I Kž-583/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 583/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Primorac Vladimira, dr. Pavišić Berislava i mr. Frančula Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.Ž. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, odlučujući o žalbama opt. M.Ž., opt. M.Z., opt. S.F. i javnog tužitelja podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. lipnja 1992. K 273/91, u sjednici održanoj 17. prosinca 1992. u prisutnosti zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. M.Ž., opt. M.Z., opt. S.F. i javnog tužitelja kao neosnovane i potvrduje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom od 18. lipnja 1992. br. K 273/91 Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivima opt. M.Ž., opt. M.Z. i opt. S.F., zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem teksu: KZH), činjenično i pravno opisanog u toč. 1) izreke pobijena presude, a opt. M.Ž. i zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, činjenično i pravno opisanog u toč. 2) izreke pobijane presude, te je opt. M.Ž., po čl. 132. st. 1. i 2. KZH, utvrdio kazne zatvora i to: za krivično djelo iz toč. 1) izreke pobijane presude u trajanju od 4 (četiri) godine, a za krivično djelo iz toč. 2) izreke pobijane presude u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, i po čl. 132. st. 2. KZH, uz primjenu odredbi iz čl. 48. st. 2. t. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu mu je unato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. listopada 1991. - pa nadalje, dok je opt. urač

I Kž 583/92

M.Z. po čl. 132. st. 2. KZH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a opt. S.F. po čl. 132. st. 2. KZH uz primjenu odredbi iz čl. 42. t. 2. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koje kazne im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to: opt. M.Z. od 15. listopada 1991. - pa nadalje a opt. S.F. od 15. listopada 1991. do 3. siječnja 1992.

Po čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), opt. S.F. naloženo je plaćanje troškova krivičnog postupka u vidu paušalnog iznosa od 5.000 HRD, dok su opt. M.Ž. i opt. M.Z., temeljem čl. 98. st. 4. ZKP oslobodjeni obaveze snašanja troškova krivičnog postupka. Istom presudom opt. M.M., po čl. 350. t. 3. ZKP oslobodjen je optužbe da bi počinio kriv. djelo iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude.

Protiv osudjujućeg dijela te presude podnijeli su žalbe: opt. M.Ž., po branitelju M.M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači "u smislu žalbenih navoda", ili pak, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje; opt. M.Z. po branitelju B.R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da drugostepeni sud "uvaži žalbene razloge a posebno u pogledu visine kazne"; opt. M.Z. - osobno zbog odluke o kazni i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i osudi ga na "blažu kaznu"; opt. S.F., po branitelju M.M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači "u smislu žalbenih navoda", ili pak, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje; opt. S.F. po branitelju P.Ž., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima krivičnog postupka i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači i opt. S.F. oslobodi optužbe, ili pak, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje; javni tužitelj u odnosu na opt. M.M. (oslobadjajući dio prvostepene presude) zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stnaja i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu ukine u oslobadjajućem dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane a žalba javnog tužitelja uvaži, pobijana presuda u oslobadjajućem dijelu ukine i u tom dijelu vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Iako su opt. M.Ž., M.Z. i S.F., u skladu s odredbom iz čl. 371. st. 1. ZKP zahtijevali da zajedno sa svojim braniteljima budu obaviješteni o

I Kž 583/92

sjednici vijeća, kako bi istoj prisustvovali, sjednica vijeća održana je u odsutnosti opt. M.Ž., opt. M.Z. i opt. S.F. i njihovih branitelja M.M., B.R. i P.Ž., a na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti ili jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91), a prema kojoj se u postupku o žalbi ne primijenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1., 2. i 4. ZKP).

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. M.Ž.

