I Kž-702/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 702/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Šibl Neve, Zmajević mr. Branka, Gudelj Milana i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H. D. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. i čl. 7. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. svibnja 1994. br. K-284/93, u sjednici održanoj 7. lipnja 1995. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Papac Balde,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. H. D. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom je presudom opt. H. D. oglašen krivim zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. i čl. 7. st. 3. OKZRH, pa mu je za to krivično djelo, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Ujedno je od optuženika oduzet pištolj upotrijebljen prilikom izvršenja djela, a temeljem čl. 90. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen od dužnosti snašanja troškova ovog krivičnog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju H. N., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, odnosno izrekne mu se blaža kazna, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 702/1994-3

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, dostavio prijedlog da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, žalitelj ističe da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, međutim, kako u žalbi nije pobliže navedeno u čemu se ta proturječnost očituje, a niti je to zamijetio ovaj sud drugog stupnja ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

Isto tako, oglašavajući optuženika krivim zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. i čl. 7. st. 3. OKZRH, sud prvog stupnja nije povrijedio krivični zakon, a niti je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Upravo suprotno, sud prvog stupnja je na temelju zakonito provedenog dokaznog postupka činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, pa je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, a uglavnom i prihvaćajući obranu optuženika, osnovano zaključio da je optuženik u stanju nužne obrane pokušao ubiti ošt. L. F., prekoračivši pri tome granice te obrane.

Žalitelj sada u žalbi analizira situaciju u kojoj se kritične prilike zatekao s oštećenikom, te ističe da se on, s obzirom na utvrđeni napad oštećenika drvenim kolcem, morao od njega braniti i to sredstvom koje mu je bilo pri ruci - pištoljem, pri čemu da nije imao umišljaj oštećenika lišiti života, već samo odbiti njegov napad, a njegova je obrana, prema mišljenju žalitelja, u svemu bila adekvatna poduzetom napadu.

Međutim, što se tiče optuženikovog subjektivnog odnosa prema inkriminiranom postupku, sud prvog stupnja je na str. 7 alineja 3 obrazloženja svoje odluke dao valjane i prihvatljive razloge u tom pravcu, pa u situaciji kada optuženik, kao bivši policajac i time oružju vična osoba, ispaljuje dva hica iz pištolja prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika, bez obzira na njegovo stanje nužne obrane, evidentno proizlazi da je on pri tome s umišljajem htio oštećenika lišiti života u čemu, međutim, nije uspio, budući da je oštećeniku pružena pravovremena liječnička pomoć.

Pri tome, navodi žalbe kojima se ističe da optuženik nije bio dužan otkloniti napad bijegom, iako točni, nisu relevantni u konkretnoj situaciji kada sud prvog stupnja upravo utvrđuje optuženikovo stanje nužne obrane. Također, niti navođenjem razloga zbog kojih je optuženik bio naoružan pištoljem nisu od utjecaja, budući da sud prvog stupnja nije niti utvrdio da bi optuženik ponio pištolj baš u namjeri da oštećenika liši života.

Zbog toga, dakle, što je u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nesporno utvrđeno da je optuženik postupao odbijajući od sebe istodobni protupravni napad oštećenika, tj. u stanju nužne obrane, ostaje sada spornim samo pitanje da li je ta i takova obrana optuženika bila neophodna, odnosno da li je optuženik postupajući na inkriminirani način prekoračio granice te obrane.

I Kž 702/1994-3

U odgovoru na to pitanje sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je ta obrana prekoračena i to, kako s obzirom na sredstvo obrane, tako i njezin intenzitet. Prije svega, u situaciji kada oštećenik zamahuje drvenim kolcem prema optuženiku, pištolj, kao vatreno oružje, uvelike nadmašuje opasnost sredstva napada - drvenog kolca. Pored tog nesrazmjera, sud prvog stupnja valjano zaključuje da je, osim upotrebe pištolja, bilo i drugih načina da se napad oštećenika odbije, pa tako npr. jednakim sredstvom - drvenim kolcem, s obzirom da se u blizini optuženika, prema priloženoj fotodokumentaciji, nalazilo više takovih kolaca naslonjenih na stablo, a s koje hrpe se, uostalom, naoružao i sam oštećenik. Isto tako, ispaljujući dva hica prema tijelu oštećenika, optuženik je i po intenzitetu svoje obrane prekoračio dopuštenost njezinih granica, s obzirom da bi u konkretnoj situaciji već ispaljivanjem jednog hica napad bio onemogućen. Ovakav zaključak slijedi iz same obrane optuženika koji navodi da je oštećenik, nakon prvog ispaljenog hica, spustio desnu ruku u kojoj je držao kolac, te ju pritisnuo uz tijelo, ali je on, optuženik, ipak ispalio još jedan hitac. Pored toga, važna je i okolnost da je oštećenik teški tjelesni invalid kojem nedostaje pola podlaktice lijeve ruke.

Slijedom izloženog, dakle, i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, smatra da je optuženik, kako blažim sredstvom, tako i slabijim intenzitetom upotrebe tog sredstva, mogao od sebe otkloniti napad oštećenika, zbog čega se njegovi postupci u vrsti i mjeri obrane ne ukazuju neophodnim.

Konačno, tvrdnja obrane da bi optuženik prekoračio granice nužne obrane uslijed stanja prepasti izazvane napadom oštećenika, opravdano je otklonjena već od strane suda prvog stupnja, i to sjedne strane zato što sam optuženik, opisujući događaj, o takovoj svojoj prepasti nije govorio, a s druge strane i zato što zamahivanje drvenim kolcem, u situaciji kada su optuženik i oštećenik približno istih godina i slične tjelesne konstitucije, a optuženik je, osim toga, i svjestan da uza se ima pištolj, uistinu ne predstavlja napad takovog značaja da bi kod optuženika mogao izazvati prepast kakvu predviđa odredba čl. 7. st. 3. OKZRH.

Toliko o činjeničnim utvrđenjima.

Što se tiče vrste i visine kazne izrečene optuženiku za učinjeno krivično djelo, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u svemu primjerena, jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i stupnju krivične odgovornosti optuženika. Neprihvatljiva je tvrdnja žalbe da bi optuženiku, s obzirom na protupravno ponašanje oštećenika, trebalo izreći još blažu kaznu, budući da je upravo takovo ponašanje oštećenika već cijenjeno kroz činjenicu da je optuženik oglašen krivim za blaži oblik predmetnog krivičnog djela.

Slijedom svega izloženog, trebalo je žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti i na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante v.r.