Criminal appeal dismissed; High Court rejects claim of procedural violation and lack of evidence for fraud charges.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by victim-prosecutors against a lower court's decision to reject an investigative request. The victims argued that the investigating judge violated criminal procedure by only partially examining suspects and failing to summon their counsel, while also claiming insufficient evidence regarding the defendants' actions during bankruptcy asset sales. The court found no procedural violations occurred as the judge correctly assessed the file and determined that the documented evidence did not establish a reasonable suspicion of fraud or incitement to commit the crime.
Legislator headnote
AI generatedZakon o kaznenom postupku, čl. 189. st. 1.; Zakon o kaznenom postupku, čl. 54.; The court's decision to reject an investigative request based on available documentation does not constitute a material violation of criminal procedure if the file contains sufficient evidence to conclude that no reasonable suspicion of a crime exists.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: IV Kž 47/06-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog N. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenica kao tužiteljica Z. S. i R. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku od 28. ožujka 2006. godine, broj Kv-79/06 (Kio-64/05) u sjednici održanoj dana 09. svibnja 2006. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba oštećenica kao tužiteljica Z. S. i R. M..
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem vijeće Županijskog suda u Šibeniku, prihvatilo je neslaganje istražnog suca, te je odbilo istražni zahtjev oštećenica kao tužiteljica Z. S. i R. M., protiv osumnjičenog N. K. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. Kaznenog zakona i osumnjičenog T. D., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i čl. 37. Kaznenog zakona.
Protiv tog rješenja žalbu su podnijele oštećenice kao tužiteljice zastupane po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene kaznenog zakona. U žalbi se pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku.
Žalba oštećenica kao tužiteljica nije osnovana.
Žaliteljice u svojoj žalbi navode da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je istražni sudac tek djelomično udovoljio zahtjevu ispitavši samo osumnjičenike dok druge dokaze nije provodio, te isto tako jer je osumnjičenog T. D. ispitao, iako na ročište nije pozvao punomoćnika oštećenica kao tužiteljica.
IV Kž 47/06-2
Suprotno ovim navodima žalbe po ocjeni Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je uvidom u spis utvrđeno da je istražni sudac pravilno u smislu čl. 189. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ispitao osobe protiv kojih se zahtjeva provođenje istrage, te na temelju toga i nakon razmatranja spisa izrazio svoje neslaganje sa istražnim zahtjevom, a ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka niti iz razloga što, prema navodima žalbe, punomoćnik oštećenika nije bio pozvan na ročište na kojem je ispitan osumnjičeni T. D.. Iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog T. D., koji je ispitan zamolbenim putem na Županijskom sudu u Zagrebu, nije vidljivo da li je istražni sudac obavijestio punomoćnika oštećenica o održavanju toga ročišta. Međutim, takva eventualna povreda čl. 54. Zakona o kaznenom postupku, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije utjecala na donošenje pobijanog rješenja, jer je priložena dokumentacija bila dovoljna za donošenje zaključka o nepostojanju osnovane sumnje da bi osumnjičenici počinili kaznena djela koja im se istražnim zahtjevom oštećenica kao tužiteljica stavljaju na teret. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredbe kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. Zakona o kaznenom postupku.
Temeljni preduvjet za provođenje istrage protiv određene osobe je da postoji osnovana sumnja koja upućuje da je ta osoba počinila određeno kazneno djelo, sukladno odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, a koja se mora odnositi na sva subjektivna i objektivna obilježja tog djela.
Oštećenice kao tužiteljice u istražnom zahtjevu smatraju da je osumnjičeni N. K. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. Kaznenog zakona, a osumnjičeni T. D. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u poticanju iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i čl. 37. Kaznenog zakona na način da je osumnjičeni N. K. kao stečajni upravitelj društva „T.“ d.d. iz K., s ciljem da društvu „D.“ d.o.o u vlasništvu osumnjičenog T. D., unatoč postojanju povoljnije ponude za kupnju imovine stečajnog dužnika na lokacijama K. i K., istu prodao uz nepovoljnije uvjete društvu „D.“ d.o.o., S.. Prije svega valja istaknuti da u činjeničnom opisu istražnog zahtjeva nedostaje element kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. Kaznenog zakona koji se sastoji u pribavljanju protupravne imovinske koristi i njezine visine, tako da iz činjeničnog opisa proizlazi da se osumnjičenicima inkriminira kazneno djelo iz st. 3. čl. 337. Kaznenog zakona, za koje se, s obzirom na zapriječenu kaznu, ne provodi istraga. Međutim, iz sadržaja istražnog zahtjeva, premda ne i iz činjeničnog opisa, proizlazi tvrdnja o pribavljanju znatne imovinske koristi, pa je ovaj sud, usprkos navedenom nedostatku činjeničnog opisa, razmatrao spis i žalbu na pobijano rješenje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona.
