Revr-192/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 192/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz O., koju zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u O., protiv tuženika P. d.d. O., kojega zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 23. rujna 2004. godine broj Gž-2175/04 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2004. godine broj Pr-1937/03, u sjednici održanoj dana 28. prosinca 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. iz O., koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je Ugovor o radu od 23. svibnja 1997. produžen na neodređeno vrijeme.

2. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu od 23. svibnja 1997., od dana 10. listopada 2001.g.

3. Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto na kojem je bila prije neosnovanog otkaza, rukovoditelj ekonomike, te joj naknadi sva prava iz radnog odnosa.“, kao neosnovan.

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. koji glasi:

1. Utvrđuje se da su stranke dana 24. svibnja 2001., prešutno sklopile usmeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem tužiteljica B. B. obavlja poslove rukovoditelja ekonomike i koji je po pravima i obvezama istovjetan Ugovoru o radu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 23. svibnja 1997. osim čl. 1. st. 2. i čl. 13. st. 2. Ugovora o radu od 23. svibnja 1997. u dijelu koji se odnosi na vrijeme trajanja ugovora.

2. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora iz toč. 1. izreke presude od 10. listopada 2001.g.

Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto na kojem je bila prije neosnovanog otkaza, rukovoditelj ekonomike, te joj prizna kontinuitet radnog odnosa.

3. Nalaže se tuženiku snositi troškove nastale ovom parnicom“,

kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 732,00 kn.“

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Tužiteljica je izjavila reviziju protiv zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2 . Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud u cijelosti ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da prihvati reviziju, preinači pobijane presude sve uz naknadu troška postupka uključivši i trošak revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena dana 23. ožujka 2004. godine, dakle nakon 1. prosinca 2003.g. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03) to se u ovom predmetu primjenjuju odredbe tog zakona.

Prema odredbi čl. 392a ZPP (čl. 230. ZID ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Razlozi presude su jasni i razumljivi i nisu međusobno proturječni pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje revidentica.

Revizijskim navodima ne osporava se pravilnost pobijane presude u dijelu u kojem je odbijen prvopostavljeni tužbeni zahtjev, ali je sporno da li su stranke dana 24. svibnja 2001. godine prešutno sklopile usmeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem tužiteljica B. B. obavlja poslove rukovoditelja ekonomike i koji je po pravima i obvezama istovjetan Ugovoru o radu od dana 23. svibnja 1997. godine osim u dijelu koji se odnosi na vrijeme trajanja ugovora (čl. 1. st. 2. i čl. 13. st. 2. Ugovora) te da li je dopušten otkaz Ugovora o radu od dana 23. svibnja 1997. godine od 10. listopada 2001. godine kao i obveza tuženika da vrati tužiteljicu na radno mjesto rukovoditelja ekonomike te joj prizna kontinuitet radnog odnosa.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi utvrđuju:

- da je tužiteljica sa tuženikom dana 29. ožujka 1996. godine sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova rukovoditelj ekonomskog sektora,

- da je odlukom uprave tuženika od 1. travnja 1997. godine imenovana za rukovoditelja ekonomike te da je obzirom na tu činjenicu dana 23. svibnja 1997. godine sklopila sa tuženikom ugovor o radu prema kojem će svoju funkciju rukovoditelja ekonomike obnašati za vrijeme od četiri godine od zaključivanja tog ugovora uz mogućnost produženja prema važećim zakonskim propisima i normativima društva, a u slučaju ne produženja tog ugovora ima pravo biti raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo radno mjesto unutar društva sukladno svojoj stručnoj spremi (čl. 13. Ugovora),

- spomenuti ugovor protekom roka od četiri godine nije produžen no tužiteljica je nastavila raditi na istim poslovima sve do 10. listopada 2001. godine kada je sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pomoćnika voditelja računovodstva.

Sa ocjenom nižestupanjskih sudova da istekom roka od četiri godine na koji je bio sklopljen Ugovor o radu od 23. svibnja 1997. godine stranke nisu prešutno sklopile usmeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a niti da bi Ugovor o radu od 10. listopada 2001. godine predstavljao otkaz Ugovora o radu od 23. svibnja 1997. godine slaže se i ovaj sud. Spomenuti ugovor od 10. listopada 2001. godine ni po formi, a niti po svom sadržaju ne predstavlja otkaz ugovora od 23. svibnja 1997. godine. Rok od četiri godine na koji je bio zaključen ugovor 23. svibnja 1997. godine nije produžen pa je tužiteljica ugovorom od 10. listopada 2001. godine raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi. Stoga je isti ugovor sklopljen sukladno odredbi čl. 13. st. 2. spomenutog Ugovora i predstavlja pravu volju stranaka. Iz odredaba ugovora o radu od 23. svibnja 1997. godine jasno proizlazi da će tužiteljica funkciju rukovoditelja ekonomike obnašati za vrijeme od četiri godine uz mogućnost produženja prema važećim zakonskim propisima i normativnim aktima društva. Rok od četiri godine istekao je 24. svibnja 2001. godine stranke ga nisu dogovorno produžile te je tužiteljica po odredbi čl. 13. st. 2. Ugovora o radu od 23. svibnja 1997. godine bila raspoređena na neodređeno vrijeme na drugo radno mjesto (pomoćnik voditelja računovodstva) koje je sukladno njezinoj radnoj spremi.

Tužiteljica nije oštećena time što je nakon isteka roka od četiri godine na koji je bio zaključen ugovor 23. svibnja 1997. godine pa sve do 10. listopada 2001. godine faktično nastavila obnašati funkciju rukovoditelja ekonomike i za taj posao primala ugovorenu plaću, niti su time povrijeđena njezina prava iz radnog odnosa. Ta činjenica međutim ne ukazuje na sklapanje usmenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme kako to pogrešno smatra tužiteljica. Obavljanje poslova rukovoditelja ekonomike bilo je ugovorom vezano na rok od četiri godine. Time što je tužiteljica nakon isteka roka od četiri godine pa do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme dana 10. listopada 2001. godine faktično obavljala poslove rukovoditelja ekonomike ne znači da je sa tuženikom sklopila usmeni ugovor o radu na istoj funkciji ovaj put na neodređeno vrijeme, jer je to protivno kako odredbi čl. 13. Ugovora od 23. svibnja 1997. godine tako i ugovoru od 10. listopada 2001. godine koji je zaključen upravo pozivom na tu odredbu Ugovora o radu od dana 23. svibnja 1997. godine.

Revizijski razlozi koji ukazuju da se ne radi o managerskom ugovoru kao ni svi ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, jer tužiteljica istekom roka od četiri godine na koji je bio zaključen ugovor o radu 23. svibnja 1997. godine nije prešutno sa tuženikom sklopila usmeni ugovor o radu istog sadržaja samo bez odredaba o trajanju ugovora, a ni ugovor od 10. listopada 2001. godine ne predstavlja otkaz ugovora o radu od 23. svibnja 1997. godine pa stoga ni drugopostavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan niti se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz iznesenih razloga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbijena revizija kao neosnovana.

U Zagrebu, 28. prosinca 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.