kupila bi namirnice u njegovom dućanu i iste platila, a potom bi se nakon sat-dva vratila i kazala da ih nije platila, da mu je znala govoriti da se uputila na stražu, da je ljudima koji su se okupljali ispred njegova dućana znala pokazivati roge, da je znala govoriti da gore Đ. njive i da su došli policajci i rekli joj da se zatvori, da mu je sestra pok. Z. kazala da joj Z. dolazi po noći i udara po vratima, da mu je jednom prigodom B. J., zet Z., kazao da mu je doktor rekao "da se Z. suši mozak i da je dobro dok se vraća kući jer da će doći dan kada se više neće vratiti". Da mu je poznato da je sad pok. Z. zadnjih 5 godina života živjela kod kćeri S. i da se on kod iste raspitivao za zdravstveno stanje Z., a da mu je ona kazala da joj nekad dođe da se smije, a nekada da plaće, jer da npr. za vrijeme ručka pok. Z.

zna izaći gola iz sobe. Da pok. Z. Đ. nije posjetio u I. jer mu je njezina sestra kazala da joj je bila u posjeti, i da je s njom sjedila dva sata, a da joj ova nije ništa kazala ništa, i da je to bilo tri godine nakon što je Z. otišla u I.. Konačno je naveo da za pok. Z. Đ. ne bi mogao kazati da je osoba bistra uma.

Svjedok N. M. navodi da je sad pok. Z. Đ. upoznala…. god., da ju je zadnji put vidjela na sahrani svekra tužiteljice, sada pok. A. M., i da joj je tada pok. Z. Đ. izgledala izgubljeno jer ju je tužena držala oko struka, a kada su došli do ožalošćene obitelji, da Z. nije reagirala dok je tužena nije tiho pozvala i ukazala joj na supruga tužiteljica kojem se treba obratiti. Da se njezin kontakt s Z. Đ. svodio na to da bi vozila tužiteljicu u posjet majci, i da se o zdravstvenom stanju pok. Z. Đ. ne može izjasniti. Da joj je poznato da je tužiteljica bila zabrinuta za zdravlje svoje majke, i da je često zvala na telefon, a pogotovo da bi bila zabrinuta kada joj se ova nije javila. Da joj je tužiteljica govorila da se boji majčinog stanja jer da ista ne vlada situacijom, da se zna izgubiti i da ju je strah da joj se nešto ne dogodi. Da joj je poznato da je pok. Z. Đ. posljednjih godina živjela kod tužene, i da joj je tužiteljica kazala da ju je tužena odvela bez njezinog znanja i da ne može doći do majke jer da je s tuženom pokušala kontaktirati. ali da joj se ova ne javlja. Da joj je poznato da je zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između pok. Z. Đ. i tužene, ali da ne zna za okolnosti sklapanja istog.

Svjedok I. D. navodi da je kao sudac Općinskog suda u Imotskom, ovjerio predmetni ugovor, da je poduzeo sve radnje koje su navedene u potvrdi, da je njegov način rada bio da prije ovjere malo popriča sa strankama, da poznaje obitelj stranaka i da mu je poznato da je ta obitelj imala dvije tragedija jer je god., izgubila sina i brata u V., a suprug/otac je preminuo mlad, da je sa Z. Đ. znao često pričati i da je ona ponekad dolazila kod njega ili bi je on povezao autom kada bi čekala autobus, da je bila jako simpatična i vesela žena puna života, i da ako se za nekoga može kazati da je na selu, a da ima sva obilježja gradske dame, da je to bila pok. Z. Đ.. Da u trenutku ovjere ugovora nije imao osobna saznanja niti saznanja od trećih osoba da zdravstveno stanje pok. Z. Đ. nije bilo u redu, da se detalja ovjere ne sjeća, ali da misli da su sad pok. Z. Đ. i S. došle zajedno, da je već tada Z. živjela kod S., i da prilikom ovjere nije imao dojam da bi davateljica bila pod utjecajem prisile, jer da je to osjetio da takav ugovor ne bi ovjerio.

Pregledom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, utvrđeno je, a što, kako je naprijed navedeno, nije niti sporno da je dana 30. lipnja 2006. godine, sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između primatelja uzdržavanja Z. Đ., te davatelja uzdržavanja S. J., kojim ugovorom je primateljica uzdržavanja prenijela pravo vlasništva stana u S. an. oznake …na davatelja uzdržavanja, a davatelj uzdržavanja obvezao se do smrti uzdržavati primatelje uzdržavanja. Iz ugovora je razvidno kako je dana 21. srpnja 2006. god., ovaj ugovor ovjerovljen pred sudom, a strankama je ugovor pročitan, te su upozorene na pravne posljedice sklapanja ugovora.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka ističe da Z. Đ. prigodom sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30.lipnja 2006. godine, nije bila sposobna za rasuđivanje i da u vrijeme sastavljanja ugovora nije mogla upravljati svojim postupcima i iskazivati svoju slobodnu volju, te je imala mane volje jer je bila nagovorena na sklapanje spomenutog ugovora i prinudno dovedena na sud radi potpisivanja, a sklapanje ovog ugovora predstavlja iskorištavanje tuđeg teškog zdravstvenog stanja i nevolje radi postizanja nesrazmjerne imovine koristi (stana opisanog u ugovoru)

Ovaj sud je cijenio da je dakle, iz same tužbe razvidno da tužiteljica sudu navodi dva oprečna razloga zbog kojih bi sporni ugovor bio pravno nevaljan – prvi, da pok. prednica stranaka nije bila uopće sposobna za rasuđivanje, i drugi, da je pok. prednica stranaka imala mane volje.

Ovo iz razloga što se radi o dva različita nedostatka glede volje ugovorne stranke prigodom sklapanja ugovora. Nesposobnost za rasuđivanje je takav nedostatak koji ugovornu stranku priječi da uopće može valjano formirati i iskazati svoju ugovornu volju, dok su mane volje takav nedostatak kod stranke koji postoji kada stranka može valjano rasuđivati, formirati i iskazati svoju volju, ali je iz nekog vanjskog utjecaja onemogućena u postizanju sklada između stvarne ugovorne volje i iskazanog očitovanja. Dakle, da bi stranka bila nagovorena na sklapanje ugovora traži se njena sposobnost za rasuđivanje uopće, te se traži da može valjalo formirati svoju ugovornu volju.

Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO-a,), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu ništetan, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ništavi su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi da su valjani, trebali proizvesti. Ti se ugovori nazivaju i apsolutno ništavima pa se s njima postupa kao da nisu ni sklopljeni.

Kao razlozi ništavosti javljaju se: potpuna poslovna nesposobnost, neke mane volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora, povreda pravila o obliku ugovora, protivnost javnom poretku i prisilnim propisima te nedopušteni odnosno nemogući uvjeti.

Nadalje je ovaj sud cijenio što se tiče poslovne sposobnosti sad pok. prednice stranka, kako je tijekom postupka utvrđeno da je pok. Z. Đ. u vrijeme zaključenja ugovora bila potpuno poslovno sposobna. Ovo da proizlazi iz iskaza svjedoka I. D. koji je ovjerio predmetni ugovor, kao i iskaza svjedoka J. B. Š. koji je često viđao pok. Z. Đ. u vrijeme kada je ista živjela kod svoje kćeri S. J. jer je bio dobar prijatelj s njezinim suprugom B. J., dok svjedoci J. Đ., D. Đ. i N. M. govore o stanju prednice stranka nakon pogibije sina…. god., i eshumacije njegova tijela …god., ali niti jedan od tih svjedoka prednicu stranka nije vidio od 2004. god., do smrti, i isti nemaju neposredna saznanja o njezinom stanju u vremenu sastavljanja ugovora.

Na okolnost utvrđenja ubrojivosti pok. Z. Đ., ovaj sud je proveo medicinsko vještačenje po vještaku za neuropsihijatriju dr. I. U., koji je dana 09. 10. 2013. god., izradio pisani nalaz i mišljenje, te je tijekom postupka dao dopunu istog (ročište 2. 4. 2014. god.) i usmeno na ročištu odgovorio i otklonio prigovore i primjedbe koje je tužiteljica isticala. Na utvrđenja iz njegova nalaza i mišljenja ovaj sud se je u cijelosti pozvao, kao stručna i objektivna radi nepotrebnog ponavljanja, te na njegov zaključak da je u vrijeme potpisivanja ugovora pok. Z. Đ. racionalno raspolagala svojom voljom, bila sposobna za rasuđivanje i mogla u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice. Prema tome, obzirom na vještvo dr. I. U., koje je ovaj sud prihvatio kao stručno, utemeljeno i u skladu s pravilima sruke, a koje je vještak iznio temeljem iskaza parničnih stranaka, saslušanih svjedoka, te liječničkih isprava i zdravstvenog kartona na ime pok. Z. Đ., ovaj sud je cijenio utvrđenim u dovoljnoj mjeri da je Z. Đ. za vrijeme sklapanja spornog ugovora iz 2006. godine bila ubrojiva, tj. da je bila sposobna valjano opažati svijet oko sebe, te je bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i upravljati njima. Ovaj sud je cijenio da to potvrđuje i činjenica što je imenovana potpisala sporni ugovor, koji joj je pročitan i rastumačen od strane suca, pa je očito da sud ne bi bio ovjerio ugovor da je utvrdio kako imenovana ne shvaća značenje svojih pravnih radnji. Osim toga, ovaj sud je cijenio i to da iskazi stranaka i svjedoka ne sadrže činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da imenovana nije bila sposobna za zaključenje i sklapanje valjanog pravnog posla, jer niti tužiteljica, niti jedan svjedok ne daju konkretne podatke o eventualnim psihološkim stanjima ili reagiranjima pok. Z. Đ. u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te da sudu ostaje za zaključiti kako je Z. Đ. u kritično vrijeme, u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju bila ubrojiva, dakle sposobna za rasuđivanje

Ovaj sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice da se provede novo vještačenje po novom vještaku neuropsihijatru iz slijedećih razloga:

Prema odredbi čl. 261. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), novo vještačenje će se provesti: ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka i ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka.

Zadaća vještaka je po ocjeni ovog suda bila da, koristeći se svojim stručnim znanjem daje svoj nalaz i mišljenje o nekoj pravno važnoj činjenici koju sud, zbog toga što nema stručnih znanja potrebnih za utvrđivanje i razjašnjenje neke činjenice, odnosno za utvrđenje sadržaja relevantne činjenice i izvođenje zaključaka o njezinom utjecaju na ostale važne okolnosti, ne može utvrditi bez pomoči stručnjaka odgovarajuće struke. Prilikom prosuđivanja rezultata vještačenja sud polazi od općih pravila o ocjeni dokaza, pa tek ukoliko sud utvrdi da ne postoje proturječnosti ni nedostaci u izraženom mišljenju, niti osnovanost sumnji stranaka u pravilnost takvog mišljenja (članak 261. ZPP-a), može odbiti prijedlog stranke za provođenjem novog vještačenja.

U konkretnom slučaju, nalaz i mišljenje (i dopunu nalaza i mišljenja ) je dao I. U. iz kojeg mišljenja proizlazi da je sad pok. Z. Đ. prilikom sklapanja (ovjere) Ugovora o doživotnom uzdržavanju, racionalno raspolagala svojom voljom, bila sposobna za rasuđivanja i mogla je u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice.