U konkretnom slučaju, kako to pravilno ističe sud prvog stupnja, nema činjenica koje bi upućivale na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni N. K. i osumnjičeni T. D. počinili inkriminirana djela. U pobijanom rješenju iznosi se kronologija događaja nakon otvaranja stečaja nad trgovačkom društvom „T.“ d.d., K., koji događaji se odnose na prodaju stečajne imovine tog poduzeća na lokaciji u K., a čija zakonitost i pravilnost se problematizira istražnim zahtjevom, te se zaključuje da u ponašanju osumnjičenika nisu ostvareni elementi inkriminiranih djela. Svoj zaključak u tom smislu prvostupanjski sud temelji na savjesnoj i detaljnoj analizi i ocjeni podataka i dokaza prikupljenih u spisu. Stanje stvari je u potpunosti izloženo i ocijenjeno u obrazloženju pobijanog rješenja, pa se žaliteljice upućuju na njega, jer je suvišno detaljno ga ponavljati u ovom rješenju.
IV Kž 47/06-2
U žalbi oštećenice ističu da u pobijanom rješenju nije obrazloženo na koji način je opravdano da osumnjičeni N. K. prilikom trećeg natječaja za prodaju imovine društva „T.“ d.d. izražava negativno mišljenje o ponudi koja višestruko premašuje ponudu, koju je isti prihvatio na četvrtom natječaju, pri tome tvrdeći da je samo realizirao volju stečajnih vjerovnika. Prije svega, osumnjičenik je u svojoj obrani pred istražnim sucem dao uvjerljive argumente za svoj navod da je njegovo pozitivno mišljenje za prodaju pogona u K. poduzeću „D.“ d.o.o. bilo u interesu stečajnih vjerovnika, i to stoga što je to poduzeće već prije uložilo 1.200.000,00 kuna, zaposlilo tridesetak radnika, te se obvezalo dodatno proširiti proizvodnju i zaposliti do dvije stotine radnika. Osim toga, tada iskazano njegovo mišljenje i nije utjecalo na konačnu prodaju sporne imovine budući da je odluka o prodaji donesena dana 30. rujna 2003. godine, i to tek povodom idućeg oglasa za prodaju, a odluku su odluku donijeli najveći vjerovnik – H. i drugi vjerovnici, a suglasnost je dao i grad K.. U spis su priložene njihove pisane suglasnosti, što znači da su ostvarene pretpostavke koje predviđa Stečajni zakon u čl. 159. st. 1. i 2. Stečajnog zakona, prema kojoj odredbi je stečajni upravitelj dužan pribaviti suglasnost odbora vjerovnika za pravne radnje kao što je otuđenje poduzeća ili nekog pogona i nekretnine. Osim toga, ponuda P.-Lj. nije bila povoljnija od prihvaćenih ponuda, kao što tvrde oštećenice, s obzirom da je ista glasila na iznos od 3.750.000,00 kuna za pogone na obje lokacije - u K. i u K., a prihvaćene ponude poduzeća „C.“ za pogon u K. i poduzeća „D.“ za pogon u K. glase na ukupan iznos 2.451.000,00 kunu, što uz već gore navedena izvršena ulaganja i preuzete obveze, nije nepovoljnije od ponude P.-Lj.. Prema tome, u spisu ne postoje podaci koji bi ukazivali na postojanje osnovane sumnje da su ostvareni subjektivni i objektivni elementi inkriminiranog djela od strane osumnjičenog N. K., pa slijedom toga i od strane osumnjičenog T. D. koji se tereti za počinjenje istog djela u poticanju.
Budući da navodi žalbe nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 09. svibnja 2006. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivona Horvatić, v.r.
Ana Garačić, v.r.