Rev-2149/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2149/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko- pravnoj stvari tužitelja A. R. iz S.,koga zastupa M. M., odv. u S., protiv tuženika J. I. iz S., koga zastupa B. V., odv. u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 20. travnja 1990.godine broj Gž-892/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 22. siječnja 1990. godine broj P- 585/88, u sjednici održanoj dana 22. siječnja 1991. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati dinarsku protuvrijednost iznosa od 5.000 DM. Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije, ili da ukine presude obaju nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Traži trošak postupka revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni javni tužilac Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj ne navodi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili nižestepeni sudovi,pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po odredbi čl.386.Zakona o parničnom postupku - ZPP, ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u članku 354. stavak 2. točka 10. ZPP-a, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije sporno da je tužitelj predao tuženiku iznos od 5.000 DM.

Takodjer nije sporno da je tužitelj kao zakupac držao u zakupu poslovne prostorije u vlasništvu tuženika, te da su stranke ugovorile zakup na odredjeno vrijeme. Jednako tako nije sporno da je tužitelj odustao od ugovora prije isteka zakupnim ugovorom određenog vremena, te da je tuženik pristao na tužiteljev prijedlog da zaključi novi zakupni ugovor s trećom osobom, i to na dulji rok od onoga što je ostao do kraja zakupnog odnosa među strankama, a koja osoba je otkupila tužiteljev inventar, što ga je ovaj imao u toj poslovnoj prostoriji.

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da mu tuženik plati dinarsku protuvrijednost spomenutog deviznog iznosa, tvrdeći da je taj iznos dao tuženiku kao zajam.

Prvostepeni sud je utvrdio da se nije radilo o zajmu (da je tužitelj spomenuti iznos dao tuženiku zbog toga što je ovaj pristao na zaključenje novog zakupnog ugovora s osobom koja je otkupila tužiteljev inventar).

Na temelju tih činjenica nižestepeni sudovi su zauzeli pravilno pravno stajalište kad su tužiteljev zahtjev ocijenili neosnovanim.

Tužitelj navodima svoje revizije ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Iz tih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (član 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šepravoić, v.r.