Budući da nalaz i mišljenje vještaka, po ocjeni ovog suda nije bio nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a uvažavajući pri tom činjenicu da je nalaz i mišljenje dato u potpunosti u skladu s pravilima struke i nakon što je pregledana sva relevantna dokumentacija, kao i da je vještak odgovorio na primjedbe punomoćnika tužiteljice i tužiteljice, te iste u cijelosti otklonio, i da stranke nemaju utemeljenih prigovora na navedeni nalaz i mišljenje, takvom nalazu i mišljenju je ovaj sud priklonio vjeru, i cijenio je da nema nikakvih razloga dovoditi u sumnju stručnu utemeljenost i vjerodostojnost vještaka I. U., a radi čega je odbio prijedlog tužiteljice za provođenje novog vještačenja po vještaku neuropsihijatru.

Radi svega navedenog ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka I. U., jer je isto cijenio stručnim, objektivnim i vrlo detaljno obrazloženim, kako pismeno, tako i usmeno na ročištu od 02. travnja 2014. god., te je cijenio da na temelju istog može donositi zaključak o odlučnim činjenicama.

Što se tiče prigovora da je kod pok. prednice stranaka postojao nesklad između volje i očitovanja, ovaj sud je smatrao da isti predstavlja manu volje koje u pravilu spadaju u područje pobojnih pravnih poslova, i s tim u svezi pripadajućih posljedica. Iznimno, uporaba sile, školski primjer i šala, nesporazum ili prividni ugovor spadaju u mane volje koje uzrokuju ništavost ugovora. Ovaj sud je cijenio da od navedenoga tijekom postupka nisu isticane činjenice koje bi upućivale na postojanje posljednja tri nedostatka, a niti je to sud mogao zaključiti iz utvrđenih činjenica tijekom postupka. Naime, u odnosu na uporabu sile tužiteljica je tijekom postupka navodila kako je pok. prednica stranaka ugovor zaključila jer ju je tužena privolila i prinudno dovela pred sud. Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani je ništav. Fizička sila je akt koji znači neotklonjivu mehaničku silu gdje prisiljena strana nema svoje volje pri njezinu očitovanju. Fizička sila je najjači oblik stvaranja nesklada između volje i očitovanja, jer je i sam čin očitovanja neke osobe izravna posljedica fizičke prisile. Psihička prisila ima značenje prijetnje nastupanja određenog zla, ako se ne sklopi određeni ugovor. Radi se o najvećem stadiju prijetnje kad druga strana više nema izbora i zbiljski predstavlja odsustvo relevantne volje kao kod fizičke sile, te pravna posljedica može biti samo nepostojanje pravnog posla.

U odnosu na navedeno, ovaj sud je cijenio da tijekom postupka niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je pok. majka stranaka zaključila ugovor pod utjecajem prisile, a niti to tužiteljica tvrdi. Tužiteljica tijekom postupka uglavnom navodi "da što se tiče navoda iz tužbe da je tužena pok. prednicu privolila da sastavi ugovor i prinudila da dođe pred sud da je to njezin opravdani zaključak u odnosu na sve navedeno u njezinu iskazu". Iz provedenih dokaza je po mišljenju ovog suda proizlazilo kako tužiteljica nije dokazala da bi pok. Z. Đ. bila izvrgnuta takvoj prisili koja bi predstavljala svjesni nesklad između volje i njenog očitovanja prilikom izjavljivanja svoje volje kod zaključenja navedenog posla. Kako je već rečeno pok. prednica stranaka je po ocjeni ovog suda u trenutku zaključenja ugovora bila sposobna za rasuđivanje, pa je mogla svojom imovinom raspolagati prema svojoj slobodnoj volji.

Ovaj sud je cijenio i to da bi u slučaju da su točni navodi tužiteljice, pok. prednica stranaka mogla u razdoblju od 2005. god., do smrti … god., u kojem razdoblju je tužena skrbila o majci, tražiti ništavost ili pobijati navedene izjave volje, ili tražiti raskid ugovora zbog neizvršavanja obveza od strane tužene. Međutim, to nije učinila. Iako tijekom postupka tužiteljica navodi kako je bila onemogućena u kontaktu sa majkom jer da joj je to tužena branila, ipak navodi kako je krišom majku posjećivala (nekoliko puta) i da je o majci imala saznanja preko svoje djeca koja su je redovito posjećivala. Ovaj sud je cijenio nevjerojatnim i neživotnim da u tim situacijama kroz razdoblje od zaključenja ugovora 2006. god., pa do smrti, da se pok. majka nije požalila tužiteljici ili njezinoj djeci pod kakvim je okolnostima bila prisiljena to učiniti, niti je tražila pomoć svoje kćerke-tužiteljice. S druge strane tužiteljica je imala priliku gotovo četiri-pet godina uvjeriti se u kakvim uvjetima živi njena majka, ali ipak kroz to razdoblje nije ništa poduzimala da bi promijenila životne i zdravstvene prilike majke. Ovaj sud je smatrao nejasnim zašto tužiteljica nije podnijela prijedlog radi lišenja poslovne sposobnosti, ako je uistinu smatrala da se zbog svog stanja majka nije bila u stanju brinuti o svojim pravima i obvezama, i to puno prije negoli je tužena o njoj preuzela skrb. U odnosu na ostale navode tužiteljice da bi zaključeni ugovor bio nemoralan i protivan pravnom poretku, a što bi predstavljalo razlog ništetnosti ugovora, ovaj sud je istaknuo kako iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužena postupala nemoralno i iskoristila situaciju i položaj primateljice uzdržavanja, te da se radi o nesrazmjernoj koristi. Činjenica je da je tužena za pok. majku brinula od 2004/2005. god., a i ranije, do... god., kada je ista preminula, da je pok. Z. Đ. živjela s tuženom, dakle da se ista brinula za nju (smještaj, hrana, lijekovi…), odnosno tužena je Z. Đ. nakon loma ruke smjestila u svoj stan u kojem joj je mogla zasigurno pružiti kvalitetniju skrb. U slučaju točnosti navoda tužiteljice da se tužena nije brinulo o majci "na nivou", po ocjeni ovog suda se postavlja pitanje, tko se onda brinuo o majci pet godina, o njenom zdravlju, higijeni i ishrani. Nakon toga je tužiteljica nije ni posjećivala, jer joj je to navodno branila tužena.

Nadalje je ovaj sud cijenio da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklapa sa svrhom da se stekne imovina primatelja uzdržavanja, koja je predmetom ugovora, a za uzvrat se davatelj obvezuju uzdržavati do smrti primatelja uzdržavanja. Kako je utvrđeno tijekom postupka, obje ugovorne strane su ispunile predmetne ugovorne obveze. Za očekivati je i u skladu sa pravnim poretkom i moralom, da je tužena htjela preuzeti obvezu uzdržavanja iz predmetnog Ugovora, a za to steći nekretnine iz čl. 1. Ugovora. Kada ne bi bilo toga, ni ugovor ne bi sklopili. Ta njihova svrha, odnosno želja nije protivna prisilnim propisima ili moralu u smislu čl. 322. ZOO-a, a iz svega toga slijedi da je postojala osnova i da je ona dopuštena. (Stav VSRH, Rev-435/00-2 od 01. ožujka 2001.g.) Iz provedenih dokaza tijekom prethodno provedenog postupka, po ocjeni ovog suda nije utvrđena niti jedna okolnost, koja bi dala osnovu za zaključak da tužena nije imala namjeru voditi brigu o pok. majci i pomagati joj, odnosno da nije imala namjeru preuzeti obveze iz Ugovora, već da joj je jedina svrha bila steći nekretninu navedenu u točki 1. ugovora. Naime, pok. prednica stranaka je zaključila Ugovor u visokoj životnoj dobi i kada se već otežano mogla brinuti o sebi, a tužena se kontinuirano u razdoblju od cca. četiri godina brinula o majci i izvršavala svoju ugovornu obvezu. Ugovor o doživotnom uzdržavanju, osim što je dvostrano-obvezujući ima značajke i ugovora na sreću (aleatorni ugovor), jer postoji neizvjesnost u imovinskoj koristi davatelja uzdržavanja, odnosno neizvjesnost o tome koju će vrijednost u ispunjenju ugovorne obveze morati davatelj uzdržavanja ostvariti, odnosno da li će ona biti manja ili veća od vrijednosti imovine koju će steći. Značajka aleatornosti isključuje ništavost ugovora zbog odstupanja od načela jednake vrijednosti.

Dakle, po ocjeni ovog suda je iz svih provedenih dokaza bilo utvrđeno kako je pok. Z. Đ. u vrijeme zaključenja ugovora bila sposobna za rasuđivanje, te da je bila sposobna shvatiti prirodu i značaj svojih postupaka, da je u vrijeme zaključivanja i davanja predmetne izjave volje znala da svoju imovinu za svoga života ostavlja tuženoj. Nadalje je utvrđeno kako sporan ugovor nije sastavila prisilom jer je izjava data pred sucem koji je ovjerio ugovor i koji je izričito izjavio da nikada ne bi ovjerio ugovor ukoliko kod osobe postoji manja volje osoba ili da zbog svog stanja ne može upravljati voljom. Sve utvrđene okolnosti u odnosima tužene i pok. majke prije i nakon zaključenja spornog ugovora, ukazivale su na to da tužena nije nemoralno postupala i iskoristila situaciju i položaj sada pok. primateljice uzdržavanja. Ovaj sud je stoga ocijenio kako izjava volja prednice stranaka nije ništetna, odnosno da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog nedostataka u njezinoj volji.

Kako je ovaj sud smatrao da je činjenično stanje u cijelosti raspravljeno, to je odbio dokazne prijedloge tužiteljice da se izvede dokaz saslušanjem dr. A. M. i dr. S. S. na okolnost zdravstvenog stanja prednice stranaka, kao suvišne. To iz razloga jer su isti liječili prednicu stranaka i svoje dijagnoze postavili u medicinskoj dokumentaciji, a koju dokumentaciju je stalni sudski vještak pregledao i na takvoj dokumentaciji, između ostalog, sačinio nalaz i mišljenje.

U odnosu na dio tužbenog zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da u sastav ostavinske imovine ulaze pokretnine koje se nalaze u stanu, ovaj sud je utvrdio da iz sadržaja spisa predmeta posl. br. O-2517/10 i izjava stranaka u ovom postupku, ne proizlazi da su među nasljednicama pok. Z. Đ. sporne činjenice u svezi ostale nepokretne imovine, pokretnina i novčanih sredstava koje ulaze u ostavinsku masu čak štoviše nasljednice, pa se u odnosu na tu imovinu ostavinski postupak nije ni mogao prekinuti a stranke uputiti u parnicu, a slijedom čega nije niti bilo mjesta da sud u parničnom postupku utvrđuje da li te druge nekretnine, pokretnine i novčana sredstva ulaze u ostavinsku masu sad pok. Z. Đ.. Radi navedenog, ovaj sud je cijenio da tužiteljica nema pravni interes da podnosi tužbu radi utvrđenja da u ostavinsku masu ulaze pokretnine u stanu i novčana sredstva, jer će o tome odlučiti sud u izvanparničnom postupku, a ukoliko dođe do spora, ostavinski sud će onu stranku čije se pravo smatra manje vjerojatno, uputiti da pokrene parnicu o spornom pitanju.

