Gž-1537/2010-3 · Županijski sud u Vukovaru

Broj:Gž-1537/10-3

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u ime Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: mr. sc. Branislava Dimitrijevića kao predsjednika vijeća te Stjepana Margića i Vesne Vrkić Perak kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: E. L. iz V., Z. L. iz F., R. S., D. M. iz V. i M. K. iz Š., R. S., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Vukovaru od 13. travnja 2010., broj: P-1800/09-21, na sjednici održanoj 01. srpnja 2010.,

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i presuda prvostupanjskog suda potvrđuje se.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženici naloži da tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete isplati svakom po 250.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im na ime naknade materijalne štete isplati ukupno 20.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve zbog duševnih boli zbog smrti supruga odnosno oca, te je tužiteljima naloženo da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 9.750,00 kuna u roku od 15 dana.

Protiv te presude pravovremeno su izjavili žalbu tužitelji zbog bitne povrjede odredaba parničnog postupka i zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Predložili su da se presuda preinači ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tužitelji tvrde da je njihov suprug odnosno otac K. L. dana 13. studenoga 1991. godine, odveden od strane pripadnika Zbora narodne garde u sklonište „N. o.“ K. B., da ga je u toku noći 17. studenoga 1991. godine zajedno s drugim civilima srpske nacionalnosti prozvala V. P. r. M. te da je odveden na ispitivanje, a odatle u zgradu solitera gdje je fizički zlostavljan, a zatim ujutro 18. studenoga 1991. godine da je odveden u dvorište dječjeg vrtića u B. n. i ubijen.

Traže da im Republike Hrvatska po osnovi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine, broj: 117/03. – u nastavku teksta: ZORH), naknadi štetu zbog duševnih bolova zbog smrti bliske osobe i materijalnu štetu nastalu podizanjem spomen-obilježja.

U odgovoru na tužbu tuženica je stavila prigovor zastare koji je prvostupanjski sud prihvatio i odbio tužbeni zahtjev.

U žalbi tužitelji ističu da je točno da zastarni rok iznosi tri odnosno pet godina, ali da se radi o situaciji kada je šteta počinjena kaznenim djelom pa da se primjenjuje dulji rok zastare u smislu članka 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – u nastavku teksta: ZOO).

U odnosu na ove žalbene navode valja reći da se dulji zastarni rok iz članka 377. ZOO, primjenjuje samo u slučaju da je kazneni postupak dovršen osuđujućom presudom.

Nije sporno da kazneni postupak u svezi s predmetnim štetnim događajem uopće nije vođen.

Iznimno, parnični je sud ovlašten utvrđivati je li šteta počinjena radnjama koje sadrže elemente kaznenog djela samo u slučaju kad su postojale procesne smetnje za vođenje kaznenog postupka protiv počinitelja.

Takve procesne smetnja mogu biti npr. smrt počinitelja, zastara kaznenog progona ili opći oprost u smislu Zakona o općem oprostu („Narodne novine“, broj: 80/96.).

Iz tužbe se, međutim, može zaključiti da tužitelji smatraju da su njihovog supruga odnosno oca ubili nepoznati pripadnici Zbora narodne garde.

Činjenica da počinitelj kaznenog djela nije poznat, ne sprječava vođenje kaznenog postupka.

Iz ovoga slijedi zaključak da se ovdje ne radi o šteti uzrokovanoj kaznenim djelom i da se ne može primijeniti zastarni rok iz članka 377. ZOO.

Dalje, u žalbi tužitelji iznose pravno shvaćanje da je ZORH donesen 2003. godine, slijedom čega da nije moguće da zastara nastupi prije nego što je ZORH došao u primjenu.

Međutim, prema odredbi članka 5. ZORH, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu toga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

U ovom slučaju, obzirom na tvrdnju da je suprug odnosno otac tužitelja ubijen 18. studenoga 1991. godine, te da su tužitelji za predmetnu štetu saznali iste godine, zastarijevanje naknade štete počelo je teći 1991. godine, dakle prije 06. studenoga 1999. godine, a kako se vrijeme isteklo prije zaustavljanja računa u zakonom određeni rok za zastaru, zastara je nastupila i prije 06. studenoga 1999. godine, pa je u vrijeme podnošenja tužbe - 05. ožujka 2008. godine, tražbina tužitelja već bila zastarjela.

Prema odredbi članka 360. stavka 1. ZOO, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev.

Također, pobijana presuda razumljiva je i valjano obrazložena te nije počinjena bitna povrjeda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. i 123/08. – u nastavku teksta: ZPP), koja se navodi u žabi.

Stoga je, primjenom članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu valjalo odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Vukovar, 01. srpnja 2010.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

mr. sc. Branislav Dimitrijević, v. r.