(toč. 1) izreke pobijane presude - čl. 132. st. 2. KZH)

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP - jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Naime, prema žalitelju, prvostepeni sud "nije dao razloge" o sudjelovanju opt. M.Ž. u grupi (kao kvalifikatornoj okolnosti kriv. djela iz čl. 132. st. 2. KZRH), nije dao razloge o ulozi opt. M.Ž. u izvršenju kriv. djela u grupi, a posebno nije dao razloge o umišljajnom postupanju optuženika, s obzirom na okolnost da sama prisutnost optuženika na mjestu dogadjaja, bez prethodnog dogovora sa ostalim optuženicima, ne može biti dokaz o ostvarenju svih odlučnih činjenica terećenog krivičnog djela.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer iz obrazloženja pobijane presude (str. 14-15 pobijane presude) nedvojbeno proizlazi da je prvostepeni sud dao razloge zašto smatra utvrdjenim da je opt. M.Ž. djelovao u grupi, uloga samog optuženika najbolje se vidi iz njegove obrane iz koje proizlazi da je opt. M.Ž. naredjivao ostalim optuženicima pojedine radnje postupanja, a umišljaj optuženika, prvostepeni sud obrazlaže na način da ne vjeruje optuženiku koji tvrdi da se radi o "legalnoj akciji" već iznosi razloge o subjektivnom odnosu opt. M.Ž. prema učinjenom kriv. djelu (kako u odnosu na sadržaj prethodnog dogovora tako i u odnosu na svijest optuženika da sudjeluje u stvaranju tzv. psihičke prisile prema oštećenicima).

Isto tako nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP.

Naime, prema žalitelju, prvostepeni sud je protivno odredbi čl. 333. st. 1. ZKP pročitao iskaz svjedoka Y.A.K., a bez suglasnosti stranaka, i time je, prema žalitelju počinio relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP.

Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostepeni sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer prema odredbi čl. 333. st. 1. t. 1. ZKP mogu se prema odluci vijeća pročitati iskazi svjedoka u slučaju ako je dolazak pred sud ispitanog svjedoka "nemoguć ili znatno otežan zbog ... drugih važnih razloga" (čl. 333. st. 1. t. 1. ZKP). Kako je prvostepeni sud na str. 11 pobijane presude naveo da je ispitani svjedok (na glavnoj

I Kž 583/92

raspravi 31. siječnja 1992. - list 248 spisa) otputovao iz Hrvatske (zbog isteka dozvole boravka), prvostepeni sud je pravilno zaključio da je dolazak tog svjedoka na sud "znatno otežan zbog drugih važnih razloga", i time, pravilno primijenio odredbu čl. 333. st. 1. t. 1. ZKP. Osim toga, kada bi se i radilo o tome da je prvostepeni sud u toku glavne rasprave nepravilno primijenio odredbu čl. 333. st. 1. t. 1. ZKP, ovaj drugostepeni sud je mišljenja, da u konkretnom slučaju nije počinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka (čl. 364. st. 2. ZKP) jer takva nepravilnost nije bila (a nije ni mogla biti) od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud, u pogledu kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZRH (toč. 2) pobijane presude) počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

opt. M.Ž.

Naime, prema žalitelju, prvostepeni sud propustio je obrazložiti umišljaj (prvostepeni sud samo konstatira opis kriv. djela iz optužnice). Točno je da prvostepeni sud detaljno ne obrazlaže subjektivni odnos opt. M.Ž. prema počinjenom kriv. djelu, ali ipak, iz obrazloženja pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je opt. M.Ž. "spretno oteo iza pasa pištolj ošt. B.A. " (iskaz samog optuženika na str. 7 pobijane presude) a prvostepeni sud se u obrazloženju pobijane presude (str. 16) poziva na taj dio iskaza optuženika, te iskaz svjedoka B.A..

Ostali navodi žalitelja (u pogledu prepoznavanja optuženika od strane svjedoka, nerješavanje imovinsko-pravnog zahtjeva) nisu prihvatljivi za ovaj drugostepeni sud, jer sam optuženik ne dovodi u pitanje da je upravo on "oteo" pištolj od ošt. B.A., a o imovinsko- pravnom zahtjevu već je obrazloženo u ovoj odluci.

Tvrdnja žalitelja da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu optuženika, "jer postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost" nije prihvatljiva za ovaj Vrhovni sud jer je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZRH, a sam žalitelj ne navodi točno koje su to okolnosti koje bi isključivale krivičnu odgovornost opt. M.Ž. (osim umišljaj optuženika, o kojoj okolnosti je već dovoljno kazano).