Ovaj su je cijenio i to da istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan, jer ostavinski postupak iza smrti pok. Z. Đ. (posl. br. 0-2517/10) koji se vodi na području ovog suda još nije pravomoćno okončan, te je pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području vodi ostavinski postupak (čl. 62. ZPP-a)

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl.br. Po-100/11 od 12. studenog 2014.god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, ali je Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-160/2015-2 od 18. prosinca 2017.god., uvažena je žalba tužiteljice kao osnovana, te ukinuta presuda ovog suda posl.br. Po-100/11 od 12. studenog 2014.god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer je primateljica uzdržavanja pok. Z. Đ. bila izrazito lošeg zdravstvenog stanja, i nije bila sposobna za rasuđivanje, te u vrijeme sastavljanja ugovora nije mogla upravljati svojim postupcima i iskazivati svoju slobodnu volju.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke jer smatra da tužiteljica nije dokazala da je sad pok. Z. Đ. bila nesposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja spornog ugovora, pa je stoga zaključio da predmetni ugovor nije ništav u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 125/11 I 78/15 dalje ZOO-a). Navedeni zaključak prvostupanjskog suda ne može se za sada prihvatiti kao pravilan iz slijedećeg razloga.

Odredbom čl. 322 ZOO-a, propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu je ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Naime, ništavi su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi da su valjani, trebali proizvesti. Ti se ugovori nazivaju i apsolutno ništavima, pa se s njima postupa kao da nisu ni sklopljeni. Kao razlozi ništavosti javljaju se: potpuna poslovna nesposobnost, neke mane volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora, povreda pravila o obliku ugovora, protivnost javnom poretku i prisilnim propisima te nedopušteni odnosno nemogući uvjeti.

U žalbi, kao i tijekom postupka, tužiteljica prigovara nalazu i mišljenju liječnika vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. I. U., a time i utvrđenju prvostupanjskog suda o sposobnosti za rasuđivanje primateljice uzdržavanja pok. Z. Đ. u vrijeme sklapanja spornog ugovora.

U postupku suda prvoga stupnja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To iz razloga jer obrazloženje presude ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a i činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se u bitnomu svodi na zaključak da je na temelju ostvarenih rezultata medicinske ekspertize, kao i usmenoga očitovanja liječnika vještaka, utvrđeno da je primateljica uzdržavanja pok. Z. Đ. u vrijeme sklapanja spornog ugovora bila sposobna za rasuđivanje, odnosno da je prilikom sklapanja (ovjere) ugovora o doživotnom uzdržavanju racionalno raspolagala svojom voljom, i mogla je u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice.

Između stranaka od samog početka je sporno je li primateljica uzdržavanja pok. Z. Đ.

u vrijeme sklapanja spornog ugovora bila sposobna za rasuđivanje, radi čega je sud i proveo medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru prof. dr. I. U., koji je izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno odredbi čl. 250. ZPP-a, te pozvan na usmeno očitovanje na prigovore tužiteljice sukladno odredbi čl. 260. st. 2. ZPP-a.

Nakon usmenog očitovanja vještaka, tužiteljica je ustrajala u iznesenim prigovorima, te predložila provođenje novog vještačenja koji prijedlog je sud odbio uz obrazloženje da su primjedbe i prigovori tužiteljice na medicinsko vještvo u potpunosti otklonjeni, iscrpnim i objektivnim usmenim očitovanjem liječnika vještaka psihijatra prof. dr. I. U., te da iznijeti stavovi i odgovori mogu odoljeti svakoj kritici zasnovanoj na pravilima logičkoga zaključivanja i iskustva, kao i da u mišljenju vještaka nema protuslovlja ili nedostataka, a niti se, unatoč kritičkoj analizi tužiteljice, pojavila osnovana sumnja u pravilnost danoga mišljenja, slijedom čega prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i odbija tužbeni zahtjev. Prilikom usmenog očitovanja vještaka na ročištu 02. travnja 2014. god., vještak međutim nije obrazložio svoj nalaz i mišljenje na način da je jasno i argumentirano odgovorio na sva pitanja i primjedbe punomoćnika tužiteljice, a posebice dovođenja u vezu antipsihotičnih lijekova (Haldol) koji su pok. majci stranaka prepisivani. Ovo stoga, jer je čl. 260. st. 2. ZPP-a, izričito određeno da vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje, budući da je vještak nositelj medicinskog znanja u parnici u kojoj se utvrđuje sposobnost osobe za rasuđivanje i shvaćanja značaja svog čina i njegove posljedice prilikom zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ne stranke i punomoćnici, kao ni sud.

Upravo zbog navedenog, ovaj sud ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da su primjedbe i prigovori tužiteljice na medicinsko vještvo u potpunosti otklonjeni iscrpnim i objektivnim usmenim očitovanjem liječnika vještaka.

Slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da usmenim očitovanjem vještaka nisu otklonjeni prigovori tužiteljice, što dovodi u sumnju pravilnost danog nalaza i mišljenja.

Obzirom da u konkretnom slučaju postoji opravdana sumnja da su činjenice na kojima je utemeljena presuda suda prvog stupnja pravilno utvrđene, to je valjalo prihvatiti žalbu tužiteljice kao osnovanu, te u skladu s odredbom čl. 369. st. 1. i čl. 370 ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud otklonio navode i tvrdnje tužiteljice da je kod pok. Z. Đ. postojao nesklad između volje i očitovanja, što predstavlja manu volje koje u pravilu spadaju u područje pobojnih pravnih poslova, obzirom da iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je pok. majka stranaka bila izvrgnuta takvoj prisili koja bi predstavljala svjesni nesklad između volje i njenog očitovanja prilikom izjavljivanja svoje volje kod zaključenja navedenog posla. Isto tako u odnosu na ostale navode tužiteljice da bi zaključeni ugovor bio nemoralan i protivan pravnom poretku, a što bi predstavljalo razlog ništetnosti ugovora, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužena postupala nemoralno i iskoristila situaciju i položaj primateljice uzdržavanja te da se radi o nesrazmjernoj koristi.

Gornja utvrđenja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, pa ih kao takve prihvaća i ovaj sud. Osnovom navedenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno primijenjeno i materijalno pravo i ocijenio da je neutemeljen zahtjev tužiteljice da bi pok. majka stranaka bila nagovorena od strane tužene na sklapanje spomenutog ugovora i prinudno dovedena na sud radi potpisivanja, pa samim time da sklapanje ovog ugovora predstavlja iskorištavanje tuđeg teškog zdravstvenog stanja i nevolje radi postizanja nesrazmjerne imovine koristi (stana opisanog u ugovoru). Slijedom naprijed navedenog, primjenom odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a izostavlja se posebno obrazloženje kao suvišno.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi da u sastav ostavinske imovine ulaze pokretnine koje se nalaze u stanu, te novčana sredstava pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbacio tužbu u ovom dijelu, a nakon što je pravilno utvrdio činjenično stanje nakon uvida u prvostupanjski spis broj 0-2517/10.

Obzirom da iz prvostupanjskog spisa O-2517/10 i izjava stranaka u prvostupanjskom postupku, ne proizlazi da su među nasljednicama sporne činjenice u svezi ostale nepokretne imovine, pokretnina i novčanih sredstava koje ulaze u ostavinsku masu, čak štoviše nasljednice, stranke ovog postupka, se u svezi druge ostavinske imovine (osim predmetnog stana) nisu niti izjasnile u ostavinskom postupku, pa se u odnosu na tu imovinu ostavinski postupak nije mogao prekinuti, a stranke uputiti u parnicu, slijedom čega nema mjesta da sud u parničnom postupku utvrđuje da li te druge nekretnine, pokretnine i novčana sredstva ulaze u ostavinsku masu sad pok. Z. Đ.. Radi navedenog, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nema pravni interes da podnosi tužbu radi utvrđenja da u ostavinsku masu ulaze pokretnine u stanu i novčana sredstva, jer će o tome odlučiti sud u izvanparničnom postupku,

a ukoliko dođe do spora, ostavinski sud će onu stranku čije se pravo smatra manje vjerojatno, uputiti da pokrene parnicu o spornom pitanju.

Navedeno utvrđenje i izraženi pravni stav prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa kako nisu ostvareni žalbeni navodi tužiteljice to je pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci .

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će ukloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na način kako mu je ukazano ovom odlukom, te po potrebi provesti novo medicinsko vještvo po vještaku psihijatru. Također će pažljivom analizom razmotriti žalbene navode, nakon čega će biti u mogućnosti donijeti valjanu i zakonitu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.

Na raspravnom ročištu dana 26. siječnja 2018. god., tužiteljica je predložila da sud ponovno odredi psihijatrijsko vještačenje. Obzirom da u spisu je provedeno vještačenje od vještaka U., te da istom spisu prileži i vještvo pok. M., a obzirom se radi od dva doaena dr. psihijatra s područja S., predložila je da se provede vještačenje po neovisnom psihijatru sa područja G. Z., i to da se odredi Klinika za psihijatriju V., ili Klinika za psihijatriju S. M., ili Klinika za psihijatriju KBC Z.. Obzirom na stanje u spisu i dva priležeća vještva, navodi da ne bi bila suglasna da se provodi vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku psihijatrije s područja nadležnosti ovog suda.

Tužena na istom ročištu navodi kako nije uopće bilo razloga za djelomičnim ukidanjem ranije odluke, no poštujući viši sud i uputu istog suda, navodi da se ne protivi provođenju novog vještačenja, međutim izričito se protivi prijedlogu tužiteljice da to vještačenje bude povjereno Klinici za psihijatriju V., odnosno drugim institucijama na području Z., a sve iz razloga jer na listi stalnih sudskih vještaka splitskog suda ima dovoljno vještaka psihijatrijske i neuropsihijatrijske specijalnosti. Stoga je predložila ukoliko sud odredi provoditi novo vještačenje, da isto bude povjereno nekom od vještaka s liste ovog suda.

U podnesku od 29. siječnja 2018.god., tužena navodi da joj je na ročištu dana 26.siječnja 2018. god., uručeno vještvo sačinjeno po privatnoj narudžbi tužiteljice, a koje je dostavljeno u sudski spis nakon što je u predmetu bilo dovršeno raspravljanje, odnosno glavna rasprava zaključena dana 29.rujna 2014.god., pa se stoga isto ne može smatrati dokazom u ovom postupku. Navodi da se u cijelosti protivi priloženom vještvu jer isto nije sačinjeno za potrebe ovog postupka, već na privatnu inicijativu tužiteljice, a slijedom čega ne može biti dokazom u ovoj parnici.

