P-762/2019-26 · Općinski sud u Osijeku

Broj:10.P-762/2019-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz O., OIB, zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz O. protiv tuženika P. B. Z. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. V. L., odvjetnici iz O. L. & partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 7. rujna 2020. godine, a u prisutnosti punomoćnika tužitelja L. K., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika u O. O., R. i S. iz O., nakon donošenja i objave dana 11. rujna 2020. godine,

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe:

- t. 1., t. 4., t. 5. i t. 6. Ugovora o kreditu broj 9011120681 od 30. ožujka 2006. godine, potvrđenom po javnom bilježniku D. M. iz D., od 3. travnja 2006. godine pod poslovnim brojem posl. br. OU-51/2006 sklopljenog između tužiteljice N. B. iz O., OIB kao korisnice kredita i tuženika P. banke Z. d.d. iz Z., OIB kao banke u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II/ Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d. iz Z., OIB (MBS) sa sjedištem u Z., , da tužiteljici N. B. iz O., OIB na ime povrata stečenog bez osnove isplati ukupan iznos od 22.069,22 kune uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- 2.123,19 kuna s danom dospijeća 31.12.2010.

- 435,60 kuna s danom dospijeća 28.02.2011.

- 451,30 kuna s danom dospijeća 31.03.2011.

- 407,40 kuna s danom dospijeća 30.04.2011.

- 434,80 kuna s danom dospijeća 31.05.2011.

- 557,35 kuna, s danom dospijeća 30.06.2011.

- 533,40 kuna s danom dospijeća 31.07.2011.

- 689,22 kune s danom dospijeća 31.08.2011.

- 756,30 kuna s danom dospijeća 30.09.2011.

- 575,30 kuna s danom dospijeća 30.10.2011.

- 568,30 kuna s danom dospijeća 30.11.2011.

- 2.539,60 kuna s danom dospijeća 31.12.2011.

- 616,30 kuna s danom dospijeća 28.02.2012.

- 611,94 kuna s danom dospijeća 31.03.2012.

- 593,30 kuna s danom dospijeća 30.04.2012.

- 601,82 kune s danom dospijeća 31.05.2012.

- 618,30 kuna s danom dospijeća 30.06.2012.

- 606,30 kuna s danom dospijeća 31.07.2012.

- 607,30 kuna s danom dospijeća 31.08.2012.

- 601,30 kuna s danom dospijeća 30.09.2012.

- 571,30 kuna s danom dospijeća 31.10.2012.

- 599,30 kuna s danom dospijeća 30.11.2012.

- 2.602,30 kuna s danom dospijeća 31.12.2012.

- 571,30 kuna s danom dospijeća 28.02.2013.

- 595,30 kuna s danom dospijeća 31.03.2013.

- 2.201,40 kuna s danom dospijeća 30.04.2013.

do isplate, a obračunatoj prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba u visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne tope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena te daljnjim Odlukama HNB-a o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, a od 01. kolovoza 2015. godine po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena na svaki pojedinačni iznos sve u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice se odbija kao neosnovan. IV/ Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d. iz Z., OIB (MBS) sa sjedištem u Z., da tužiteljici N. B. iz O., OIB, plati prouzročeni parnični trošak u iznos od 5.919,76 kuna, sve u roku od 15 dana.

V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 30. ožujka 2006. godine, u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao bankom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011120681 potvrđenom po javnom bilježniku D. M. iz D.

3. travnja 2006. godine, pod brojem OU-51/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.242,21 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, a tužiteljica se obvezala navedeni iznos vratiti s rokom otplate od 84 mjeseca, u svakomjesečnim jednakim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF uz godišnju kamatnu stopu od 5,17% koja se obračunava u CHF mjesečno dekurzivno-proporcionalnom metodom te je sadržano u mjesečnim anuitetima i koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke.

Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na ugovornu kamatu, a na štetu tužiteljice. Tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao prosječni potrošač, nije mogla niti previdjeti ekonomske posljedice iz tog ugovora niti je mogla pregovarati o sadržaju tih odredbi. Predmetni ugovor u spornom dijelu identičan je ugovorima koji su bili predmet pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda RH pod brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a gdje je utvrđeno da su upravo banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Predmetnim ugovorom ugovorena je valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o značenju i posljedicama takove klauzule, tuženik tužiteljicu uopće nije u potpunosti informirao, a niti joj je pružio dovoljno podataka i obavijesti o navedenom, a što je za posljedicu imalo ozbiljnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u tom odnosu. I u ovom dijelu predmetni ugovor identičan je ugovorima koji su bili predmet presude Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje je zauzeto stajalište kako je između ostalih tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača - korisnika kredita zaključivanjem Ugovora o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u vidu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim ugovorom ništetna.

Obzirom na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i na ništetnost o valutnoj klauzuli ugovoreno je tim ugovorom , to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je u otplatnom razdoblju stekao bez osnove s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije vezano za predmetni kredit kako bi mogla postaviti točno određeni tužbeni zahtjev budući zbog proteka vremena istim ne raspolaže, no tuženik je taj zahtjev odbio svojim dopisom od 28. ožujka 2019. godine.

Slijedom navedenog, pozivom na odredbu čl. 186.b st.

3. Zakona o parničnom postupku, predlaže sudu donošenje rješenja kojim se nalaže tuženiku dostaviti kompletnu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu te nakon dostave dokumentacije predlaže financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je isti pogrešno formuliran te da tužiteljici nedostaje valjani pravni temelj za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva za isplatu, stoga tužba u cjelini sadrži procesne nedostatke koji ju čine nedovoljnom za raspravljanje te da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. U konkretnom slučaju, stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope kao i u pogledu valutne klauzule te je tužiteljica time u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta tijekom razdoblja korištenja kredita.

Tužiteljici je i prije samog zaključenja Ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, a tužiteljica je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bila upoznata i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske, da ista ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tužiteljica je u cijelosti tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe iz čl.131.

ZZP-a/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno ukloniti, a kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je valutna klauzula kao i promjenjiva kamatna stopa. Iz svih relevantnih zakona koje uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača , Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima , Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa nije niti ne može biti ništetna.

Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Niti jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope kao i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je zakonom izričito dopuštena klauzula. Prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima iz tužbe niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope.

Pored navedenog, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe obzirom da se radi o potraživanju s osnova "preplaćene " kamate kako to navodi tužiteljica. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, a u odnosu na prigovor zastare tužiteljica isti smatra neosnovanim. U pogledu tuženikovog isticanja nedopuštenosti predmetne tužbe pozivom na odredbe čl. 131. ZZP-a/09 obzirom da bi predmetni ugovor o kreditu prestao končanom isplatom, tužiteljica ističe kako navedenom odredbom nije propisana prekluzija na koju tuženik upire, a niti bi takvo tumačenje navedene odredbe bilo dopušteno s aspekta čl. 2. tog Zakona, obzirom da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništavosti. Sve prigovore koje tuženik ističe tužiteljica navodi kako su praktički svi ti prigovori već bezuspješno ispitani u postupcima koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, a na čije odluke se tužiteljica i poziva u svojoj tužbi.

Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu broj 9011120681 od 30. ožujka 2006. godine, između tužiteljice i tuženika; preslik izvatka po računu za kredit za 2008., 2009. i 2010. godinu; preslik prijedloga za sklapanje izvansudske nagodbe/zamolbu za dostavom podataka od 26. ožujka 2019. godine; preslik dopisa tuženika od 28. ožujka 2019. godine; preslik Općih uvjeta poslovanja tuženika s građanima; poslovanje s građanima, informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluka nadležnih tijela banke; knjigovodstvenu karticu na ime tužitelja; plan otplate; pregled uplata po kreditu na dan 9.10.2019. godine; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting d.o.o. iz Osijeka, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 12. ožujka 2020. godine; očitovanje vještaka od 3. srpnja 2020. na podnesak tuženika; očitovanje vještaka od 3. srpnja 2020. na podnesak tužitelja; očitovanje vještaka od 3. rujna 2020. na podnesak tuženika i saslušao vještaka Dajanu Vuković na ročištu od 7. rujna 2020. godine.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik dana sklopili Ugovor o kreditu broj 901120681 dana 30. ožujka 2006., potvrđenog dana 3. travnja 2006. godine, po javnom bilježniku D. M. iz D., pod brojem OU-51/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 21.242,21 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF s tečajne liste tuženika na dan isplate kredita, a rok otplate kredita je 84 mjeseca. Visina kamatne stope iz ugovora je 5,17% godišnje, a visina anuiteta je 301,94 CHF mjesečno. Kamatna stopa se kroz razdoblja mijenjala na način da je do 31.07.2007.g. kamata iznosila 5,17% godišnje , a anuitet 301,94 CHF. Od 01.08.2007.g. kamata je iznosila 6,17% godišnje, a anuitet 310,35 CHF. Od 29.02.2008.g. kamata je iznosila 7,45 % godišnje, a anuitet 320,43 CHF. Iz knjigovodstvene kartice vidljivo je da je kredit isplaćen 30. travnja 2006. godine, a da je tečaj iznosio 4.632369 kuna za 1 CHF pa je nastavno na navedeno, visina anuiteta 1.398,70 kuna. Razlika između obveze po kreditu i stvarno plaćenih anuiteta iznosi 22.069,22 kune. U izračunu su u tablicama prikazani visina plaćenog anuiteta i razlika koja je više plaćena u svakom pojedinom mjesecu na ime razlike u kamati i tečajnoj razlici, pa tako razlika za 2006. godinu iznosi više plaćeno 1.375,47 kuna, za 2007. godinu iznosi manje plaćeno 400,80 kuna, za 2008. godinu iznosi više plaćeno 803,80 kuna, za 2009. godinu iznosi više plaćeno 851,06 kuna, za 2010. godinu iznosi više plaćeno 3.689,76 kunu, za 2011. godinu iznosi više plaćeno 6.549,87 kune, za 2012. godinu iznosi više plaćeno 7.230,76 kuna, za 2013. godinu iznosi više plaćeno 1.969,30 kuna.

Očitujući se na prigovor tužiteljice vještak je dostavio dopunu nalaza i mišljenja koja je sačinjena temeljem primjedbi tužiteljice, a ne po nalogu suda i na način da su iskazane u tablicama samo pozitivne razlike u iznosu od 41.898,96 kuna, a očitujući se na primjedbe tuženika da tužiteljica nije vršila uplate redovito svaki mjesec već bi jedan mjesec uplatila više dok slijedeći mjesec ne bi bilo uopće uplate ili je uplata bila manja od potrebne iz čega proizlazi da za mjesec za koji ne bi bilo uopće uplate ili bi uplata bila manja od potrebne, tužiteljica nije niti trebala platiti pojedinačne mjesečne obveze, vještak navodi da je točno da kredit nije uredno otplaćivan te su više i manje plaćeni iznosi na koje tuženik ukazuje navedeni u tablicama i prikazani u nalazu i izračunu od 5. ožujka 2020. u visini od 22.069,22 kune te vještak dostavlja izračun u kojem je izvršen prijeboj više i manje plaćenih iznosa sa samom iskazanom pozitivnom razlikom u visini od 22.069,22 kune.

Nakon provedenog vještačenja i dopune nalaza po prijedlogu tužiteljice da vještak iskaže samo preplaćene iznose u svom nalazu i mišljenju, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev pod točkom II/ tužbenog zahtjeva tako da ista potražuje isplatu iznosa od 41.898,96 kuna zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odnosno, od 31. svibnja 2006.g. do 30. travnja 2013. g. dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao nepromijenjen.

