Appeal dismissed; ECtHR judgment on legal certainty does not justify retrial under ZPP Art. 421(1)(10).
Legislator summary
AI generatedThe appeal filed by the plaintiff against the County Court's decision to retry the case was rejected as unfounded. The plaintiff argued that a European Court of Human Rights judgment establishing a violation of the right to a fair trial and legal certainty constituted a new fact warranting a retrial. The appellate court held that the ECtHR judgment merely confirmed the domestic courts' prior finding that the principle of legal certainty was not violated, meaning no new factual circumstances existed to justify reopening the proceedings.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 421. st. 1. točka 10.; Zakon o parničnom postupku čl. 380. st. 2.; A foreign court judgment confirming the non-violation of legal certainty does not constitute a new fact justifying a retrial under Article 421(1)(10) of the Civil Procedure Act.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Gž-3510/2014-2
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. d.o.o., G. P., OIB: ..., zastupane po punomoćnici N. R., odvjetnici iz G. P., protiv tužene A. B. iz V. G., OIB: …, kao nasljednice pok. E. B., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M., H. Č. i N. K., odvjetnicima G., radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Daruvaru broj P-55/06-106 od 18. rujna 2014. godine, dana 21. siječnja 2015. godine,
r i j e š i o j e
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Daruvaru broj P-55/06-106 od 18. rujna 2014. godine.
Obrazloženje
Rješenjem Općinskog suda u Daruvaru broj P-55/06-106 od 18. rujna 2014. godine dopušteno je ponavljanje postupka te je ukinuta pravomoćna presuda Općinskog suda u Daruvaru – Stalne službe u Grubišnom Polju broj P-66/06-84 od 15. veljače 2008. godine (točka I izreke), određeno je da će se o troškovima nastalim povodom prijedloga za ponavljanje postupka odlučiti u konačnoj odluci (točka II izreke), i da će glavna rasprava biti zakazana nakon pravomoćnosti ovog rješenja (točka III izreke).
Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ga Županijski sud u Bjelovaru ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ili da ga preinači na način da odbije prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka.
Žalba nije osnovana.
Pobijano rješenje sud prvog stupnja donosi temeljem odredbe čl.427.st.2. i st.3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu:ZPP), a povodom zahtjeva tuženika podnesenog temeljem odredbe čl.428.aZPP-a, jer utvrđuje da taj zahtjev tuženik podnio u propisanom roku od 30 dana od konačnosti (16. travanj 2014.) presude Europskog suda za ljudska prava broj 42009/10 od 16. siječnja 2014. godine (dalje: presuda Europskog suda) kojom je utvrđeno da je u postupku vođenom pred domaćim sudovima okončanom pravomoćnom presudom P-55/06-84 od 15. veljače 2008. godine došlo do povrede prava tužene na pošteno suđenje iz čl.6.st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i jer utvrđuje da navedena presuda Europskog suda u ovom postupku predstavlja „novu činjenicu“ čime je ostvareno postojanje razloga za ponavljanje postupka iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a.
Pobijajući navedeno rješenje zbog žalbenih razloga iz odredbe čl.354. i čl.356. ZPP-a, tužitelj u žalbi ističe da pobijana odluka ne sadrži razloge temeljem kojih sud ocjenjuje prijedlog za ponavljanje postupka osnovanim – čime je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije uzeo u obzir da tužitelj temeljem pravomoćne presude (kojom je prema stavu Europskog suda povrijeđeno pravo na pošteno suđenje) još uvijek nije namiren u pokrenutom postupku ovrhe – odnosno da je taj postupak ovrhe još uvijek u tijeku, da nije uzeo u obzir da je tužena odlukom Europskog suda (dosuđenom naknadom štete iz državnog proračuna) u potpunosti obeštećena – čak što više da je ono što joj je tom odlukom dosuđeno (17.569,46 Eura) predstavlja znatno više od onog što je ona u pokrenutom ovršnom postupku platila tužitelju temeljem pravomoćne presude, te konačno da se presuda Europskog suda ne može smatrati „novom činjenicom“ – odnosno da ista obvezuje državu na koju se odnosi (Republiku Hrvatsku) ali da nema nikakvih direktnih učinaka na stranke ovog postupka, zbog čega u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a, ali ni bilo koji drugi razlog iz navedene odredbe, za ponavljanje predmetnog pravomoćno okončanog postupka.
Djelomično su osnovane žalbene tvrdnje o postojanju žalbenog razloga iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer sud doista u obrazloženju nije naveo razloge o osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka u smislu odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a, no u konkretnom slučaju to pobijano rješenje ne čini nerazumljivim, odnosno isto je moguće na valjan način ispitati pa je navedeni nedostatak u pobijanom rješenju otklonio ovaj sud drugog stupanja u skladu sa odredbom čl.373.a st.3. u svezi st.1. ZPP-a.
Nije sporno da je pobijano rješenje doneseno povodom zahtjeva tužene podnesenim temeljem odredbe čl.428.a st.1. ZPP-a, a koja odredba propisuje da kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno. Nadalje, odredbom st.2. istog članka i zakona je propisano da se postupak iz st.1. tog članka provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka, a odredbom st.3. da u ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.
Nije sporno da je tužena iz predmetnog postupka, nakon iscrpljenog pravnog puta pred domaćim sudovima, podnijela zahtjev za zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava, i da je taj sud povodom njenog zahtjeva donio presudu broj 42009/10 od 16. siječnja 2014. godine kojom je utvrđeno da je u postupku vođenom pred domaćim sudovima okončanom pravomoćnom presudom P-55/06-84 od 15. veljače 2008. godine prekršeno načelo pravne sigurnosti koje je neodvojivo od prava na pošteno suđenje čime je učinjena povreda iz čl.6.st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S obzirom na to te imajući u vidu sadržaj naprijed citirane odredbe čl.428.a ZPP-a, u ovom postupku je prvo valjalo ocijeniti dopuštenost zahtjeva tužene za izmjenu pravomoćne sudske odluke – odnosno dopuštenost zahtjeva za ponavljanje postupka, a nakon toga, ukoliko se utvrdi da je zahtjev dopušten, ocijeniti da li je navedeni zahtjev u konkretnom slučaju osnovan.
Prihvaćajući zahtjev za ponavljanje postupka osnovanim – sud prvog stupnja izražava i stav o njegovoj dopuštenosti.
Navedeni stav je pravilan i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući pri tome u vidu sadržaj naprijed navedene odredbe čl.428.a ZPP-a te nespornu činjenicu da je zahtjev iz te odredbe tužena podnijela unutar roka od 30 dana računajući od dana konačnosti presude Europskog suda. Naime, podnošenje zahtjeva iz naprijed navedene zakonske odredbe predstavlja zakonom predviđeni okvir za izvršenja presude Europskog suda kojom je utvrđeno da je u postupku pred domaćim sudovima učinjena povreda nekog prava ili slobode iz Konvencije, što treba promatrati kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije, a ustavnopravna osnova za izvršenje presuda Europskog suda u Republici Hrvatskoj sadržana je u članku 46. st.1. Konvencije u svezi sa čl.15.st.3. i čl.134. Ustava RH. Stoga, u smislu naprijed navedenog, neutemeljene su žalbene tvrdnje tužitelja prema kojima presuda Europskog suda nema utjecaja na predmetni postupaka i na stranke toga postupka – odnosno tvrdnje prema kojim zahtjev tužene ne bi bio dopušten.
Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja dopušta ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka – odnosno zahtjev tužene za ponavljanje postupka utemeljen na odredbi čl.428.a ZPP-a sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim, a tu ocjenu kao pravilnu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Naime, u izvršenju presuda Europskog suda domaća sudska praksa mora se izgrađivati tako da uvažava međunarodnopravne obveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije - mora biti u suglasnosti s navedenim relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda jer su one za Republiku Hrvatsku obvezujući međunarodnopravni standardi. To znači da je svaka presuda protiv Republike Hrvatske u kojoj je Europski sud utvrdio povredu Konvencije, za sva nadležna domaća tijela pa prema tome i sudove pred kojima su bili u tijeku postupci u kojima su donesene odluke kojima je povrijeđena Konvencija – predstavlja novu činjenicu. Dakle, presuda Europskog suda, kojom je utvrđena povreda Konvencije nekom odlukom domaćeg suda uvijek predstavlja "novu činjenicu" koja mora dovesti do ispitivanja osnovanosti zahtjeva za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Europskog suda, naravno ako takav zahtjev bude i podnesen, pa su stoga pravno neutemeljene protivne žalbene tvrdnje tužitelja.
U skladu sa navedenim, i u skladu sa odredbom čl.428.st.2. ZPP-a, o osnovanosti zahtjeva tužene za ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka valjalo je odlučiti kroz ocjenu postojanja razloga za ponavljanje postupka iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da se pravomoćno završeni parnični postupak može na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Iz navedene odredbe, koja se ima na odgovarajući način primijeniti i u ovom postupku povodom zahtjeva tužene podnesenog temeljem odredbe čl.428.a ZPP-a, proizlazi da postojanje presuda Europskog suda - kao „nove činjenice“, ne znači da će domaći sud automatski dopustiti ponavljanje postupka, što bi se moglo zaključiti iz pobijanog rješenja, jer isto u tom pravcu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Suprotno od toga domaći sud, kojem je podnesen zahtjev iz odredbe čl.428.a ZPP-a, nakon što utvrdi dopuštenost tog zahtjeva, dužan je ispitati da li je u konkretnom slučaju zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Europskog suda osnovan ili ne, pa ovisno o tome odbiti ili prihvatiti prijedlog za ponavljanje postupka.
Navedeno ispitivanje osnovanosti zahtjeva za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Europskog suda – odnosno ispitivanje osnovanosti zahtjeva za ponavljanje postupka zbog razloga iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a treba se u prvom redu provoditi u svjetlu "nove činjenice", to jest same presude Europskog suda i uvjeta koji su u njoj postavljeni, pri čemu domaći sud mora uvažiti činjenicu da je riječ o nevaljanom činu države utvrđenom presudom međunarodnog suda koja dovodi do njezine međunarodne obveze da taj čin na odgovarajući način ispravi uspostavljajući situaciju koja je postojala prije no što je nevaljani čin učinjen.
Iz stanja predmetnog spisa, u kojem je donesena pravomoćna presuda i čiju izmjenu traži tužena, proizlazi:
-da je u istome donesena pravomoćna presuda P-55/06-84 dana 15.02.2008. godine, kojom je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 22.143,17 kuna, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 08.09.2005. godine pa do isplate,
-da je navedenoj parnici prethodila parnica u predmetu istog suda broj P-35/02 između pravnog prednika (supruga) tužene iz predmetne parnice, ali u procesnom položaju tužitelja, protiv tužitelja iz predmetne parnice ali u procesnoj ulozi tuženika,
-da je u navedenom predmetu (P-35/02) donesena pravomoćna presuda, kojom je tuženiku u toj parnici (tužitelju iz predmetne parnice) naloženo da predniku tužene iz predmetne parnice isplati iznos od 24.540,81 kuna, i to s osnova razlike neisplaćene plaće, i da je po toj presudi tuženik iz te parnice (tužitelj iz predmetne) i postupio – odnosno isplatio predniku tužene navedeni iznos,
-da iznos dosuđen tužitelju pravomoćnom presudom u predmetnoj parnici P-55/06 predstavlja iznos koji je tužitelj isplatio predniku tuženika temeljem pravomoćne presude donesene u predmetu P-35/02,
-da se je u predmetu P-35/02 koji je prethodio predmetnoj parnici, raspravljalo između ostalog i o iznosi čiji povrat tužitelj traži u predmetnoj parnici te koji mu je i dosuđen, i da je tužena u predmetnoj parnici isticala prigovor pravomoćno presuđene stvari (resiudicata) – no taj prigovor je i od strane prvostupanjskog i od strane drugostupanjskog suda ocijenjen neosnovanim,
-da je presudom Europskog suda broj 42009/10 od 16. siječnja 2014. godine utvrđeno da je u postupku okončanom pravomoćnom presudom P-55/06-84 od 15. veljače 2008. godine prekršeno načelo pravne sigurnosti koje je neodvojivo od prava na pošteno suđenje čime je na štetu tužene učinjena povreda iz čl.6.st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
-da je do utvrđene povrede došlo zbog neprihvatljivog pravnog stava domaćih sudova pri odbijanju prigovora resiudicata – jer su oba parnična postupka (P-35/02 i P-55/06) imala isti materijalni opseg, da je u kasnijem postupku tuženiku iz prethodnog dana „druga šansa“ – odnosno mogućnost ponovnog raspravljanja o činjenicama o kojima se je raspravljalo u prethodnom postupku te su kasnijom presudom ukinuti učinci ranije pravomoćne presude, čime je prekršeno načelo pravne sigurnosti,
-da je zbog navedene povrede Republika Hrvatska obvezana da tuženoj na teret državnog proračuna isplati naknadu imovinske štete u iznosu od 9.669,46 Eura, naknadu neimovinske štete u iznosu od 4.000,00 Eura, i trošak u iznosu od 3.900,00 Eura, sve u kunskoj protuvrijednosti.
Iz naprijed navedenog potpuno izvjesno proizlazi da bi za tuženu, uz upotrebu „nove činjenice“ – tj. uz primjenu pravnih shvaćanja izraženih u presudi Europskog suda temeljem koje je zatražena izmjena pravomoćne sudske odluke, koja pravna shvaćanja u skladu sa naprijed navedenim obvezuju domaće sudove, zasigurno bila donesena povoljnija odluka, i da je stoga pobijana odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a. Za pravilnost navedene ocjene nema nikakvog utjecaja okolnost što je tuženoj od strane Europskog suda donesenom presudom dosuđena naknada imovinske i neimovinske štete koju je tužena pretrpjela donošenjem i izvršenjem presude čija izmjena se traži u ovom postupku.
Uvažavajući navedeno te da ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje nekih drugih osobitih okolnosti zbog kojih u konkretnom slučaju ponavljanje predmetnog postupka bilo nemoguće, ili bi predstavljalo teret preko svih razmjera u odnosu prema koristi koja izvire iz tog ponavljanja, ili postoje druge opravdane okolnosti zbog kojih se zahtjev pokazuje neosnovanim, žalbene tvrdnje tužitelja ukazuju se u cijelosti neosnovanim.
Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
U Bjelovaru, 21. siječnja 2015. godine
S u d a c
Antun Dominko, v.r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik:
Božidar Štefanac