S druge strane sud je na prijedlog tužiteljice odredio izvesti dokaz novim medicinskim vještačenjem, i to od strane stručnog povjerenstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z., a što je vrlo neuobičajeno u situaciji kada je nesporno u predmetu provedeno samo jedno vještačenje, i to ono po vještaku prof.dr.sc. I. U.. Sukladno čl. 252 st. 1 i st. 2 ZPP-a, vještačenje u pravilu obavlja jedan vještak, te se vještaci u prvom redu određuju iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja, a na listi stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu ima dovoljno vještaka spec. psihijatrije i neuropsihijatrije, te je jednom od njih vještačenje i trebalo biti povjereno, no to nije učinjeno. Tužiteljica u podnesku od 26.veljače 2018.god., navodi da je sud na raspravi dana 26.siječnja 2018. god., sagledavši u spisu dva suprotstavljena vještva, neovisno o vještvu vještaka pok. M. M., koje je napravljeno vanraspravno po prijedlogu tužiteljice, međutim isto je u svom nalazu i mišljenju u potpunosti drugačije od vještva vještaka U., a uvažavajući jasnu uputu drugostupanjskog suda, ispravno odlučio izvesti dokaz medicinskim vještačenjem od strane stručnog povjerenstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z.. Navodi da je iz tog razloga predložila nepristrano vještačenje po neovisnoj krovnoj instituciji, a sud je prihvatio i odredio da to bude Medicinski fakultet u Z..

U Fakultetskom mišljenju Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. u sastavu vještaka prof.dr.sc. N. M. spec. psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurologije, navode se izlaganja tužiteljice u tužbi, izlaganja tužene u odgovoru na tužbu, stranački iskazi parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, izlaganja tužiteljice u podnesku od 04.srpnja 2013. god., te sadržaj priložene medicinske dokumentacije i osobnog zdravstvenog kartona pok. Z. Đ. rođ….. Nadalje se navode prethodna vještačenja, i to prof.dr.sc. I. U., neuropsihijatar, vještačenje od 05.10.2013.god., - u Mišljenju i zaključku se navodi – smatram da je ostaviteljica, sada pok. Z. Đ. prilikom sklapanja (ovjere) ugovora o doživotnom uzdržavanju 21.07.2006. god., racionalno raspolagala svojom voljom, bila sposobna za rasuđivanje i mogla je u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice (list 88-94)., te prim.doc.dr.sc. M. M. spec.psihijatar, vještačenje od 05.03.2014. god. (na zahtjev tužiteljice)

– u Zaključku se navodi – prema podacima iz medicinske dokumentacije, te izjave tužiteljice i tužene o psihičkom stanju pok. Z. Đ., ona je bolovala od psihorganskog sindroma i prije spornog Ugovora sačinjenog 2006. god.; uzevši u obzir raspoložive podatke o psihičkom stanju Z. Đ. u vrijeme sastavljanja spornog Ugovora, smatram da postoji dovoljno psihopatologijskih argumenata za dovođenje u pitanje njezine sposobnosti za rasuđivanje u tom vremenu. Odnosno, Z. Đ. nije bila raspravno sposobna, niti su joj bile uredne voljne funkcije prilikom sačinjenja Ugovora dana 30.06.2006. ( list 128-132).

Imenovani sudski vještaci nadalje navode da su pomno proučili i analizirali svu dokumentaciju u predmetnom spisu, a posebno su se osvrnuli na svu medicinsku dokumentaciju, uključivo i osobni zdravstveni karton pok. Z. Đ. rođ….. godine. Što se tiče izjava svjedoka, kako to obično i biva, one su kontradiktorne glede toga da li je sada pok. Z. Đ. bila sposobnosti rasuđivati "tempore acti". Uzgredno se može spomenuti da među svjedocima nije bilo medicinskih stručnjaka.

Iz dostupne medicinske dokumentacije, razvidno je da je sada pok. Z. Đ. bolovala od djetinjstva od posttraumatske epilepsije, da je desetljećima uzimala antiepileptičku terapiju (lijek Phenobarbiton). Tijekom života je imala i više traumatskih događaja (rana smrt supruga, pogibija sina u ratu, naknadna ekshumacija). Prva sumnja na demenciju postavlja se od strane

se navodi

neurologa tijekom ambulantnog pregleda na KBC S., dana 19.02.2003.god., kada zaboravljivost, te se kaže da je rodbina primijetila "da je promijenjena", a u neurološkom pregledu navodi se da je dezorijentirana u vremenu. Učinjeni CT mozga je pokazao difuzne kortikalne atrofične promjene. Postavljena je dijagnoza Dementni sindrom i.o. (in observatione tj. još uvijek nije postavljena definitivna dijagnoza, ali postoji sumnja). No, već tada je uz anksiolitik alprazolan (Helex) dana diferentna terapija za demenciju – Oikamid (piracetan) lijek iz skupine nootropika tj. lijekova koji poboljšavaju prokrvljenost mozga i pospješuju kognitivno funkcioniranje mozga, a savjetovana je i kontrola kod psihijatra.

Dana 24.10.2003.god., u osobnom zdravstvenom kartonu ubilježene su dijagnoze Sy.psychoorg., Epi. sympt., uz izdavanje recepta za alprazolam (Helex). Šifra FO3 (nespecificirana demencija) po prvi puta se u osobnom zdravstvenom kartonu spominje 03.02.2004.godine. Postoji nalaz neurologa od 19.02.2004.god., iz Poliklinike "dr. M." iz I., u kojem se navodi da imenovana "lako gubi stvari. Zadnje vrijeme je progone nepoznati ljudi, policija dolazi na vrata" tj. konstatira se da postoje paranoidne interpretacije svakodnevnih situacija. Postavlja se dijagnoza Sy.psychoorganicum, Epi. sympt., a ordinira se terapija Phenobarbiton, Melleril, i Oikamid. Dana 08.06.2004.god., ponovno je zabilježena šifra F03, a 29.07.2004.god., izdaje se recept za lijek Melleril.

Dana 23.09.2004.god., na neurlološkom kontrolnom pregledu je zabilježeno "Dalje postupno pogoršanje mentalne aktivnosti. Stalno nešto traži i gubi vrijeme tražeći predmete koje je upravo sada negdje ostavila. Starijih sadržaja se još i prisjeti, "vraća se natrag". Tijekom 2005.god., pregledana je kod neurologa 20.01.2005.god., kada je i nadalje

je da je "Stanje nesanirano. I preporučen ovaj Melleril 10 mg, a 10.10.2005.god., navedeno

dalje dominantan psihorganski sindrom. Producira paranoidne ideje. Halucinira povremeno.", te je poradi dekonpenziranog psihorganskog sindroma u terapiju uveden haloperidol (Haldol). izdaju se recepti za Phenobarbiton, Haldol i Ladiomil. Dana 22.11.2005.god.,

Tijekom 2006.god., a to je godina kada je potpisan i ovjeren sporan ugovor za imenovanu, na pregledu je neurolog dr. S., dana 16.02.2006. god., zabilježio "stanje nesanirano, dominantno psihološki nemir, paranoidne ideje, halucinacije". Upisana je dijagnoza Sy. psychoorganicum i Epilepsia, te je preporučen Haldol a 2mg. Dana izdaje se lijek Prazine a 25mg i Phenobarbiton, a dana 15.05.2006.god., 07.03.2006.god.,

neurolog ponovno evidentira "stanje nesanirano, smetnje i dalje prisutne", te uz Prazine 25 mg 1,1,2 ponovno ordinira Haldol 2 mg ½ ujutro, ½ - 1 navečer, te Cerson tbl. ½ do 1 tbl. i da je imenovana "potpuno

Phenobarbiton tbl. Liječnik obiteljske navodi 10.08.2006.god.,

izgubila apetit", ponovno piše recepte za Phenobarbiton, Prazine a 25mg i Haldol a 2mg. Dana 21.09.2006.god., neurolog navodi "Subjektivno nešto bolje. Manje su izražene halucinacije. Razmisliti o zamjeni Haldola sa Leponexom".

Tijekom 2007.god., imenovana nastavlja uzimati psihofarmake uključivo i antipsihotike (Haldol, Leponex, Prazine), a već 19.03.2007.god., i u više navrata kasnije, piše se uputnica HZZO-u tj. Liječničkom povjerenstvu, u kojoj je navedeno "Moli se odobriti previjanje preko kućne njege. Bolesnica dementna, boluje od epilepsije. Nije sposobna za samostalnu brigu o sebi".

U medicinskoj dokumentaciji iz kasnijeg perioda bilježi se nezadovoljavajuće stanje (15.10.2007.god.), pogoršanje psihičkog stanja (21.02.2008.god.), a u otpusnom pismu KBC S., Klinika za neurologiju, između ostalog navodi se dg: Dementia F03, a u otpusnom pismu navedeno je da se radi o "dubljoj demenciji MMSI<10". U anamnezi je između ostalog, navedeno "unazad 5-6 godina liječi se kod dr. S. radi demencije", a u 11.07.2010.god.,

decursusu dana 12.07.2010.god., upisano je rukom "već 5 godina ne prepoznaje kćerku kao svoju". Umrla je u bolnici… godine u … sati.

Imenovani vještaci zaključuju iz svega gore navedenog, da nije sporno da je sada pok. Z. Đ. bolovala od demencije, da su prvi klinički simptomi demencije registrirani 19.02.2003.god., da se klinička slika demencije postupno razvijala tj. pogoršavala. Ovdje naglašavaju da se u kliničkoj praksi dijagnoza Sy.psyshoorganicum često upotrebljava umjesto dijagnoze demencija, i da u ovom slučaju svakako predstavlja istu dijagnozu koja se može pratiti od 2003.god., do 2010.godine. Kako niti jedna dijagnoza sama po sebi nije testatorno onesposoboljavajuća, već je to težina odnosno faza te bolesti koja je ključna, ovdje je potrebno naglasiti slijedeće: najkasnije od 10.10.2005.god., prema svim dostupnim medicinskim pokazateljima, težina demencije postala je onesposobljavajuća tj. poradi kognitivnih i psihotičnih simptoma (paranoidne ideje, halucinacije) imenovana više nije bila sposobna razumno i slobodnom voljom samostalno donositi odluke tj. njena testatorska (oporučna) sposobnost od tada pa nadalje više nije postojala. Iako nemamo medicinsku dokumentaciju za sporne datume, s obzirom da je bolovala od demencije koja je kronična i progresivna bolest, možemo tvrditi da njeno stanje "tempore acti" nije moglo biti bolje, već samo lošije od onog zabilježenog 16.02.2006.god., kada je bila nesposobna za rasuđivanje.

Imenovani vještaci stoga cijene da sada pok. Z. Đ., poradi demencije od koje je bolovala, nije bila sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja (ovjere) predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30.06.2006.godine.

U podnesku od 20. lipnja 2018.god., tužena navodi da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Z.. Prije svega zaprimljeno vještvo je manjkavo jer se isto koristilo vještvom dr.sc. M. M., koje nije dokaz u ovom postupku jer isto nije sačinjeno za potrebe ovog postupka, a obzirom da je u ovom postupku provedeno jedno jedino vještačenje, i to ono po prof. U.. Dakle jedan od parametara fakultetskom vještačenju je bio nezakonit dokaz – odnosno vještvo koje nije sačinjeno za potrebe ovog postupka, već po tužiteljičinoj privatnoj narudžbi, pa je zbog toga vještvo manjkavo i nevaljano. Posebno je sporan i do krajnje mjere kontradiktoran sam sebi, zaključni dio vještva gdje se navodi kako "niti jedna dijagnoza sama po sebi nije testatorno onesposobljavajuća, već je to težina, odnosno faza te bolesti koja je ključna"…najkasnije od 10.10.2015.god.,

prema svim dostupnim med.pokazateljima težina demencije postala je onesposobljavajuća ….te od tada imenovana više nije bila sposobna razumno i slobodnom voljom samostalno donositi odluke tj. njena testatorska sposobnost od tada pa nadalje više nije postojala. "Iako nemamo liječničku dokumentaciju za sporne datume, a obzirom je bolovala od demencije, možemo tvrditi da njeno stanje tempore acti nije moglo biti bolje, već samo lošije od onog zabilježenog 16.02.2006. kada je bila nesposobna za rasuđivanje."

