I Kž-2/1998-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Šibl Neve, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Hranjski Marijana, Čuljat Ilije i Šeparović Veseljka, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. V. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući u trećem stupnju o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 30. listopada 1997. Kž-149/97, u sjednici održanoj 8. lipnja 1999., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-2/1998-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 2/1998-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Šibl Neve, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Hranjski Marijana, Čuljat Ilije i Šeparović Veseljka, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. V. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući u trećem stupnju o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 30. listopada 1997. Kž-149/97, u sjednici održanoj 8. lipnja 1999., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.V., te se potvrđuje presuda suda drugog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Požegi od 27. siječnja 1997. K-13/96, kojom je opt. K.V. proglašen krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, te nakon što mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina na koju je zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH osuđen pravomoćnom presudom što je čine presuda Županijskog suda u Požegi od 4. ožujka 1996. K-66/95 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. rujna 1996. Kž-432/96, uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela iz čl. 43. st. 2. toč. 1. OKZRH, izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. svibnja 1995. godine pa nadalje.
Protiv te presude optuženik je putem branitelja M.V., odvjetnika iz Z., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se te presude preinače i optuženika oslobodi optužbe.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda.
Na zahtjev optuženika u smislu čl. 361. st. 1. ZKP/93 o sjednici uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj M.V., odvjetnik iz Z., koji međutim nije pristupio, a kako prisutnost optuženika, koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, nije osigurana, jer predsjednik vijeća i vijeće nisu našli da bi to bilo svrhovito, sjednica vijeća na temelju čl. 361. st. 2. i 4. ZKP/93 održana je u njihovoj odsutnosti. Žalba nije osnovana.
Kad se kao suvišan izostavi onaj dio žalbe optuženika što predstavlja doslovno prepisanu njegovu žalbu protiv prvostupanjske presude (list 36-38 spisa), sadržaj žalbe protiv pobijane drugostupanjske presude u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka svodi se na djelomično reproduciranje razloga koje je na žalbu protiv prvostupanjske presude dao sud drugog stupnja, a koje razloge tužitelj pokušava osporiti, tako što ponavlja ranije iznesene prigovore da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom povrijeđeno odnosno izigrano pravo optuženika na obranu, time što su u obrazloženju optužnice korišteni iskazi svjedoka iz nekog drugog kaznenog postupka, što je predsjednik vijeća prvostupanjskog suda na glavnu raspravu pozvao svjedoke na koje su ukazale osobe koje su u optužnom aktu i same navedene kao svjedoci, te konačno što nakon izmjene ili proširenja optužbe nisu ponovno saslušani svjedoci F.G., J.Š., J.C., Z.M., J.J. i P.K.
Međutim, protivno žalbenim navodima, u kojima nije izneseno upravo ništa novog u odnosu na žalbu optuženika podnesenu protiv prvostupanjske presude, koju žalbu je s pravom ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, odbio kao neosnovanu i za to u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne, uvjerljive i logične razloge, koje prihvaća i ovaj sud trećeg stupnja i na njih upućuje žalitelja, kako bi se izbjegle nepotrebno ponavljanje.
Tim razlozima može se, u svezi s navodima u žalbi optuženika jedino dodati da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su na glavnoj raspravi pred županijskim sudom, kao sudom prvog stupnja, održanoj 27. siječnja 1997. godine izvedeni svi dokazi na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda, dakle da su na toj glavnoj raspravi uz ostale saslušani i svjedoci Z.K., Z.J., P.P., J.Š. i P.K., za koje žalitelj navodi da optuženik i njegov branitelj nisu bili obaviješteni kada su ti svjedoci saslušavani u istrazi. Ovaj prigovor nije relevantan ne samo zbog toga što se odnosi na navodni propust suda počinjen u tijeku istrage, već prije svega zbog toga što se u zapisniku o glavnoj raspravi o saslušanju tih svjedoka sud ne poziva na njihove iskaze iz istrage, niti se ti iskazi iz istrage navode u obrazloženju prvostupanjske presude, te konačno što ni optuženik ni njegov branitelj nisu imali primjedbi na iskaze koje su ti svjedoci u njihovoj nazočnosti dali na glavnoj raspravi, tako da je taj prigovor bez ikakva utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane prvostupanjske presude.
Isto tako ovaj sud prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud drugog stupnja kad nije prihvatio dokazni prijedlog obrane da se nakon usmene izmjene optužnice ponovno saslušaju svjedoci koji su tog dana saslušani na glavnoj raspravi i na čije iskaze, uostalom, optuženik i njegov branitelj također nisu imali primjedbi ni pitanja.
Naime, protivno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište drugostupanjskog suda, prema kojem se u konkretnom slučaju radilo o procesnoj situaciji predviđenoj u čl. 327. st. 1. ZKP/93, tj. o slučaju kad ovlašteni tužitelj na glavnoj raspravi izmijeni optužnicu u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, u kojoj situaciji sud može, dakle ne mora, prekinuti glavnu raspravu radi pripremanja obrane, za što u konkretnom slučaju doista nije bilo nikakve potrebe s obzirom na tijek i rezultate dokaznog postupka i način kako se optuženik branio.
Prema tome, suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj, niti je povrijeđeno pravo obrane optuženika, pogotovo da bi to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, a niti je ovaj sud utvrdio apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje kao sud trećeg stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 381. st. 2. ZKP/93.
U odnosu na činjenično stanje u žalbi optuženika se ponavljaju navodi iz tog dijela njegove žalbe protiv prvostupanjske presude, koje navode je već drugostupanjski sud u svojoj presudi vrlo razložno i argumentirano ocijenio kao neosnovane, te ih nije potrebno ponavljati, pa se žalitelj na njih upućuje.
Isto tako, ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 369. ZKP/93 u pogledu odluke o kazni, ovaj sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud drugog stupnja kad je imajući u vidu svrhu kažnjavanja, težinu počinjenog kaznenog djela, stupanj kaznene odgovornosti optuženika i okolnosti koje se tiču njegove ličnosti i obiteljskih prilika, ocijenio kao primjerene pojedinačnu i uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja.
Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda drugog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93, trebalo je na temelju čl. 387. u svezi sa čl. 394. st. 2. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 8. lipnja 1999.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Rašo Marko v.r.
Šibl Neva v.r.