Rev-96/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-96/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Državnog odvjetništva Sisačko-moslavačke županije, protiv I-tužene Željezare Sisak - M. d.o.o. S., te II. i III-tuženih I. i S. Š. iz P., zastupanih po I. R. odvjetniku u S., radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 17. rujna 1999. br. Gž-882/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 29. travnja 1999. br. P-276/96, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presude Županijskog suda u Sisku od 17. rujna 1999. br. Gž-882/99 i Općinskog suda u Sisku od 29. travnja 1999. br. P-276/96 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sisku od 29. travnja 1999. br. P-276/96 odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana M. d.o.o., I. i S. Š., kao i zahtjev za brisanje uknjižbe prava vlasništva predmetnog stana s imena kupaca i brisanje uknjižbe založnog prava na stanu u korist prodavatelja.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku od 17. rujna 1999. br. Gž- 882/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu ili iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u povredi l. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 5., te č

(“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP), jer je sud temeljio odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka i jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u povredi odredaba tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine” br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93), Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” br. 27/91, 3/92, 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 44/94, 47/94, 11/96, 6/98) i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (“Narodne novine” br. 19/91), jer je I-tuženi dodijelio II. i III- tuženicima stan sa stanarskim pravom nakon što je izvršio pretvorbu, dakle kada na stanu više nije postojalo društveno vlasništvo. Povrh toga je I-tuženik zaključio s Republikom Hrvatskom ugovor o obnovi svoje kuće u koju se obvezao vratiti, što je tijekom ovog postupka i učinio, pa kako se njegova kuća nalazi u istom mjestu gdje i sporni stan, nema pravo na stan.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju II. i III-tuženici poriču osnovanost revizijskih navoda i predlažu da revizija tužitelja bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja je osnovana.

Predmet spora je utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koju ništavost tužitelj nalazi u odredbama Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

U postupku je utvrđeno:

1. da je I-tuženik 27. travnja 1994. (list 24) dodijelio II. i III-tuženicima, za njih i njihovo troje djece, 2-sobni stan u S.

2. da su II. i III-tuženici zaključili 30. siječnja 1996. s I-tuženikom ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (list 10 spisa),

3. da je Državno pravobraniteljstvo S. županije 31. siječnja 1996. dalo suglasnost na taj ugovor, a 21. ožujka 1996. ustalo tužbom na utvrđenje ništavosti navedenog ugovora,

4. da u istom stanu živi O.J. sa šest članova svoje obitelji temeljem rješenja Komisije za privremeno korištenje stanova Općine S. od 10. travnja 1992., kojim mu je taj stan dodijeljen na privremeno korištenje (list br. 4 spisa P-94/96),

5. da je zahtjev za kupnju istog stana podnio i O.J. kao privremeni korisnik i 90% invalid Domovinskog rata podnošenjem tužbe u predmetu P-94/96 u kojem je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja ovog spora.

Osnovano se u reviziji ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Prema odredbi čl. 4. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo moglo se steći samo na stanu u društvenom vlasništvu. Prvotuženik M. d.o.o. donio je odluku o dodjeli stana II. i III-tuženicima radi stjecanja stanarskog prava 27. travnja 1994. godine. Odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća propisano je da pretvorbom poduzeće s društvenim kapitalom postaje poduzeće kojemu je određen vlasnik. U postupku međutim nije utvrđeno kada je M. d.o.o. izvršio pretvorbu i da li je vrijednost spornog stana unijeta u kapital društva. U spisu, doduše, postoji rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o suglasnosti na namjeravanu pretvorbu (list 45 – 47 spisa), ali se to rješenje ne odnosi na M. d.o.o. već na Ž.S. d.o.o., a nije razjašnjeno radi li se o istom ili različitim društvenim poduzećima.

Odredbom čl. 4. a) u svezi sa čl. 1. a) i čl. 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” br. 58/95) propisano je da nositelj stanarskog prava ostvaruje pravo na kupnju stana koji je dodijeljen na privremeno korištenje hrvatskom vojnom invalidu Domovinskog rata, ukoliko zahtjev za kupnju stana podnese u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, te da mu istekom tog roka prestaje stanarsko pravo. Kako je Zakon stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama 09. kolovoza 1995., rok za podnošenje zahtjeva isticao je 08. rujna 1995. godine. U postupku nije utvrđeno kada su II. i III. tuženici podnijeli I. tuženiku zahtjev za kupnju predmetnog stana.

Sudovi se zbog pogrešnog pravnog pristupa tim pitanjima nisu bavili, pa se presuda zbog toga ne može ispitati, čime su ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a kao i revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 395. st. 2. ZPP-a, budući da o razrješenju tih pitanja ovisi odluka o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Valjalo je stoga prihvaćanjem revizije tužitelja ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi datum izvršene pretvorbe tvrtke M. d.o.o. iz poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojem je određen vlasnik, te ovisno o toj činjenici ocijeniti da li su II. i III-tuženici na spornom stanu mogli steći stanarsko pravo. Također će utvrditi da li su II. i III-tuženici podnijeli I-tuženiku zahtjev za kupnju stana najkasnije do 08. rujna 1995., jer ukoliko nisu, protekom tog roka prestalo im je stanarsko pravo. Također će – ukoliko nađe potrebnim – utvrditi da li se sporni stan nalazi u istom mjestu gdje i kuća II-tuženika, te da li su se II. i III. tuženici vratili u obnovljenu kuću. Tek utvrđenjem iznijetih činjenica moći će sud ocijeniti osnovanost ili neosnovanost tužbenog zahtjeva, te donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

U Zagrebu, 26. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.