Nejasno je temeljem čega vještaci utvrđuju baš datum – "najkasnije od 10.10.2005.g." kao datum od kada više ne bi postojala testatorska sposobnost pok. Z. Đ., te se u tom dijelu vještvo ne može ispitati, isto je proturječno samo sebi kao i daljnjim zaključcima vještaka. Sami vještaci kažu kako nemaju liječničku dokumentaciju imenovane za sporne datume, te na razini mogućnosti i pretpostavki, sa nesigurnošću navode kako njeno stanje nije moglo biti bolje, već samo gore od onog zabilježenog 16.02.2006.godine. Zašto vještaci primjerice nisu uzeli u obzir nalaz pok. Z. od 21.09.2006. god., gdje se navodi kako je ista neurološki subjektivno bolje? Zašto vještaci nisu uzeli u obzir vještačenje prof. U. (koje je ujedno i jedino vještačenje provedeno u ovom predmetu) koji je doaen s. psihijatrije, koji u svom nalazu i mišljenju nesporno kaže kako ostaviteljičina sposobnost za rasuđivanje nije sporna, također i pitanje volje kao i raspolaganja svojom voljom i predviđanja posljedica iskazivanja te volje nije upitno kod ostaviteljice. Uostalom, Ugovor je datiran 30. lipnja 2006. god., a potvrđen pred Općinskim sudom u Imotskom 21.srpnja 2006.god., dakle tri tjedna kasnije. To ukazuje na slobodu postupanja i odsutnost vanjskih pritisaka …prema navedenom ostaviteljica sada pok. Z. Đ. prilikom sklapanja – ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju 21. srpnja 2006. god., racionalno je raspolagala svojom voljom, bila sposobna za rasuđivanje i mogla je u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice.

Tužena ponovno ističe kako je sud odlučio provesti dokaz fakultetskim vještačenjem, unatoč izričitom protivljenju tužene, te protivno strogim pravilima i odredbama ZPP-a o vještačenju, a prije svega protivno uputi iz ukidne odluke Županijskog suda u Splitu, gdje se izričito na str. 5 zadnji pasos, navodi kako će sud u ponovljenom postupku po potrebi provesti novo medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru. Naravno, pri tom misleći na vještaka psihijatra pojedinca, nekoga sa liste stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu, obzirom da ima dosta vještaka te specijalnosti. Isto tako, u ukidnoj odluci Županijskog suda u Splitu na str. 4 lijepo stoji kako usmenim očitovanjem vještaka nisu otklonjeni prigovori tužiteljice, što dovodi u sumnju pravilnost danog nalaza i mišljenja. U takvoj situaciji je trebalo ponovno pozvati već angažiranog sudskog vještaka prof. U. na dopunsko očitovanje, a tek onda i po potrebi provesti novo vještačenje po vještaku psihijatru. Dakle, apsolutno nikakve potrebe za određivanjem vještačenja po Fakultetu ovdje nije bilo, te su se pokazale opravdanim sumnje tužene kako tužiteljica očito ima "dobar razlog" za predlaganjem fakultetskog vještačenja i plaćanja višestrukih troškova vještačenja, a što joj je sud i udovoljio, protivno svim mogućim pravilima postupka i uobičajenoj i ustaljenoj sudskoj praksi kod određivanja vještačenja, te protivno jasnoj uputi iz drugostupanjske ukidne odluke.

Ono što je još čudnije u ovom predmetu, jeste pozivanje tužiteljice na vještvo sada pok. vještaka dr.sc. M. M., koje je tuženoj uručeno tek na ročištu 26. siječnja 2018.god., i kada tužena po prvi put saznanje za isto, a koje vještvo je naručeno po privatnoj narudžbi tužiteljice, a nikako za potrebe ove parnice, pa nije i ne može biti dokazom u ovoj parnici.

Vrh svega jeste sada provedeno vještačenje po Medicinskom fakultetu, gdje se vještaci pozivaju na prethodna vještačenja u spisu, pri tom navodeći vještvo prof.dr.sc I. U., kao i vještvo prim.doc.dr.sc. M. M.. Da pojasnimo, u ovom predmetu postoji i provedeno je samo jedno jedino vještačenje, i to po prof.dr.sc. I. U.. Dakle, razlog osporavanja i prigovora na zaprimljeno fakultetsko vještačenje jeste ujedno i činjenica što su vještaci kao podlogu vještačenja uzeli vještvo dr.sc. M. M. koje nije dokaz u ovom postupku, jer isto nije sačinjeno za potrebe ovog postupka, kao i način provođenja samog vještačenja protivno strogoj i jasnoj uputi Županijskog suda.

Čak je i sama tužiteljica predlagala da se novo vještačenje obavi po drugom vještaku pojedincu, a tek je na ročištu 26.01.2018. god., predložila da to bude netko od vještaka sa područja Z., ili pak po Klinici za psihijatriju, ali sud ide još i dalje od toga, i određuje izvesti dokaz vještačenjem od strane stručnog povjerenstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z., a u spisu postoji samo jedno i jedino vještvo, i to ono prof. U.. Dakle, ni tužiteljica nije predložila vještačenje po Medicinskom fakultetu, a sud iako to ne može po službenoj dužnosti, određuje takvu vrstu vještačenja. Sukladno odredbama ZPP-a, sud će odrediti predloženog vještaka ako se protivna stranka ne usprotivi predloženom vještaku. Ako se protivna stranka usprotivi predloženom vještaku, vještaka će odrediti sud. Ovdje se je tužena izričito protivila prijedlogu da vještačenje bude povjereno Klinici za psihijatriju V., odnosno dr. institucijama na području Z., a iz razloga što na listi stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu ima dovoljno vještaka psihijatrijske i neuropsihijatrijske specijalnosti, pridržavajući se pri tom upute drugostupanjskog suda koji kaže-tek po potrebi novo vještačenje po vještaku psihijatru. Ali ništa od toga nije uvaženo, sud određuje da to bude Medicinski fakultet u Z.. Doista neuobičajeno postupanje suda, protivno svim pravilima postupka i sudskoj praksi, protivno izričitoj uputi drugostupanjskog suda, zbog čega se zaprimljeno fakultetsko mišljenje ne može ni koristiti u ovom postupku.

Još je nešto neobično u ovom predmetu, a to je kako se privatno vještvo dr.sc. M., dostavlja tuženoj tek 26.01.2018.god., a zaprimljeno je u sudski spis 04.11.2014.god., što je razvidno iz prijamnog pečata suda na podnesku uz koji je tužiteljica dostavila to vještvo. Na raspravnom ročištu dana 20.rujna 2018.god., tužena navodi da u spisu sada imamo dva proturječna nalaza i mišljenja i to vještaka U. i vještaka M. i Š., te kako će u nastavku postupka biti nužno pozvati angažirane vještake kako bi na ročištu otklonili nesuglasja u vještačenjima a što tužena predlaže, naravno uz izostanak vještva dr. M. M., a koji nije dokaz u ovom postupku. Međutim, radi pravilnog i potpunog utvrđenja stanja u spisu nužno je izvesti dokaz saslušanjem liječnika opće prakse pok. Z. Đ. dr. M. B. iz I. kao i dr. koji su liječili pok. Z. i to dr. S. S. i dr. A. M., a što je bio dokazni prijedlog same tužiteljice, pa nije očekivati protivljenje tužiteljice izvođenju ovih dokaza koje tužena predlaže prije neposrednog saslušanja vještaka na ročištu.

Tužiteljica na istom ročištu navodi da se protivi dokaznim prijedlozima tužene radi usuglašavanja sudskih vještaka psihijatara, te pogotovo radi saslušanja predloženih liječnika koji su liječili pravnog prednika parničnih stranaka iz razloga što se oni s obzirom na protek vremena i broj pacijenta koje dnevno imaju, vrlo vjerojatno ne mogu sjetiti o čemu se radi, pa je ovaj dokaz upravljen isključivo u cilju odugovlačenju postupka i nema dokaznu snagu u ovom postupku. Svi relevantni materijalni dokazi postoje u spisu, na temelju istih napravljeno je vještvo ustanove Instituta za medicinska vještačenje u Z., koje je autoritet na području vještačenja sposobnosti stranke za potpisivanje predmetnog ugovora, pa stoga nema potrebe izvođenja daljnjih dokaznih prijedloga.

Sudski vještaci prof.dr.sc. N. M. spec.psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurlogije, u dopuni vještva od 08. travnja 2019.god., navode da im je danas na raspravi predočeni prigovori tuženika, te se kao vještaci na iste osvrću s konstatacijom da u cijelosti ostaju kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 24.

05. 2018. godine.

Vještaci odbacuju primjedbe da je sačinjeno vještačenje nelogično, te se također ne slažu s konstatacijom da je u vještačenju korišteno prethodno vještačenje pok. vještaka M. M.,

a ni drugo vještačenje prof. U., već obrazlažu da su oba vještačenja ukratko citirana, kao što je citirana i druga dokumentacija, te izjave svjedoka, iz razloga što je vještacima bio dostavljen cijeli spis, te su i imali nalog cijelog proučiti te odgovoriti na postavljeno pitanje suda. Isto je napravljeno u pisanom obliku, a vještaci su svoje ekspertno mišljenje dakako temeljili na dostupnoj medicinskoj dokumentaciji. Navode da ne treba ponavljati da je ovo, makar nominalno treće vještačenje, potpuno neovisno o prethodnim vještačenjima i predstavlja ne samo mišljenje ovdje dvoje prisutnih vještaka, već je to, kao što je i navedeno, fakultetsko mišljenje, što znači da je cjelokupni odbor za sudbena mišljenja medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. podupro ovakav nalaz, a što je vidljivo i iz potpisa prof. P., kao predsjednice tog odbora. Vještaci su spremni odgovoriti na sva druga ciljana pitanja.

Potrebno je istači da kliničke promjene kod navedene osobe traju dugi niz godina i radi se o dijagnozi koja ne nastaje unutar par dana, par sati, već je to dugotrajni proces psihičkog i kognitivnog propadanja, a koje se iz priložene medicinske dokumentacije može u kontinuitetu pratiti. Navedenog datuma neurolog dr. S. jasno opisuje stanje prednice stranaka na 16.02. 2006. god. : stanje nesanirano, dominantno psihološki nemir, paranoidne ideje, halucinacije, dijagnoza SY Sindroma psihoorganikum, EPI. terapija Haldol, što jasno upućuje na proces koji je započeo ranije, a taj datum je bio vrlo evidentan i dva tri mjeseca neposredno prije potpisivanja spornog ugovora. Taj nalaz je najbliži nalaz s obzirom na datum kada je sporni ugovor potpisan. Stanje prednice stranaka nakon tog datuma moglo je biti jednako ili gore, ali u svakom slučaju nije moglo biti bolje od stanja opisanog u nalazu od 16.02. 2006. godine. Prema postojećoj medicinskoj dokumentaciji je vidljivo da je psihičko stanje pok. Z. Đ. već od 10.10.2005. bilo onesposobljavajuće za donošenje važnih odluka slobodnom voljom zbog težine kliničke slike njene bolesti. Da je tako vidljivo je i iz daljnje dokumentacije iz koje jasno proizlazi da se kliničko stanje prednice stranaka s vremenom samo pogoršava, bolest samo napreduje i konačno dovodi …god., do smrti, unatoč liječenju.

