I Kž-Us-122/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 122/10-6

U I M E R E P U B L I K E H RVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda, Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. K. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (nastavno: USKOK) i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2010. broj K-Us-10/10, u sjednici održanoj 5. lipnja 2013. u nazočnosti optuženog Z. K.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi USKOK-a i optuženog Z. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi Z. K. radnjama opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod točkom I., na temelju članka 291. stavka 1. KZ /11 optuženi Z. K. osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci pa mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna na koju je optuženi Z. K. osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11 optuženom Z. K. izriče se sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od tri godine.

Na temelju članka 77. stavaka 1. i 4. KZ/11 od optuženog Z. K. oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom te se optuženiku nalaže platiti 300,00 kuna.

III. Žalbe USKOK-a i optuženog Z. K. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž-Us 122/10-6

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi Z. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 3. KZ/97, pa je na temelju tog propisa, a uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke b) KZ/97, osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, time da je, na temelju članka 67. KZ/97, optuženom Z. K. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je on osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 82. KZ/97 od optuženog Z. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela u iznosu 300,00 kuna.

Na temelju članka 77. KZ/97 optuženom Z. K. izrečena je sigurnosna mjera obavljanja zvanja, djelatnosti i dužnosti policijskog službenika u trajanju tri godine.

Na temelju članka 77. stavka 2. KZ/97 određeno je da se izrečena sigurnosna mjera obavljanja zvanja, djelatnosti i dužnosti policijskog službenika računa od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 148. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08. i 76/09.; nastavno: ZKP/08) optuženi Z. K. oslobođen je dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženi Z. K..

USKOK se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu „na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u primjerenom trajanju“.

Optuženi Z. K. žali se po branitelju, odvjetniku T. H., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi krivnje za učin ovog kaznenog djela, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje“.

Optuženi Z. K. je po branitelju, odvjetniku T. H., podnio i odgovor na žalbu USKOK- a, u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog Z. K., a u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 474. stavka 2. istog Zakona te uredno obaviještenog branitelja optuženika, odvjetnika T. H..

I Kž-Us 122/10-6

Žalbe nisu osnovane, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući povodom tih žalbi pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Pobijajući presudu, optuženi Z. K. obrazlaže samo žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu pokušava dovesti u sumnju istinitost iskaza svjedoka R. S., ističući da događaj nije prijavio on, nego njegov poslodavac, M. Š.. Tvrdi da iskaz svjedoka S. „nije precizan i u nekim dijelovima je kontradiktoran“, da se „S. (…) ne sjeća koliko je novaca navodno točno dao opt, u koliko navrata, te gdje je stavio novac“ te da je „iskaz svjedoka S. kontradiktoran (…) i sa iskazom (…) Š. u pogledu davanja količine novca“. Optuženik u žalbi ostavlja pitanje: „Zar je (…) moguće da S. kaže policijskom službeniku da mu piše kaznu, a potom mu navodno stavlja na nogu 150 kn?“, pa zaključuje da je „moguće (…) da je S. prilikom svog rada često svom poslodavcu prikazivao „svoje“ prekršaje te je na taj način od poslodavca tražio novac, a u ovom slučaju poslodavac se želio uvjeriti kako je kazna stvarno i naplaćena“. Optuženik također navodi i da je on predmetne zgode postupao u skladu s policijskim ovlastima, da je pozivanje vozača u službeni automobil standardna procedura, kao i pozivanje Operativno-komunikacijskog centra radi provjere počinitelja prekršaja, a da se „to što je opt. prekinuo vezu sa OKC (…) može isključivo tumačiti kao njegova dobra volja da počinitelja prekršaja ne procesuira“.

