Rev-431/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 431/09-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina, Željka Glušića i Jasne Guštek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „P. M.“ d.o.o. S., zastupanog po D. M. iz S., protiv tuženika O. bolnice „D.. I. P.“ S.,astupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda S. – J. – T. iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-2652/2004 od 27. svibnja 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1287/99-37 od 31. svibnja 2004., u sjednici održanoj 21. svibnja 2009.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1287/99- 37 od 31. svibnja 2004. i presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-2652/2004 od 27. svibnja 2005. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika da mu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 180.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nastanka štete, tj. od 17. travnja 1998., pa do isplate. Ujedno je odbijen sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška u iznosu od 10.410,00 kn.

Istom je presudom naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 13.176,00 kn, u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj. Zaključke suda smatra nepravilnima, pa predlaže poništenje donesenih presuda i donošenje presude u njegovu korist, što znači da predlaže da se pobijane presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu svih troškova vođenja postupka.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila.

Revizija je osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) kojom je propisano da će revizijski sud ispitati pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Tužitelj se ne poziva numerološki na određeni revizijski razlog, no iz sadržaja revizije jasno proizlazi da revident upire na revizijski razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava.

Stoga je ovaj revizijski sud pobijanu presudu ispitao u okviru tako istaknutog revizijskog razloga.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu po osnovi izgubljene dobiti koja je izostala povredom ugovorne obveze po tuženiku, jer je umjesto od tužitelja, tuženik robu naručivao od drugih dobavljača.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da su stranke zaključile ugovor o godišnjoj isporuci proizvoda (prehrambenih i proizvoda za čišćenje) kroz razdoblje od jedne godine, tj. sa početkom od 17. travnja 1997. do zaključno 17. travnja 1998., ali da je nakon 6 mjeseci tuženik prestao naručivati robu, a tužitelj isporučivati.

Nižestupanjski sudovi smatraju da budući da je prema zaključenom ugovoru isporuku tužitelj vršio samo temeljem ispostavljanja narudžbenice tuženika, što je izostalo kroz utuženo razdoblje, to da nije niti postojala obveza tužitelja kao dostavljača za isporuku robe, pa kako tužitelj nije zatražio raskid ugovora, a niti njegovo ispunjenje, to da je prešutno tužitelj prihvatio novonastalu situaciju, zbog čega da nema osnove za naknadu zatražene štete.

Pogrešan je takav pravni pristup nižestupanjskih sudova.

Naime, slijedom utvrđenja glede predmeta obveza stranaka po zaključenom ugovoru o godišnjoj isporuci proizvoda između stranaka, proizlazi da je obveza prodavatelja bila isporučivati proizvode prema zahtjevu kupca (članak 5. Ugovora), jer je kupac, tj. tuženik, ustupio prodavatelju snabdijevanje kupca na rok od jedne godine (čl. 6. Ugovora), s time da kupac mora pravovremeno izvršiti narudžbu (čl. 4. Ugovora), a ugovorne strane mogu i sporazumno raskinuti ugovor i prije isteka roka od jedne godine na koji je ugovor zaključen. Kraj takvog sadržaja ugovora bilo je potrebno raspraviti pitanje kako su se stranke ponašale u ispunjenju ugovorom preuzetih obveza i to tuženika kao kupca, a tužitelja kao dobavljača, te raspraviti zbog čega je došlo do prestanka ispostavljanja narudžbi od strane tuženika, odnosno do prestanka isporučivanja robe po tužitelju. U tom kontekstu je potrebno ocijeniti je li došlo do raskida ugovora prije isteka roka od godinu dana na koji je ugovor bio zaključen, a potom i ocijeniti je li koja od ugovornih strana snosi odgovornost za raskid, odnosno ako ugovor nije raskinut, je li došlo do povrede ugovorne obveze od strane tuženika, jer o tome ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete (čl. 124., čl. 128., čl. 129., čl. 132. i dr. ZOO).

U tu svrhu sud će ocijeniti provedene dokaze u postupku, posebno iskaze saslušanih svjedoka, što je do sada izostalo. Nakon ponovne raspravljenosti ove pravne stvari na ukazani način, sudovi će moći pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 21. svibnja 2009.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.