Saslušana na ročištu od 7. rujna 2020.g. vještak je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja koji je sačinjen s prikazom više i manje plaćenih iznosa iz razloga što kredit nije uredno otplaćivan pa je takav izračun u kojem su manje plaćeni iznosi prikazan s predznakom minus te je tužiteljica preplatila ukupan iznos od 22.069,22 kune. Izračun preplate u ukupnom iznosu od 41.898,96 kuna sačinjen je na temelju primjedbi tužiteljice koja je u svom podnesku zahtijevala prikaz samo više plaćenih iznosa bez učinjenog prijeboja sa manje plaćenim iznosima. U tablicama navodi da je tužiteljica za 2010. godinu više platila ukupan iznos od 2.123,19 kuna za 2011. godinu platila više ukupan iznos od 7.948,57 kuna, za 2012. godinu više platila iznos od 8.629,46 kuna, a za 2013. godinu platila više ukupan iznos od 3.368,00 kuna, a u priloženim tablicama su preplaćeni iznosi navedeni po mjesecima i godinama.

Tužiteljica je na ročištu od 07.09.2020. godine je u cijelosti ostala kod tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 27. srpnja 2020. godine, kojim pod točkom II/ tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 41.898,96 kuna zajedno s pripadajućim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, navodeći da to što bi tužiteljica plaćala nešto manje ili nešto više, tužiteljica nije ništa primila niti bilo što stekla takvim plaćanjem jer je sve uplate stekao samo i jedino tuženik pa posljedično tome ne postoje pretpostavke za prijeboj, dok je tuženik u cijelosti ostao kod odgovora na tužbu, a posebice kod prigovora zastare potraživanja tužiteljice.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe punomoćnika stranaka.

Sud smatra prigovor zastare neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev- 2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t.

1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine, broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnik Ugovora o kreditu broj 9011120681, sklopljenog dana 30. ožujka 2006. godine, potvrđenog dana 03. travnja 2006. godine, po javnom bilježniku D. M. iz D., pod brojem OU-51/2006, s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu na iznos od 21.242,21 CHF, u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećoj na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,17% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika. Mjesečni anuitet iznosio je 301,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,632369 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen u travnju 2013. godine. Po tečaju na dan plasmana kredita 30. travnja 2006. godine visina anuiteta je iznosila 1.398,70 kuna mjesečno, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti koji su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja su se povećavali.

Tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužiteljice kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz t. 1., t. 4. t. 5. i t. 6. Ugovora o kreditu 9011120681, sklopljenog dana 30. ožujka 2006.godine u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, sve pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 22.069,22 kune, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,17% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužiteljica plaćala od prosinca 2010. godine do otplate kredita u travnju 2013. godine, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom II/ tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od ukupno 19.829,74 kune zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate u periodu od svibnja 2006. godine do 30. studenog 2010. godine i za iznos od 185,11 kuna za prosinac 2010. godine, budući je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan iz razloga što tužiteljica nije uredno otplaćivala kredit. Naime, tužiteljica kada nije u jednom mjesecu platila obvezu u slijedećem mjesecu je tu obvezu podmirila na način da je platila dvije obveze odnosno, prethodnu koju je propustila i obvezu u mjesecu u kojem je obvezu izvršila pa je vještak nakon izvršenog prijeboja s više i manje plaćenim iznosima u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 3. rujna 2020. godine iskazao pozitivnu razliku u iznosu od 22.069,22 kune iz čega nedvojbeno proizlazi da tužiteljica nije preplatila ukupan iznos od 41.898,96 kuna već iznos od 22.069,22 kune, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištu od 3. srpnja 2019. godine i 7. rujna 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, sastav obrazloženog podneska od 31. srpnja 2019. godine, sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2020. godine i sastav obrazloženog podneska od 27. srpnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak odnosno ukupno 6.000,00 kuna kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 769,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 769,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 9.538,00 kuna.

Kako je tužiteljica s tužbenim zahtjevom uspio sa 52% to mu je u istom omjeru priznat trošak u iznosu od 3.919,76 kuna kao i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 2.000,00 kuna, odnosno tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 5.919,76 kuna, stoga odluka kao pod IV/ izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 9. listopada 2019. godine u iznosu od 250,00 kuna, sastav podneska od 8. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna i sastav podneska od 7. srpnja 2020. u iznosu od 250,00 kuna, budući je isto nepotreban trošak, stoga odluka kao pod V/ izreke presude.

Osijek, 11. rujna 2020.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika