Revr-220/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 220/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz R., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u R., protiv tuženika H. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u Z., radi priznavanja prava na otkazni rok i isplate, rješavajući revizije stranaka protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž- 258/02 od 25. rujna 2002. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, broj: P-298/99 od 15. prosinca 2000. godine, u sjednici održanoj 15. rujna 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizije stranaka se odbacuju kao nedopuštene.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci, broj: P-298/99 od 15. prosinca 2000. godine utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na otkazni rok u trajanju od šest mjeseci računajući od uručenja mu Odluke o otkazu ugovora o radu od 23. prosinca 1998. godine i pravo na otpremninu temeljem 26 godina radnog staža, te tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 102.262,80 kn s pripadajućom kamatom od čega na ime naknade plaće za 5 mjeseci otkaznog roka iznos od 16.494,00 kn, te otpremnine na temelju 26 godina radnog staža iznos od 85.768,80 kn, kao i naknaditi mu parnični trošak od 19.910,00 kn. Presudom Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-258/02 od 25. rujna 2002. godine djelomično je preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je traženo utvrđenje da tužitelj ima pravo na otpremninu temeljem radnog staža preko 25 godina do navršenih 26 godina (za jednu godinu), te isplatu mu preko iznosa od 82.470,00 kn (odbijen tužbeni zahtjev za 19.792,80 kn od čega se 3.298,80 kn odnosi na otpremninu za jednu godinu radnog staža, a 16.494,00 kn na ime naknade plaće za pet mjeseci otkaznog roka), te ujedno tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak od 16.047,46 kn. Protiv drugostupanjske pravomoćne presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva.

Reviziju izjavljuje i tuženik pobijajući drugostupanjsku pravomoćnu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Na revizije nije odgovoreno, niti se o istima izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizije stranaka nisu dopuštene.

Prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 112/99 – dalje: ZID ZPP), po odredbama tog Zakona rješavat će se o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne drugostupanjske odluke donesene nakon njegovog stupanja na snagu (ZID ZPP stupio je na snagu 06. studenoga 1999. godine).

U ovom sporu drugostupanjska pravomoćna presuda donesena je 25. rujna 2002. godine što znači da se dopuštenost revizije stranaka treba cijeniti prema noveliranoj odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP).

Prema noveliranoj odredbi čl. 382. st. 4. toč. 2. ZPP-a revizija je uvijek dopuštena u sporovima iz radnog odnosa koje pokreće zaposlenik protiv odluke o prestanku radnog odnosa. To pak znači da u ostalim radnim sporovima se dopuštenost revizije određuje prema vrijednosti predmeta spora dakle, primjenom odredbe st. 2. i 3. čl. 382. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu 102.262,80 kn od čega 16.494,00 kn na ime naknade plaće za pet mjeseci otkaznog roka, te 85.768,80 kn na ime otpremnine za 26 godina radnog staža, pri čemu prethodno postavljen zahtjev na utvrđenje prava na otkazni rok, tj. prava na otpremninu samo predstavlja deklaratorni preambul koji omogućava traženje isplate novčanih iznosa zatraženih u ovom kondernatornom zahtjevu. Stoga je vrijednost predmeta ovog spora označena u tuženim tj. pobijanim novčanim iznosima glede zahtjeva s osnova naknade plaće, tj. glede zahtjeva s osnova otpremnine.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.

Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku pravomoćnu presudu na utvrđenje da ga pripada pravo na otpremninu za jednu godinu staža, kao deklaratorni preambul, te isplatu mu 3.298,00 kn na ime otpremnine za jednu godinu, te 16.494,00 kn na ime naknade plaće za pet mjeseci, dok tuženik revizijom pobija drugostupanjsku pravomoćnu presudu u dijelu kojim je utvrđeno da tužitelja pripada pravo na otkazni rok od šest mjeseci, te pravo na otpremninu temeljem 25 godina radnog staža, te isplatu tužitelju iznosa od 82.470,00 kn na ime otpremnine.

U konkretnom slučaju pobijani novčani iznosi označavaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, a koji novčani iznosi su međutim ispod onog dopuštenog za izjavljivanje revizije, što znači da je revizija kako tužitelja tako i tuženika nedopuštena, zbog čega ih je trebalo odbaciti sve temeljem odredbe čl. 392. ZPP-a.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 15. rujna 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.