Rev-1008/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1008/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Aleksandra Peruzovića, dr. sc. Ivana Kaladića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Omiša, kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika 1. H. F. U. P., 2. S. N. P. U. P., 3. A. A. P. M., 4. O. P. M., 5. D. A. S. P. M., 6. N. V. P. M., 7. O. M. P. M., 8. E. A. P. M., 9. D. R. P. M., 10. A. L. P., 11. A. L. P., 12. P. L. P., svi iz Č., 13. I. P. pok. M. iz D., 14. D. P. M. iz N., koje zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5527/05 od 4. travnja 2007., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu poslovni broj P-183/02 od 15. veljače 2005., u sjednici održanoj 11. rujna 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I/ Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se napram tuženima da je kupoprodajni ugovor "U Splitu dana 27. svibnja 2002. godine" i ovjeren po Javnom bilježniku I. R. iz S. dana 04. 06. 2002. godine, pod brojem Ov-8034/02 ništav u dijelu koji se odnosi na čest. zgr. 395 ZU 469 k.o. Omiš i ne proizvodi nikakve pravne učinke pod prijetnjom ovrhe."

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

II./ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja.

II. Uvažava se žalba tuženika, pa se u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja radi utvrđenja naspram tuženika da je kupoprodajni ugovor "U Splitu dana 27. svibnja 2002. godine" i ovjeru po javnom bilježniku I. R. iz S. dana 04. lipnja 2002. godine, pod br. Ov-8034/02 ništav u dijelu koji se odnosi na čest. zgr. 395 ZU 469 k.o. Omiš i da ne proizvodi pravne učinke, preinačava prvostupanjska presuda na način da se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana s osnova troškova ovog postupka naknaditi tuženicima iznos od 20.130,00 kuna."

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Tuženici su podnijeli odgovor na reviziju u kojem predlažu da se revizija odbaci ili odbije.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama određeno navedenih razloga u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident u reviziji, osim što se poziva na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i reproducira djelomično njen sadržaj (toč. I. revizije), ne navodi ništa određeno. Zbog toga taj revizijski razlog nije niti mogao biti uzet u razmatranje.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora, a tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su tuženici prilikom sklapanja predmetnog ugovora povrijedili njegovo pravo prvokupa i time postupali protivno odredbama čl. 37. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", broj 69/99 – dalje: ZZOKD).

Drugostupanjski sud temelji odluku na stajalištu da postupanje tuženika protivno odredbama čl. 37. ZZOKD nema za posljedicu ništavost sklopljenog ugovora, pa smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident u reviziji smatra stajalište drugostupanjskog suda pogrešno, jer da "postupanje protivno izričitim odredbama ZZOKD i baš odredbe čl. 39. istog Zakona ima za posljedicu ništavost pravnog posla" (prvi prigovor). Također, revident smatra da se "ovdje radi kako o zahtjevu za utvrđenje ništavosti pravnog posla, kao i o zahtjevu za poništenje pravnog posla", te da "onaj dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da osporeni posao ne proizvodi pravne učinke, nije ništa drugo nego zahtjev za poništenje pravnog posla" (drugi prigovor).

Stajalište drugostupanjskog suda je pravilno.

Prije svega, treba reći da u ocjeni ništavosti i pobojnosti pravnih poslova treba imati na umu opće odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) u povezanosti s odredbama svakog posebnog zakona kojima je uređena djelatnost u okviru koje se sklapa pravni posao.

Na prvi revidentov prigovor treba odgovoriti da činjenice na koje se poziva tužitelj u ovom predmetu nisu razlozi koji bi za posljedicu imali ništavost pravnog posla.

Naime, prema odredbama čl. 37. st. 1. i 2. ZZOKD vlasnik koji namjerava prodati kulturno dobro dužan je najprije istodobno ponuditi ga Republici Hrvatskoj, županiji, Gradu Zagrebu, gradu ili općini na čijem se području to kulturno dobro nalazi navodeći cijenu i druge uvjete prodaje, a prvenstvo u ostvarenju prava prvokupa ima grad ili općina u odnosu na županiju i Grad Zagreb, pa Republika Hrvatska.

Odredbom čl. 39. st. 1. istog Zakona propisano je da ako vlasnik proda kulturno dobro protivno odredbama ovog Zakona, pravna osoba iz čl. 37. st. 1. ovoga Zakona može podnijeti tužbu za poništenje ugovora o kupoprodaji.

Dakle, nepostupanje vlasnika u skladu sa odredbama čl. 37. ZZOKD nema za posljedicu ništavost ugovora o kupoprodaji (kako je to uređeno čl. 103. ZOO), već ima za posljedicu pobojnost ugovora o kupoprodaji u smislu odredaba čl. 111. – 117. ZOO. U smislu odredaba čl. 111. – 117. ZOO osoba u čijem je interesu propisana pobojnost može tražiti poništenje takvog ugovora, a tako je upravo i određeno odredbom čl. 39. st. 1. ZZOKD u interesu osoba koje imaju pravo prvokupa.

Nije osnovan niti drugi prigovor revidenta. Upravo suprotno revidentovim navodima, zahtjev da "osporeni posao ne proizvodi pravne učinke" upućuje na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora – a ne na zahtjev za poništenje tog ugovora.

Naime, ništav pravni posao u smislu odredaba čl. 103. ZOO ne proizvodi pravne učinke, pa zahtjev za utvrđenje da ugovor ne proizvodi pravne učinke znači da je riječ o zahtjevu za utvrđenje ništavosti. S druge strane pobojan pravni posao proizvodi pravne učinke sve dok se ne poništi odlukom suda. Zahtjev za poništenje u smislu odredaba čl. 111. – 117. ZOO znači zahtjev za prestanak pravnih učinaka.

Konačno, pored navedenog treba dodati da u sporovima koji proizlaze iz ugovora sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti (čl. 109. ZOO), pa može ocjenjivati pitanje ništavosti određenog ugovora kao prethodno pitanje (čl. 12. ZPP), dok se zahtjev za poništenje pobojnog ugovora treba izričito postaviti – jer bez konstitutivne odluke suda kojom se takav zahtjev prihvaća taj ugovor proizvodi pravne učinke.

Prema tome, nisu osnovani revidentovi prigovori, jer razlozi na koje se poziva u ovom predmetu nemaju za posljedicu ništavost predmetnog ugovora – kakvo se utvrđenje traži predmetnim tužbenim zahtjevom.

Kako tužitelj nije naveo nijedan drugi razlog koji bi ukazivao na ništavost predmetnog ugovora niti činjenice iznesene u postupku ne ukazuju na to, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem cijelog tužbenog zahtjeva.

Zbog svega navedenog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 11. rujna 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.