1. Na posebno pitanje, kako posttraumatska epilepsija koja se razvija u ranoj životnoj dobi utječe na mentalno i psihološko funkcioniranje te osobe?, vještaci navode: Potrebno je istaći da postraumatska epilepsija bitno utječe na kognitivne sposobnosti osobe, a tijek bolesti, odnosno epilepsije, kao i kognitivna sposobnost ovisi o broju, odnosno učestalosti EPI napada kao i ordinirane terapije. Također je potrebno istaći da AET također utječe na kognitivne sposobnosti osobe, te se kod takvih osoba javljaju i psihoorganske promjene koje mogu ubrzati tijek razvoja demencije.

2. Na daljnje pitanje, kako nagli prekid uzimanja dugogodišnje antiepilepsijske terapije može djelovati na bolesnika, a vezano za činjenicu da je prednica stranaka liječena određenim antiepileptikom dugi niz godina, dok je u otpusnici iz Klinike za neurologiju KBC S., liječenje u srpnju 2010. god., navedeno da ga je pacijentica prestala uzimati jer ga uzima 50 godina?, sud je zabranio postavljanje istog pitanja jer isto nije u izravnoj vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka.

3. Nadalje upitani, zašto liječnica obiteljske medicine dr. M. B. u svom izvješću od 27.3. 2011. god., ne navodi demenciju ili psihoorganski sindrom?: vještaci navode da ne znaju zašto ne navodi, a znaju da je u kartonu pok Đ. već 03.02. 2004. god., zabilježena šifra dijagnoze F03, što prema MKB klasifikaciji označava nespecificiranu demenciju, a što je sve već i navedeno u pisanom nalazu i mišljenju vještaka.

4. Na pitanje da se u njihovom mišljenju navodi da se dijagnoza psihoorganski sindrom u kliničkoj praksi često upotrebljava umjesto dijagnoze demencija? : vještaci navode da je u ovom slučaju sindroma psihoorganikum je sinonim odnosno stariji naziv za dijagnozu demencije, a koja dijagnoza se provlači cijelo vrijeme od 2003. god., do 2010. godine.

5. Na pitanje što možete reći o fazama razvoja psihoorganskog sindroma i kada postaje ta dijagnoza vjerojatan sinonim za simptome koje se prepoznaju kao demencija?, sud je zabranio postavljanje gore navedenog pitanja.

6. Upitani kako su izgledale paranoidne ideje, a kako halucinacije kod prednice stranaka?, vještaci odgovaraju da nisu pregledali prednicu stranaka, već da citiraju nalaze liječnika koji su prednicu stranaka pregledali i liječili.

7. Na daljnje pitanje kako objašnjavate da su joj nalazom od 16. veljače 2006. god., ordinirane najminimalnije doze sredstava za umirenje?, vještaci odbijaju konstataciju da se radi o ordiniranju minimalnih doza jer onaj tko imalo zna o psihofarmakologiji osoba starije životne dobi, poznato mu je da je vicium artis (greška struke) dati dozu odrasle osobe, osobi starije životne dobi, već kod starijih osoba su te doze najmanje pola, a češće tek 1/3 od propisanih doza za odraslu osobu. Stoga, Haldol od 2 mg odgovara dozi od 4-6 mg odrasle osobe. Prema tome, to su doza od 2 mg Haldola, a što je preporučena maksimalna doza za stariju osobu. Također treba imati u vidu da je pok. Zorka Đerek primala i druge lijekove (Ladiomil, Prazine, Fenobarbiton, nakon, Meleril, Helex, Ojkamid i druge), tj. nikada nije bila na tzv. monoterapiji (samo na jednom lijeku), pa je također poznato da kod ovakvih kombinacija treba biti još oprezniji glede doze. Znači nije točno da je primala male doze.

8. Nadalje upitani kakva je bila faza razvoja psihoorganskog sindroma, odnosno demencije s obzirom na to kada su te dijagnoze prvi puta postavljene u odnosu na to kada je prednica stranaka umrla?, vještaci odgovaraju da je prednica stranaka od 10. listopada 2005. god., prestala biti sposobna donositi samostalne voljne odluke, a kao što su ranije naveli.

9. Na pitanje da li je osobi koja je ovjeravala sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju trebalo biti vidljivo stanje prednice stranaka u tom trenutku, a vezano za psihoorganski sindrom i demenciju?, vještaci odgovaraju da se je u to vrijeme prednica stranaka mogla samostalno kretati, samostalno doći na ovjeru ugovora, te sjediti i klimati glavom, no ukoliko joj je netko postavio konkretna pitanja vezano za njezine životne okolnosti, ona tada na ta pitanja ne bi mogla odgovoriti sa sigurnošću, niti točno i samostalno. U toj fazi je vjerojatno kod prednice stranaka postojala tzv. "očuvana fasada" koja laicima na prvu ne bi davala do znanja da se radi o osobi koja boluje od navedenih bolesti.

10. Upitani koliko je zdravstveno stanje ostaviteljice moglo utjecati na slobodu njene volje da raspolaže sa svojom imovinom, razumije i potpisuje odluke i prepozna posljedice?, vještaci navode da su na navedeno pitanje već odgovorili u svom pisanom nalazu i mišljenju, te u današnjem očitovanju.

11. Na daljnje pitanje što bi joj vještaci savjetovali i ordinirali, a vezano za dramatični gubitak sina 1991. god., te stres kada se definitivno susrela sa činjenicom da joj je sin poginuo?, vještaci odgovaraju da se oni u ovom predmetu pojavljuju u ulozi vještaka, a ne terapeuta i da na ovakvo pitanje ne mogu dati odgovor.

12. Upitani kako gledate na dijagnozu PTSP?, vještaci odgovaraju kako se u dokumentaciji navodi traumatski događaj, ali se kao reakcija na taj događaj ne navodi dijagnoza PTSP.

13. Na potom postavljeno pitanje može li se govoriti o kompleksom PTSP?, vještaci odgovaraju da ne, jer nemamo potvrđenu niti dijagnozu PTSP, akutnu ni kroničnu.

Na nadalje postavljena pitanja;

14. Što se smatra periodom normalnog žalovanja?

15. Kada proces žalovanja prelazi u patološko žalovanje?

16. Što se tada savjetuje s medicinske psihijatrijske strane?

17. Je li se u ovom slučaju na taj način nastojalo pomoći pacijentici?, vještaci navode da na ova pitanja mogu odgovoriti kako ista nemaju veze sa predmetom ovog spora, te da su se oni koncentrirali na razdoblje od 2003. god., do … god., dok prethodno razdoblje nije relevantno za nalaz i mišljenje u ovom postupku. Prema sadržaju zdravstvenog kartona prednice stranaka, razvidna je 1993. god., dijagnoza psihoneuroze, te su joj ordinirani antidepresivi i anksiolitici, nakon čega u zdravstvenom kartonu nema zapisa sve do 2003. god., sa psihijatrijske strane, pa se može zaključiti da u razdoblju od 1993. god., do 2003. god., nije bilo potrebe za izdavanjem bilo kakvih lijekova sa psihijatrijske strane, a niti takvih ispada koji bi tražili intervenciju liječnika. Iz toga bi moglo proizlaziti da je kod predmetne stranke proces žalovanja ipak bio završio jer se 2003. god., pojavljuje sasvim nova simptomatologija u smislu problema sa pamćenjem, što se evidentira kroz ciljane obrade CT mozga.

18. Vještaci nadalje navode, da navodi zaboravljivost, rastresenost i povlačenje u sebe, nisu simptomi depresije vezane uz gubitak sina, već su povezani sa dijagnozom demencije, a kako je i postavljena dijagnoza.

19. Izjave "idem na stražu, ide na čistinu jer je čeka postrojavanje" i slično, ne mogu se povezati sa depresijom nakon psihičke traume, već sa halucinacijom u sklopu dijagnoze demencije, a halucinacije nisu rijetki simptom u demenciji.

20. Na daljnje pitanje je li gubitak supruga u 37. godini života uz troje djece mogao utjecati na sposobnost da podnosi teške gubitke?, sud je zabranio postavljanje gore navedenog pitanja.

21. Nadalje upitani koliko se simptomi teške posttraumatske depresivnosti mogu preklapati sa početnim fazama psihoorganskog procesa? Koliko se može pojaviti poteškoća da se simptomi te dvije dijagnoze jasno odvoje?, vještaci navode da mi nemamo nigdje podatak da se radilo o teškoj depresiji, pa ne možemo niti procjenjivati bilo kakve simptome depresije niti depresiju povezivati sa utvrđenim dijagnozama kod prednice stranaka. Postoji samo podatak o psihoneurozi, što je puno blaža dijagnoza od teške depresije, a i ta dijagnoza se ne spominje nakon 1993. godine.

22. Upitani da li bi mogao biti znak da se prednica stranaka mogla brinuti za sebe ukoliko je 2004. godine organizirala renoviranje kuće i angažirala veći broj majstora koje je nadgledala?, vještaci navode da iz sadašnjeg stanja spisa ne vide da je kuća prednice stranaka bila renovirana 2004. god., nema nikakvih podataka o kakvim se radovima radilo i iz tog razloga ne žele odgovoriti na hipotetsko pitanje pun. tužene, posebno kada se niti ne zna kakva je točno uloga prednice stranaka, vezano za te navodne radove, bila.

23. Na pitanje je li razumna odluka prednice stranaka bila kada je 2004. god., nakon što je slomila ruku i htjela živjeti sama u kući, ipak odlučila da ode živjeti kod kćeri u I. jer ipak ne može živjeti sama?, sud je zabranio postavljanje gore navedenog pitanja.

24. Upitani možete li pojasniti razliku zaključaka između vašeg nalaza i mišljenja i nalaza i mišljenja prof. U.?, vještaci navode; mi i ne možemo odgovoriti na pitanje zašto se naše mišljenje razlikuje od mišljenja prof. U.. Željeli bi samo navesti kako je demencija takva bolest koja se obrađuje i neurološki i psihijatrijski i da je iz tog razloga kada je vještačenje potrebno za takvu bolesti, oportuno odrediti dva vještaka navedenih struka. Prof. U. je neuropsihijatar, a što je specijalizacija koja je postojala do sedamdesetih godina, kada je razdvojena na područje neurologije i psihijatrije.