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu opt. M.Ž. jer da je prvostepeni sud u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti (čl. 365. t. 4. ZKP).

Naime, prema žalitelju prvostepeni sud je oglasio krivim opt. M.Ž. zbog učina kriv. djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, iako, prema žalitelju, opt. M.Ž. nije primjenjivao silu i prijetnju prema oštećenicima, a osim toga, "opt. M.Ž. nije imao svijesti da sudjeluje u grupi".

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve elemente bića krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, tako da u tom smislu nije povrijedio krivični zakon na štetu optuženika, kako to tvrdi žalitelj.

I Kž 583/92

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, prvostepeni sud je iz izvedenih dokaza pogrešno zaključio da je opt. M.Ž. primjenjivao silu i prijetnju prema oštećenicima, to tim više, što prvostepeni sud "spominje" da je opt. M.Ž. primjenivao samo psihičku prisilu, a silu nakon oduzimanja novca od strane oštećenika. Isto tako, prema žalitelju, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu svijesti opt. M.Ž. da je prilikom učina kriv. djela "sudjelovao u grupi", a prema žalitelju, optuženik takvu svijest nije imao, zbog čega je činjenično stanje prvostepeni sud u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrdio.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Naime, iz obrane opt. M.Ž., a posebno iskaza svjedoka I.A.S., Y.A.K., M.C.H. i D.J., nedvojbeno proizlazi da je opt. M.Ž. prema oštečenicima primjenjivao silu time što je sa oružjem u ruci "priveo dvanaest Arapa", koji su se "tresli od straha" i naredio im da izvade novac, a onda sam oduzimao novac od oštećenika i predavao ga K. - opt. M.Ž. takvim svojim postupanjem, ostvario je radnju izvršenja kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZH, a tvrdnja žalitelja da opt. M.Ž. "nije imao svijest da djeluje u grupi" sasvim je neutemeljena, jer iz postupanja opt. M.Ž. sasvim jasno proizlazi da optuženik ne samo da ima svijest da "sudjeluje u grupi" već je i rukovodio postupanjem članova grupe (on "naredjuje" K. da ovaj legitimira oštećenika, on rasporedjuje i dijeli novac...), a u takvom postupanju optuženika, ovaj drugostepeni sud nalazi i sve elemente dogovora za akciju (bez obzira na to što svi detalji dogovora nisu dogovoreni unaprijed).

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio apsolutno bitnu povredu krivičnog postupka jer je kao tumača koristio brata svjedoka A.S.M., jer je nedvojbeno da takav postupak prvostepenog suda nije doveo do nezakonitog i nepravilnog donošenja presude, s obzirom na okolnost da je prvostepeni sud svoju presudu temeljio i na drugim dokazima koji su izvedeni u ovom krivičnom postupku.

U pravu je žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud propustio donijeti odluku o postavljenim imovinsko-pravnim zahtjevima od strane oštećenika, no kako se na taj propust nisu žalili oštećenici već samo optuženici (opt. M.Ž. i dr.), radi se u stvari o žalbi na štetu optuženika, zbog čega ovaj drugostepeni sud nije mogao preinačiti pobijanu presudu u tom smislu, kao što nije mogao donijeti odluko o oduzimanju imovinske koristi, s obzirom na okolnost da su oštećenici ipak postavili imovinsko-pravne zahtjeve, zbog toga se u ovoj odluci taj propust prvostepenog suda samo konstatira.

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja ili zbog povrede krivičnog zakona podnesena u korist optuženika sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 379. ZKP), ovaj drugostepeni sud preispitao je i odluku o kazni i našao da je prvostepeni sud prilikom utvrdjenja kazni za sva pojedina krivična djela te prilikom odmjeravanja jedinstvene

I Kž 583/92

kazne zatvora vodio računa o svim okolnostima od kojih ovisi kako vrsta tako i mjera kazne, tako da će se i prema mišljenju ovog drugostepenog suda kaznom zatvora u trajanju od 5 (pet) godina ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZJ, kako to pravilno ističe i prvostepeni sud.