Suprotno ovim optuženikovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pomno i kritički analizirao te je ispravno ocijenio proturječne dokaze o spornim činjenicama – prvenstveno iskaz svjedoka R. S. i o tim činjenicama njemu suprotan iskaz optuženog Z. K., zaključivši da svjedok S. nema nikakvog razloga neistinito teretiti optuženika, da je njegov iskaz jasan, određen i precizan, životan i logičan, pa da je zbog toga i istinit. Nedosljednosti u pojedinim detaljima predmetnog događaja prilikom ispitivanja na raspravi prvostupanjski sud pravilno objašnjava protekom vremena, pri čemu se ističe da se ne radi o bitnim okolnostima tog događaja o kojima bi svjedok iskazivao drugačije, jer je on, i o okolnostima na koje ukazuje optuženik, sukladno iskazu iz istrage, naveo da misli da je optuženom K. predao 300,00 kuna, ali da ne zna u kojim apoenima, kao i da se ne sjeća je li mu novac predao odjednom ili u dva navrata. Po predočenju istražnog iskaza u kojem je naveo da je u dva navrata optuženiku predao po 150,00 kuna, i to u apoenima po 100,00 i 50,00 kuna, svjedok je naveo da se tada bolje sjećao događaja, da je tada točno znao koliko novaca je predao optuženiku i kako je to učinio, pa da je taj iskaz točan. Dakle, svjedok na raspravi nije o ovim detaljima iskazivao drugačije, već je unaprijed naveo da se nekih od tih pojedinosti ne sjeća, ali je o bitnim okolnostima predaje novca optuženom Z. K. – pa, suprotno žalbenoj tvrdnji, i o iznosu novca koji mu je dao – i u istrazi i na raspravi iskazao suglasno. Dakle, među iskazima svjedoka S. nema nikakvih proturječja i takvih nepreciznosti koje bi dovele u sumnju njegovu istinitost.

Osim toga, iskaz svjedoka S. ne proturječi, kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj, niti iskazu svjedoka M. Š., pogotovo ne u odnosu na podatak o iznosu novca kojega je dao policajcu, jer je Š. iskazao da mu je S. rekao da je policajcu dao 300,00 kuna, a da je kazna trebala biti 500,00 kuna, što je potpuno suglasno iskazu svjedoka S..

Konačno, nije neživotno niti da je R. S. optuženiku, kada mu je ovaj rekao da je za prometni prekršaj kojega je on počinio predviđena novčana kazna u iznosu 500,00 kuna, prvo rekao da mu „piše kaznu“, a kada je, kako je to svjedok i opisao, shvatio da se „može s njim

I Kž-Us 122/10-6

nagoditi“ jer ovaj nije vadio blok, odlučio dati iznos novca koji je bio manji od kazne koju bi trebao platiti. Ovakvo postupanje svjedoka S., naravno, zaslužuje svaku osudu, ali ujedno ukazuje i na motive koruptivnog ponašanja zbog kojih se takva kaznena djela, koja karakterizira najčešće imovinski interes svih sudionika, i teško otkrivaju, a upravo činjenica da je i svjedok R. S. izašao iz okvira zakonitog ponašanja objašnjava okolnost da je predmetni događaj prijavio M. Š., a ne sam S..

Konstrukcija koju optuženi K. u žalbi nudi kao motiv neistinitog S. prikazivanja Š. predmetnog događaja i izmišljanja davanja optuženiku 300,00 kuna kako bi on taj novac dobio od svog poslodavca nema nikakvog utemeljenja u spisu, a potpuno je nelogična i kad se ima u vidu da bi S. time, kao i kasnijim svjedočenjima, izazvao teške posljedice za optuženika (uz osudu u ovom postupku, nego i gubitak posla) koji bi mu, da se događaj zbio kako optuženi K. tvrdi u svojoj obrani, zapravo napravio uslugu.

Slijedom iznesenog, žalbenim navodima nije osporena istinitost iskaza svjedoka R. S..

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neistinitom obranu optuženog Z. K., zaključivši da je ona nelogična i neživotna, pri čemu ispravno ukazuje da optuženik, da je uistinu htio samo opomenuti R. S. zbog počinjenog prekršaja, nije imao nikakvog razloga niti zvati ga u svoje vozilo, niti odustati od provjere njegovih podataka preko Operativno- komunikacijskog centra, a da okolnost da mu je naložio da uđe u službeno vozilo ukazuje na njegovu želju da izbjegne mogućnost da bude viđen kako na ulici uzima novac od S. te da je njegovo uspostavljanje i prekidanje veze s Operativno-komunikacijskim centrom predstavljalo dodatni pritisak na svjedoka kako bi mu ovaj dao novac.

Stoga žalbenim navodima optuženog Z. K. nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica, a žalbom optuženika se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa je ta žalba iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08 neosnovana.

Optuženi Z. K. ističe, ali ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 te je našao da je, budući da je u međuvremenu stupio na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11), počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, jer je KZ/11 blaži za optuženika.

Naime, KZ/11 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. odredbama članka 3. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11 propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

Radnje optuženog Z. K. opisane u izreci pobijane presude, koje su tom presudom pravno označene kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. istog članka KZ/97, moguće je, sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 3. KZ/11, podvesti pod

I Kž-Us 122/10-6

kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11 koje, između ostalog, čini službena osoba koja prekorači granice svoje ovlasti pa time sebi pribavi korist. Za kazneno djelo iz članka 337. stavka 3. KZ/97 predviđena je kazna zatvora od jedne do pet godina, a člankom 291. stavkom 1. KZ/11 zaprijećena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Imajući na umu i odredbe općih dijelova oba Kaznena zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je KZ/11 za optuženog Z. K. blaži od KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja navedenih radnji, pa da se upravo taj Zakon, sukladno odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11, treba na njega i njegovo djelo i primijeniti.

Zbog toga je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/97 povodom žalbe USKOK-a i optuženog K. valjalo po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izreći daje optuženi Z. K. radnjama opisanima u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

Optuženi Z. K. u uvodu žalbe ističe da se žali i zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama, ali ne obrazlaže niti tu žalbenu osnovu.

USKOK u žalbi navodi da prvostupanjski sud „nije u dovoljnoj mjeri cijenio izrazitu pogibeljnost ovakvih kaznenih djela pri kojima dolazi do nezakonitog postupanja i zlouporabe službenog položaja od strane službene ili odgovorne osobe", a ističe i optuženikovu „upornost u traženju novca, kao i činjenicu da je kazneno djelo počinio kao osoba koja je (…) bila ispred države najpozvanija osoba za čuvanje reda i zakona i od koje se očekuje veći stupanj samodiscipline i morala“, pa smatra da „navedeno ne daje temelja za zaključivanje da bi se primjenom mjere upozorenja mogla postići svrha kažnjavanja“.

Prvostupanjski je sud optuženom Z. K. olakotnim cijenio obiteljske prilike (otac je troje maloljetne djece od kojih dvoje imaju zdravstvenih problema, a s optuženikom živi i njegova majka koja je invalid), njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, za što je ivanost, a otegotnim mu je cijenio odlikovan i pohvaljivan, kao i dosadašnju neosuđ

koristoljublje kao pobudu zbog koje je počinio kazneno djelo, kao i njegovu pogibeljnost, jer se tim kaznenim djelom štiti ne samo javni poredak u cjelini, već i povjerenje u državne institucije koje postoje kako bi se osiguralo zakonito, moralno i prihvatljivo ponašanje u postupanju prema građanima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća opisane olakotne i otegotne okolnosti istaknute u prvostupanjskoj presudi, ali smatra da treba posebno cijeniti i svojstvo optuženika u kojem je počinio ovo kazneno djelo, jer je njegova osnovna dužnost kao policajca bila čuvati i štititi temeljne društvene vrijednosti, među koje svakako spada i jednakost svih pred zakonom, a upravo ta vrijednost povrijeđena je njegovim postupanjem. Zbog toga se, usprkos blažem kaznenom okviru propisanom člankom 291. stavkom 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju deset mjeseci ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje.

Međutim, sve navedene olakotne okolnosti, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima USKOK-a, a sukladno odredbi članka 56. stavka 2. KZ/11 koji

I Kž-Us 122/10-6

je primijenjen, ujedno opravdavaju i zaključak da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, pa da je opravdano izreći mu uvjetnu osudu, koja sankcija je pogodna da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelja ponovno uključivanje u društvo, a vrijeme provjeravanja u trajanju tri godine ukazuje se dostatnim za provjeru ove prognoze.

Uslijed odluke pod točkom I. izreke, a s obzirom na primjenu KZ/11, valjalo je na temelju članka 71. stavka 1. tog Zakona optuženom Z. K. izreći i sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od tri godine, jer je on predmetno kazneno djelo počinio u obavljanju dužnosti, a postoji opasnost da bi zlouporabom te dužnosti djelatnosti ponovno počinio kazneno djelo.

Budući da, prema članku 5. KZ/11 nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom, valjalo je na temelju članka 77. stavaka 1. i 4. KZ/11 od optuženog Z. K. oduzeti korist koju je počinjenom djelom pribavio i naložiti mu plaćanje 300,00 kuna.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/97 presuditi kao pod točkom II. izreke.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako je prilikom ispitivanja te presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 utvrđeno da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka navedenih u toj odredbi na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08 žalbe USKOK-a i optuženog Z. K. odbijene su kao neosnovane pa je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 5. lipnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.