Tužena u podnesku od 15. svibnja 2019.god., navodi da u cijelosti prigovara i dopuni nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Z., obzirom da su vještaci ostali u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 24.05.2018. god., a zbog istih razloga i prigovora koje je već detaljno navela i obrazložila u svom podnesku od 19. lipnja 2018. godine. Navodi da je i dopuna vještva manjkava obzirom da se vještaci opetovano pozivaju na vještvo pok. dr. M. M., ističući kako bi se radilo o nominalno trećem vještačenju, što naprosto ne odgovara istini, jer to nije vještvo sačinjeni za potrebe ove parnice, nije dokaz u parnici, i ne treba ga niti spominjati. Nadalje, unatoč cijelom nizu prigovora i postavljenih pitanja vještacima, a koja dovode u ozbiljnu sumnju pravilnost njihovog pisanog uratka, isti uporno odbijaju dati adekvatan odgovor, ne odstupajući od onog što je već kazano i napisano u vještvu. Čak su neki odgovori vještaka na postavljena pitanja, toliko apsurdni, što u najmanju ruku začuđuje tuženu, obzirom da se ipak radi o vještacima Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z., članovima Hrvatskog liječničkog zbora.

Tako npr. na postavljeno pitanje br. 9 "je li osobi koja je ovjeravala sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju trebalo biti vidljivo stanje prednice stranka u tom trenutku, a vezano za psihoorganski sindrom i demenciju." Isti odgovaraju: "Kako se prednica stranaka u to vrijeme mogla samostalno kretati, doći na ovjeru ugovora te sjediti i kimati glavom … a na konkretna pitanja ne bi mogla sa sigurnošću odgovoriti niti točno niti samostalno". Ovakav odgovor vještaka nečuven je, posebice imajući u vidu i kada se vezano za ovjeru samog ugovora dovede u svezu iskaz saslušanog svjedoka I. D., sadašnjeg suca Općinskog suda u Imotskom, koji je prilikom ovjere poduzeo sve radnje koje su navedene u potvrdi, koji je ugovor strankama pročitao, ukazao i upozorio na pravne posljedice istoga, stranke pred njim potpisale Ugovor i potom ugovor ovjeren, a svemu tome prethodio je i razgovor sa strankama, jer je to bila uobičajena praksa rada suda. Štoviše, sudac D. koji je ovjerio predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, osobno je poznavao sada pok. Z. Đ., kao i cijelu njezinu obitelj, s njom je znao često pričati, ona je ponekad posjećivala suca u sudu, kada bi čekala autobus, povezao bi je autom, bila je jako simpatična, vesela žena, puna života, i ako se može za nekoga kazati da je na selu, a ima sva obilježja gradske dame, to je bila sad pok. Z. Đ.. Jako je lijepo izgledala. Isto tako, prilikom ovjere Ugovora sudac nije osjetio nikakvu prisilu od strane trećih osoba na sudu pok. Z. Đ. ili nešto slično jer da je primijetio bilo kakvu manu volje, zasigurno ne bi nikada ovjerio takav ugovor.

Dakle, očigledno je kako je ovakav odgovor na postavljeno pitanje puka tlapnja u svrhu pogodovanja tužiteljici, a ovi vještaci nisu nazočili ovjeri predmetnog ugovora, pa se mora kazati kako je njihov odgovor da bi pak prednica stranaka mogla klimati glavom, te da na konkretna pitanja ne bi mogla odgovoriti sa sigurnošću, niti točno, niti samostalno, potpuno neprihvatljiv i neistinit. Da je kojim slučajem tako bilo, a nije, onda Ugovor ne bi niti bio ovjeren, niti bi ga ovjerio sudac D., a ni bilo koji drugi sudac, jer iako su suci samo pravnici – laici u medicini, imaju dovoljno životnog i radnog iskustva da bi osjetili ili primijetili na osobi da nešto nije u redu, ili da je prisutna mana volje, jer tome uobičajeno prethodi i razgovor sa strankom, prije pravne pouke i upozorenja na posljedice Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Uostalom, predmetni Ugovor je datiran 30. lipnja 2006. god., a potvrđen pred Općinskim sudom u Imotskom 21.srpnja 2006. god., dakle tri tjedna kasnije. To ukazuje na slobodu postupanja i odsutnost vanjskih pritisaka, prema tome ostaviteljica sada pok. Z. Đ., prilikom sklapanja – ovjere Ugovora o doživotnom uzdržavanju 21.srpnja 2006. god., racionalno je raspolagala svojom voljom, bila sposobna za rasuđivanje, i mogla je u potpunosti razumjeti značenje svog čina i njegove posljedice. Vrlo dobro je znala pok. Z., kome i zašto ostavlja.

Simptomatičan je i odgovor vještaka na postavljeno pitanje br. 22, kada na upit pun. tužene "bi li znak da se prednica stranaka mogla brinuti za sebe bila činjenica što je 2004. god., organizirala renoviranje kuće i angažirala veći broj majstora koje je nadgledala, vještaci odgovaraju: "ne vidimo iz stanja spisa da bi kuća prednice stranaka bila renovirana 2004. god., i nemamo podataka o kakvim bi se radovima radilo …a posebice da ne znaju kakva je pri tom uloga prednice stranaka bila, te stoga ne žele odgovoriti na to pitanje držeći isto hipotetskim", a zapravo su odgovorili kako su odgovorili. To je isto kao da se vještaka pita je li osoba sa dijagnozom pok. Z. Đ. mogla npr. samostalno upravljati automobilom, pa da odgovore kako ne znaju je li uopće imala automobil, koje marke i tipa.

Na upit tužene br. 8 "kakva je bila faza razvoja psihoorganskog sindroma, odnosno demencije s obzirom na to kada su te dijagnoze prvi puta postavljene u odnosu na to kada je prednica stranaka umrla" - vještaci odgovaraju "da je prednica stranaka od 10. listopada 2005. god., prestala biti sposobna donositi samostalne voljne odluke". Jasno je kako ovo nije odgovor na postavljeno pitanje, ali nije još uvijek jasno na osnovu čega vještaci tako uporno tvrde da bi baš od navedenog datuma pok. Z. bila nesposobna samostalno odlučivati, kada, kako sami vještaci kažu, ni jedna njezina dijagnoza sama po sebi nije testatorno onesposobljavajuća, te iako nemaju liječničku dokumentaciju, mogu to tvrditi.

Nadalje, nečuven je i odgovor vještaka na pitanje br. 24, kada isti "da pojasni razliku između svog nalaza i mišljenja, i mišljenja prof. U.", odgovaraju " da ne mogu odgovoriti zašto se razlikuju, ali mogu da je prof. U. neuropsihijatar, a što je specijalizacija koja je postojala do sedamdesetih godina, kada je razdvojena na područje neurologije i psihijatrije, te da bi bilo oportuno odrediti dva vještaka kada se radi o vještačenju bolesti demencije". Ovdje vještaci daju ujedno i pouku sudu, kako i koje vještačenje odrediti, te na jedan način umanjuju vrijednost nalaza i mišljenja svog kolege prof. U., kojega sud angažira kao vještaka često u identičnoj vrsti predmeta na identične okolnosti. Konkretno, u ovom predmetu stranke su prepustile sudu odluku o odabiru sudskog vještaka, vještaka je odobrio sud, na što ni jedna stranka nije imala primjedbi.

U svakom slučaju, u ovakvoj procesnoj situaciji kada imamo dva proturječna nalaza i mišljenja vještaka (a ne tri), koji se u bitnom razilaze, sukladno čl. 261 ZPP-a, nužno je pozvati neposredno na raspravu vještaka U. i vještake M. i Š., kako bi isti eventualno usuglasili svoja mišljenja, a ukoliko ni tada ne bi bile otklonjene proturječnosti u vještima, tužena predlaže provođenje novog vještačenja. Ovdje doista egzistira osnovana sumnja u pravilnost danu Fakultetskog mišljenja slijedom čega je nužno postupiti po pravilima ZPP-a o vještačenju.

Isto tako, tužena ustraje u dokaznim prijedlozima za saslušanjem dr. M. B., liječnice opće prakse pok. Z. Đ., te dr. S. i dr. M., koji su liječili pok Z., a sve na okolnost njezina zdravstvenog stanja, uvidom u njen zdravstveni karton i medicinsku dokumentaciju, a što je nužno radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, posebno kada se ima u vidu činjenica da pok. Z. Đ. nikada nije liječena po psihijatru.

Na raspravnom ročištu dana 23.svibnja 2019.god., tužiteljica navodi Da su vještaci N. M. i dr. V. Š. na vjeran i nedvojben način neposredno na raspravi obrazložili sve navode iz svoga nalaza i mišljenja, kao i na nedvojben način jasno odgovorili na sva pitanja koja su im bila postavljena. Isti su u cijelosti pobili dani nalaz vještaka U. u ovom postupku. Tužena na istom ročištu ističe da nije točno da su vještaci M. i Š. pobili vještaka U., već je nesporno da su izradili nalaz i mišljenje koji je u suprotnosti s nalazom vještaka U.. Dakle, u predmetnoj situaciji imamo dva oprečna mišljenja sudskih vještaka, stoga tužena ustraje u dokaznom prijedlogu da se vještake pozove pred ovaj sud sve kako bi isti otklonili nejasnoće i razlike u svojim nalazima i mišljenjima. Navedeni dokaz je sud dužan provesti i bez prijedloga tužene, obzirom na odredbu čl. 261. st. 2 ZPP-a. O navedenom je sudska praksa već zauzela stav

Na istom ročištu tužiteljica ističe, a što je i navedeno na raspravi u Z., kako je mišljenje sudskih vještaka M. i Š. potpuno neovisno o prethodnim vještačenjima, već predstavlja zaključak cijelog Odbora za sudbena mišljenja medicinskog fakulteta u Z., koji su poduprli ovakav nalaz i u potpisu predsjednice tog odbora. Tužiteljica zauzima stav kako nikakvo novo vještačenje u ovom postupku neće dati nikakve nove odgovore u odnosu na već date.

Slijedom svega naprijed navedenog, valja primijetiti da je tijekom postupka tužiteljica predložila da sud ponovno odredi psihijatrijsko vještačenje po neovisnom psihijatru sa područja G. Z., i to da se odredi Klinika za psihijatriju V., ili Klinika za psihijatriju S. M., ili Klinika za psihijatriju KBC Z., a obzirom na stanje u spisu i dva priležeća vještva, navodi da ne bi bila suglasna da se provodi vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku psihijatrije s područja nadležnosti ovog suda.

Tužena navodi da se ne protivi provođenju novog vještačenja, međutim izričito se protivi prijedlogu tužiteljice da to vještačenje bude povjereno Klinici za psihijatriju V., odnosno drugim institucijama na području Z., a sve iz razloga jer na listi stalnih sudskih vještaka suda ima dovoljno vještaka psihijatrijske i neuropsihijatrijske specijalnosti. Stoga je predložila ukoliko sud odredi provoditi novo vještačenje, da isto bude povjereno nekom od vještaka s liste ovog suda.

Ovaj sud je cijenio da je kod činjenice da vještak dr. U. tijekom postupka prilikom usmenog očitovanja nije obrazložio svoj nalaz i mišljenje na način da je jasno i argumentirano odgovorio na sva pitanja i primjedbe tužiteljice, te da njegovim usmenim očitovanjem nisu otklonjeni izneseni prigovori tužiteljice, a što dovodi u sumnju pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, bilo neophodno u dokazne svrhe provesti novo medicinsko vještačenje na okolnost utvrđenja sposobnosti za rasuđivanje pravne prednice stranaka pok. Z. Đ. u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30.liupnja 2006. godine.