Na žalbu opt. M.Z.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP jer je protivno odredbi čl. 333. st. 1. t. 1. ZKP pročitao iskaz svjedoka Y.A.K. - a iz razloga koji su već izneseni povodom žalbe opt. M.Ž., pa se žalitelj upućuje na taj dio drugostepene odluke.

Isto tako nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu opt. M.Z., jer je opt. M.Z. oglasio krivim zbog učina kriv. djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, iako je optuženik, prema žalitelju svojim postupanjem ostvario elemente drugog krivičnog djela tj. kriv. djela kradje iz čl. 130. st. 1. KZH (kradja automobila). Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu opt. M.Z., jer je optuženik oglašen krivim za kriv. djelo koje je ovaj stvarno i počinio tj. kriv. djelo iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH. Naime, opt. M.Z. oglašen je krivim za učin kriv. djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH a sama vrijednost automobila predstavlja, u suštini onu protupravnu imovinsku korist koju je opt. M.Z. ostvario izvršenjem krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH a ne i samostalnu kriminalnu količinu (u smislu ostvarenja bića krivičnog djela kradje), kako to pogrešno ističe žalitelj.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju prvostepeni sud je iz izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da je opt. M.Z. upotrebljavao silu i prijetnju prema oštećenicima, a time je i pogrešno zaključio da je opt. M.Z. ostvario sve elemente bića krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, i jer je prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio, da je opt. M.Z., time što je u maskirnoj uniformi sa automatom u ruci stajao pored automobila u trenutku dok čku prisilu nad oštećenicima, a su ostali optuženici oduzimali novac oštećenicima, vršio psihi

pribavljanjem protupravne imovinske koristi, u vidu oduzimanja automobila, opt. M.Z. ostvario je elemente bića krivičnog djela zbog kojeg je oglašen krivim, jer se njegova djelatnost, po principu podjele rada, ima smatrati suizvršilačkom djelatnošću.

Isto tako nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud osudio opt. M.Z. na prestrogu kaznu. Suprotno tvrdnji žalitelja, i ovaj drugostepeni sud je mišljenja da će se kaznom zatvora u trajanju od 3 (tri) godine ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZJ, kako u smislu ostvarenja individualne prevencije kažnjavanja tako i u smislu generalne prevencije kažnjavanja - tih općih ciljeva kažnjavanja predvidjenih u zakonu, kako

I Kž 583/92

to pravilno ističe i prvostepeni sud.

Na žalbu opt. S.F.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 3. ZKP, tj. da je glavna rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na glavnoj raspravi po zakonu obavezna (vanraspravno saslušanje svjedoka Y.A.K. bez prisutnosti optuženika). Naime, ovaj svjedok saslušan je neposredno (u prisutnosti optuženika) 31. siječnja 1992. (list 247 spisa) na glavnoj raspravi, a 3. veljače 1992. saslušan je vanraspravno od strane predsjednika vijeća a po odluci vijeća (čl. 330. st. 1. ZKP). Kako se optuženik nalazi u pritvoru o potrebi prisutnosti optuženika saslušanju svjedoka odlučuje vijeće (čl. 330. st. 3. ZKP), pa kako vijeće takvu odluku nije donijelo, predsjednik vijeća mogao je saslušati svjedoka bez prisutnosti optuženika koji se nalazi u pritvoru, i na taj način nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, kako to pogrešno ističe žalitelj.

Isto tako nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, jer da je "izreka presude u suprotnosti sa izvedenim dokazima", da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni i u suprotnosti sa izvedenim dokazima."

Prema žalitelju, prvostepeni sud nije dao razloge za umišljaj opt. S.F., a nedostaju i razlozi o kvalifikatornoj okolnosti kriv. djela iz čl. 132. st. 2. KZRH, tj. da je opt. S.F. djelovao u sastavu grupe, a osim toga, prema žalitelju iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je opt. S.F. (osim fizičke prisutnosti) na bilo koji način sudjelovao u radnji izvršenja kriv. djela, koje okolnosti, prema žalitelju, ukazuju na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kriv. postupka, jer iz obrazloženja pobijane presude (str. 14-15 pobijane presude) proizlazi da je prvostepeni sud dao valjane razloge o svim istaknutim okolnostima: opt. S.F. zajedno sa ostalim optuženicima djeluje u grupi, on uzima novac, slaže ga i popisuje (a nakon toga sudjeluje u podjeli novca) i očigledno, zajedno sa drugim optuženicima, predstavlja izvor straha (prisile) za oštećenike, a takvo njegovo postupanje ukazuje i na postojanje subjektivnog odnosa opt. S.F. prema izvršenom kriv. djelu (on je svjestan da sudjeluje u nasilju i on to hoće - što je eivdentno iz konkretnog postupanja opt. S.F. na nivou podjele rada sa ostalim optuženicima).

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju prvostepeni sud iz izvedenih dokaza izveo je pogrešan zaključak o tome da je opt. S.F. svojim postupanjem ostvario sve elemente bića krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, iako prema žalitelju, prvostepeni sud nije utvrdio radnju izvršenja krivičnog djela razbojništva (primjenu sile ili prijetnje prema oštećenicima), pogrešno je utvrdio tzv. prethodni dogovor izmedju svih optuženika, pogrešno je utvrdio

I Kž 583/92

činjenicu da je opt. S.F. djelovao u sastavu grupe, a prije svega, pogrešno je

ćen nika u pogledu prisilnog oduzimanja novca. Kako su ocijenio iskaz svjedoka - ošte

istovrsni prigovori postavljeni i od strane ostalih optuženika, ovaj drugostepeni sud upućuje žalitelja na taj dio drugostepene odluke, s time da se ovdje posebno ističe da je opt. S.F. time što je vozio automobil na mjesto dogadjaja, i time što je aktivno sudjelovao u manipuliranju sa oduzetim novcem, te posebno, što je sudjelovao prilikom podjele novca, ovaj drugostepeni sud je mišljenja da je opt. S.F. na osnovi podjele rada sudjelovao u izvršenju terećenog krivičnog djela, a za sve ostale prigovore (nedonošenje odluke o imovinsko-pravnim zahtjevima, sudjelovanje optuženika u grupi...), žalitelj se upućuje na već iznesene razloge drugostepenog suda u pogledu ovih okolnosti, a povodom žalbe opt. M.Ž. i opt. M.Z..

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu opt. S.F. jer je istog oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 1. i 2. KZH, iako nisu ostvareni svi bitni elementi kriv. djela razbojništva, a iz razloga koji su obrazloženi povodom isticanja pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud osudio opt. S.F. na prestrogu kaznu. Suprotno navodima žalitelja, i ovaj drugostepeni sud je mišljenja da će se kaznom zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZJ, kako to pravilno ističe i prvostepeni sud.

Odluka o troškovima krivičnog postupka, donesena je na osnovi pravilne primjene zakona, i ovaj drugostepeni sud upućuje žalitelja na razloge prvostepene presude.

Na žalbu javnog tužitelja

(oslobadjajući dio prvostepene presude)

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, opt. M.M., sudjelovao je, zajedno sa svim ostalim optuženicima, u izvršenju terećenog krivičnog djela, po osnovi podjele rada, i nema nikakvog razloga, da se opt. M.M. zbog nedostatka dokaza oslobadja optužbe za to krivično djelo.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno zaključio da okolnost što opt. M.M. nenaoružan (za razliku od svih ostalih optuženika) stoji dalje od kombija (dakle optuženik uopće nije u kontaktu sa oštećenicima i time objektivno ni na koji način nije ugrožavao oštećenike niti kod njih stvarao dojam o tome da ih ugrožava), a sama okolnost

I Kž 583/92

što je opt. M.M. kasnije primio novac od opt. M.Ž., nije dovoljna, sama po sebi, za zaključak žalitelja da je "opt. M.M. ostvario sve elemente bića krivičnog djela razbojništva", kako to pogrešno ističe žalitelj u žalbi.

Kako razlozi žalbi nisu ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP, nisu nadjene ni bitne povarede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženih, odlučeno je kao u izreci, a temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 17. prosinca 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)