Revr-700/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 700/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Č. (OIB: ...) iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. U., odvjetnica u Z., protiv tuženika U. Agencija za ... d.o.o. (OIB: ...) iz K., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. & O. u K., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-463/14-2 od 5. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4481/12-17 od 23. siječnja 2014., u sjednici održanoj 5. prosinca 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu za obavljanje privremenih poslova od 23. listopada 2012. i Odluke od 20. studenoga 2012. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava, za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te za vraćanje te za vraćanje tužitelja na rad kod tuženika na poslove vozača motornog vozila, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude ili ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i usuglašeni s prikupljenom procesnom, tj. nisu u suprotnosti s provedenim dokazima (iskazima svjedoka i ispravama koje prileže u spisu), ocijenjenim u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, a što se odnosi i na iskaz apostrofiranog svjedoka Ž. M. čiji iskaz tužitelj u reviziji samo fragmentarno reproducira, u dijelu za koji smatra da mu ide u prilog, izdvajajući ga neosnovano iz cjelokupnog konteksta njegova iskaza (čiji iskaz u svojoj ukupnosti ne ide u prilog tužitelju). Drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju pobijane presude odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa slijedom rečenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Kroz istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u biti preocjenjuje izvedene dokaze (tumačeći ih kako to njemu odgovara), suprotstavljajući svoju ocjenu sudskoj ocjeni i time svoje prigovore usmjerava na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a revizija iz tih razloga nije dopuštena u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu o obavljanju privremenih poslova od 23. listopada 2012. kojeg je tuženik dao tužitelju na temelju odredbe čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 - dalje: ZR) i slijedom toga za vraćanje tužitelja na rad. Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Nije sporno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu za obavljanje privremenih poslova, te da je obavljao poslove vozača motornog vozila kod korisnika Z. h. d.o.o., Podružnica Z. u Z.,

- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu za obavljanje privremenih poslova od 23. listopada 2012. tužitelju otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da se u obrazloženju te Odluke navodi da je 23. listopada 2012. tužitelj zatečen u krađi goriva iz vozila koje mu je bilo povjereno na upravljanje (u prtljažnik osobnog automobila spremio je 15 litara otuđenog goriva); da je tužitelj „priznao krađu i svjestan je posljedica te radnje.“,

- da je protiv te Odluke tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, a taj zahtjev tuženik je odbio.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da je tužitelj doista počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu stavlja na teret (otuđenje goriva), a koju je povredu prema utvrđenju sudova tužitelj priznao dispečeru Ž. M. prilikom izvršene kontrole njegova vozila 23. listopada 2012., te potom na sastanku održanom kod tuženika idućeg dana (24. listopada 2012.), a što proizlazi i iz zapisnika sačinjenog nakon održanog sastanka.

Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a, jer je riječ o tako teškoj povredi radne obveze koja, uz uvažavanja svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, upućuje na to da nastavak radnog odnosa više nije moguć te da je stoga osporena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita i dopuštena.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju temeljem čl. 108. st. 1. ZR-a, jer isti ima podlogu u činjeničnom supstratu provedenog dokaznog postupka.

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident uglavnom osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova glede počinjene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (pri čemu gubi iz vida naprijed spomenutu odredbu čl. 385. st. 1. ZPP), no takvim sadržajem revizije nije moguće s uspjehom osporavati pravilnost primjene materijalnog prava pa utoliko niti taj revizijski razlog nije osnovan. Neosnovano tužitelj i nadalje u reviziji prigovara da mu poslodavac (tuženik) prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu nije omogućio iznošenje obrane. U ovoj pravnoj stvari je pravilno ocijenjeno da pravo tužitelja na obranu nije povrijeđeno, jer je tužitelj svoju obranu iznio po primitku odluke o izvanrednom otkazu u zahtjevu za zaštitu prava kao i tijekom postupka s time da je njegova obrana ocijenjena neosnovanom.

Stoga sama činjenica da tuženik nije omogućio tužitelju obranu prije donošenja odluke o otkazu, s obzirom da je kasnija obrana tužitelja ocijenjena neosnovanom nije imala utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, propust poslodavca da omogući radniku iznošenje obrane pravno je relevantan samo u slučaju ako otkaz ugovora o radu tužitelju ne bi uslijedio da je tužitelju omogućena obrana, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Štoviše, s obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj svojim pretpostavljenima priznao uzimanje (otuđenje) goriva, to, prema ocjeni revizijskog suda, poslodavac nije morao omogućiti tužitelju da iznese svoju obranu (čl. 111. st. 2. ZR-a), jer zbog te okolnosti nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Iz toga slijedi i daljnji zaključak da nije došlo do povrede postupka prije otkazivanja u smislu odredbe odredaba čl. 111. st. 2. ZR-a.

S obzirom na odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, pravilno je odbijen i zahtjev tužitelja za vraćanje na posao (čl. 116. st. 1. ZR-a).

Kako, dakle, nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. prosinca 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.