Prema mišljenju tužene, sud je trebao pozvati vještaka dr. U. da se na raspravnom ročištu ponovno očituje u odnosu na iznesene prigovore tužiteljice, a u slučaju da imenovani vještak ostane pri svom nalazu i mišljenju, provesti ponovno medicinsko vještačenje od strane novog sudskog vještaka sa liste stalnih sudskih vještaka na području Županijskog suda u Splitu. U slučaju da angažirani novi sudski vještak bude imao oprečno mišljenje u odnosu na mišljenje vještaka dr. U., po mišljenju tužene bi bilo potrebno pozvati vještaka dr. U. i novoangažiranog vještaka na raspravu radi eventualnog usaglašavanja njihovih nalaza i mišljenja, a u slučaju da ovi vještaci i nakon toga ostanu pri svojim nalazima i mišljenjima, po mišljenju tužene je bilo potrebno angažirati i trećeg vještaka sa liste stalnih sudskih vještaka na području Županijskog suda u Splitu, a kako bi se isti priklonio jednom od mišljenja dvojice do tada angažiranih sudskih vještaka.

Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nije bilo potrebe pozivati vještaka dr. U. na raspravu, a kako bi isti vještak ponovno odgovarao na ista postavljena pitanja od strane tužiteljice, a na koja je već tijekom postupka odgovorio na način kako je smatrao da treba odgovoriti.

Kod činjenice da vještak dr. U. tijekom postupka prilikom usmenog očitovanja nije obrazložio svoj nalaz i mišljenje na način da je jasno i argumentirano odgovorio na sva pitanja i primjedbe tužiteljice, te da njegovim usmenim očitovanjem nisu otklonjeni izneseni prigovori tužiteljice, a što dovodi u sumnju pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, ovaj sud je odlučio izvesti dokaz novima medicinskim (nad)vještačenjem od strane stručnog povjerenstva ovlaštene medicinske ustanove, u konkretnom slučaju Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z..

Naime, tužena je u mogućnosti da se protivi vještačenju od strane konkretne osobe sudskog vještaka ili pak konkretne medicinske ustanove, ali nije u mogućnosti da se generalno protivi vještačenju od strane bilo koje medicinske ustanove, te bilo koje medicinske ustanove sa područja G. Z.. Stoga je na prijedlog tužiteljice da se izvede dokaz novim medicinskim vještačenjem od strane Klinika za psihijatriju V., ili Klinika za psihijatriju S. M., ili Klinika za psihijatriju KBC Z., a nakon iznesenih prigovora tužene, ovaj sud odredio izvesti dokaz novim medicinskim vještačenjem od strane stručnog povjerenstva druge ovlaštene medicinske ustanove, u konkretnom slučaju Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z..

Iz sačinjenog Fakultetskog mišljenja Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. u sastavu vještaka prof.dr.sc. N. M. spec. psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurologije, i to iz citiranih liječničkih nalaza i dijagnoza bolesti kod pok. Z. Đ. od 19. veljače 2003. god., 24. listopada 2003. god., 03. veljače 2004. god., 19. veljače 2004. god., 08. lipnja 2004. god., 29. srpnja 2004. god., 23. rujna 2004. god., 20. siječnja 2005. god., 10. listopada 2005. god., 22. studenog 2005. god., 16. veljače 2006. god., 07. ožujka 2006. god., 15. svibnja 2006. god., 10. kolovoza 2006. god., i nadalje do njene smrti dana ….god., nedvojbeno proizlazi da je najkasnije od 10. listopada 2005. god., prema svim dostupnim medicinskim pokazateljima, težina demencije pod pravne prednice stranaka pok. Z. Đ. postala onesposobljavajuća tj. poradi kognitivnih i psihotičnih simptoma (paranoidne ideje, halucinacije) imenovana više nije bila sposobna razumno i slobodnom voljom samostalno donositi odluke tj. njena testatorska (oporučna) sposobnost od tada pa nadalje više nije postojala. Imenovani vještaci ustvrđuje da stanje pok. Z. Đ. "tempore acti" nije moglo biti bolje, već samo lošije od onog zabilježenog 16.02.2006.god., kada je bila nesposobna za rasuđivanje, pa stoga cijene da pok. Z. Đ., poradi demencije od koje je bolovala, nije bila sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja (ovjere) predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30.lipnja 2006. godine.

Ovaj sud ne može prihvatiti izneseni prigovor tužene da je nejasno je temeljem čega vještaci utvrđuju baš datum – "najkasnije od 10.10.2005.g." kao datum od kada više ne bi postojala testatorska sposobnost pok. Z. Đ., kada se ima u vidu da imenovani vještaci u svojem vještvu, između ostaloga ističu da je pok. Z. Đ. tijekom 2005. god., pregledana je kod neurologa 20.01.2005. god., kada je i nadalje preporučen ovaj Melleril 10 mg, a 10.10. 2005. god., navedeno je da je "Stanje nesanirano. I dalje dominantan psihorganski sindrom. Producira paranoidne ideje. Halucinira povremeno.", te je poradi dekonpenziranog psihorganskog sindroma u terapiju uveden haloperidol (Haldol).

Osim toga, ovaj sud ne vidi u čemu je kontradiktoran sam sebi, zaključni dio vještva imenovanih sudskih vještaka gdje se navodi kako "niti jedna dijagnoza sama po sebi nije testatorno onesposobljavajuća, već je to težina, odnosno faza te bolesti koja je ključna", a kada se ima u vidu činjenica da su prvi klinički simptomi demencije kod pok. Z. Đ. registrirani još 19.02. 2003. god., te da se je da se klinička slika demencije kod pok. Z. Đ. postupno razvijala tj. pogoršavala.

Kada se ima u vidu sadržaj Fakultetskog mišljenja Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. u sastavu vještaka prof.dr.sc. N. M. spec. psihijatar, subspecijalist iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof.dr.sc. V. Š. spec. neurologije, te citirani brojni liječnički nalazi i dijagnoze bolesti kod pok. Z. Đ.,

razvidno je da su neosnovani i proizvoljni prigovori tužene da su imenovani vještaci kao podlogu svojeg vještačenja uzeli priloženo vještvo dr. sc. M. M. sačinjeno u privatne svrhe.

U potpunosti je promašen i prigovor tužene u odnosu na mišljenje imenovanih sudskih vještaka dr. M. i dr. Š. da je u konkretnom slučaju imajući u vidu takvu bolest pok. Z. Đ., oportuno odrediti dva vještaka navedenih struka (neurološke i psihijatrijske), a kada navodi da ovdje vještaci daju ujedno i pouku sudu, kako i koje vještačenje odrediti, a sve obzirom na to da su sudski vještaci odgovarajućih specijalizacija, i te kako ovlašteni da između ostaloga, i sugeriraju sudu kakvo bi vještačenje bilo oportuno provesti u svakom konkretnom slučaju, jer sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima medicinske struke.

Tužena neosnovano navodi i to da je u ovakvoj procesnoj situaciji kada imamo dva proturječna nalaza i mišljenja vještaka, koji se u bitnom razilaze, a sukladno čl. 261 ZPP-a, nužno pozvati neposredno na raspravu vještaka dr. U. i vještake dr. M. i dr. Š., kako bi isti eventualno usuglasili svoja mišljenja, a ukoliko ni tada ne bi bile otklonjene proturječnosti u vještima, tužena predlaže provođenje novog vještačenja.

Naime, u konkretnom slučaju imamo nalaz i mišljenje, kako tužena navodi sudskog vještaka pojedinca dr. U., i suglasan nalaz i mišljenje dvojice sudskih vještaka dr. M. i dr. Š., a koji nalaz i mišljenje je uz to i poduprt od strane cjelokupnog Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z., pa po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nema razloga za pozivanje na raspravu imenovanih sudskih vještaka u svrhu eventualnog usuglašavanja njihovih nalaza i mišljenja, a ovo sve neovisno o priloženom vještvu jednog od najeminentnijih stalnih sudskih vještaka dr. sc. M. M., sačinjenog u privatne svrhe, a koji je inače, tuženoj uručen na raspravnom ročištu dana 26. siječnja 2018. god., dakle gotovo godinu i četiri mjeseca prije zaključenja glavne rasprave.

Tužena se tijekom postupka poziva i na sadržaj iskaza saslušanog svjedoka I. D., suca Općinskog suda u Imotskom, nemajući pri tome u vidu da se iskaz imenovanog svjedoka zapravo svodi na opis radnji koje je ovlašteni sudac dužan poduzeti prilikom ovjere sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, pritom naglašavajući da se on detalja ovjere predmetnog ugovora ne sjeća.

Ovaj sud prihvaća navode tužiteljice kada se protivi dokaznim prijedlozima tužene u svrhu saslušanja liječnika opće prakse pok. Z. Đ., dr. M. B. iz I., kao i dr. spec. koji su liječili pok. Z. Đ., i to dr. S. S. i dr. A. M., i to iz razloga što se oni s obzirom na protek vremena i broj pacijenata koje dnevno imaju, vrlo vjerojatno ne mogu sjetiti pok. Z. Đ.. Uostalom, priloženo Fakultetsko mišljenje Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. se i temelji na liječničkim nalazima i dijagnozama imenovanih liječnika odgovarajućih specijalizacija koji su liječili pok. Z. Đ., kao i podacima iz osobnog zdravstvenog kartona pok. Z. Đ., koji su sačinjeni od strane imenovanog liječnika opće prakse, pri čemu svakako valja napomenuti i to da mišljenje liječnika opće prakse o sposobnosti za rasuđivanje pok. Z. Đ., ne može imati onu težinu koju ima suglasno mišljenje dvojice ovlaštenih sudskih vještaka odgovarajućih specijalizacija (neurološke i psihijatrijske),

a koje je uz to i poduprto od strane cjelokupnog Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z..

Slijedom svega navedenog, neosnovani su navodi tužene da u konkretnom slučaju egzistira osnovana sumnja u pravilnost datog Fakultetskog mišljenja Odbora za sudbena vještačenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z., a slijedom čega da je nužno postupiti po pravilima ZPP-a o vještačenju.

Pri svemu navedenom, tuženoj kao pravnom laiku valja skrenuti pozornost i na činjenicu da u konkretnom slučaju nije od nikakvog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, činjenica da je pravna prednica stranaka pok. Z. Đ. živjela sa tuženom posljednjih šest godina života od 2004. god., do smrti…. god., a niti učestalost posjeta i kontakata koje je u tom razdoblju sa pok. Z. Đ. imala tužiteljica.

Radi svega navedenog, a obzirom da pravna prednica stranaka sada pok. Z. Đ., poradi demencije od koje je bolovala, nije bila sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja (ovjere) predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30. lipnja 2006. god., te da je stoga predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan sukladno odredbi čl. 322. ZOO-a, tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti, te donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/13 i 118/14). Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 800 bod., pristup na dvanaest ročišta po 800 bod., pristup na jedno ročište 400 bod., sastav dva podneska po 800 bod., te za sastav žalbe 1000 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 33. 500,00 kn. Tužiteljici su priznati i troškovi za provedena medicinska vještačenja u ukupnom iznosi od 13. 912,50 kn, te troškovi za sudske pristojbe, i to za pristojbu presude iznos od 5.000,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

U Splitu, 14. lipnja 2019. godine

S U D A C

Živomir Topić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika