Revr-735/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 735/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz P., zastupanog po R. S. odvjetniku u P., protiv tuženika M. G. d.o.o. P., zastupanog po mr. sc. R. F. odvjetniku u P., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 19. lipnja 2006. godine br. Gž – 187/06, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 21. studenog 2005. br. P- 2297/05, u sjednici održanoj dana 29. studenog 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje:

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 9. ožujka 1998. o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, kao i zahtjev za vraćanjem tužitelja na rad i naknadom plaće od prestanka radnog odnosa do povratka na posao. Stoga je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.635,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje ili preinačenje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. U odgovoru na reviziju tuženik pobija sve revizijske navode i predlaže odbijanje revizije kao neosnovane.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Nakon što je u dosadašnjem tijeku postupka utvrđeno da je tužitelj u obavljanju poslova voditelja groblja osim povrede radne obveze u vezi s nezakonitom prodajom grobnice, počinio brojne povrede radnih obveza pogrešnim vođenjem knjige umrlih, pogrešnim ukopima i neevidentiranim ekshumacijama, kojih propusta je bilo nedopustivo puno i nakon što je poslodavac prije donošenja sporne odluke najmanje sedam puta upozorio tužitelja na kršenje radnih i zakonskih obveza, te tražio od njega pisano očitovanje o učinjenim povredama, a tužitelj se očitovao 20. veljače 1998. (list 116 spisa), pa je 9. ožujka 1998. donijeta sporna odluka, ovaj Vrhovni sud je presudom od 8. lipnja 2005. br. Revr- 197/05 ukinuo obje nižestupanjske presude, kako bi se utvrdilo da li se poslodavac o namjeravanom otkazu ugovora o radu savjetovao sa radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom.

U nastavku postupka sudovi su utvrdili da kod tuženika nije postojalo radničko vijeće, pa se tuženik o namjeravanom otkazu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, A. B.. Na temelju njenog iskaza, kao i pisanih obavijesti tuženika upućenih sindikalnom povjereniku, sudovi zaključuju da je tuženik postupio u skladu s odredbom čl. 145. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 13/04 – u daljnjem tekstu: ZR), pa ponovno odbijaju tužbeni zahtjev u cijelosti.

Neosnovani su revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava.

Svjedok A. B. jasno je iskazala da je u svojstvu sindikalnog povjerenika bila upoznata s povredama radnih obveza tužitelja, da je primila i pisanu obavijest poslodavca o namjeravanom otkazu, na koji nije odgovorila negativno, dakle,nije mu se protivila.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da pisane obavijesti poslodavca nemaju formu ni sadržaj koji bi se izravno odnosili na tužitelja, budući da iz obavijesti poslodavca proizlazi da se odnose na drugog radnika (M. S.), a ne na tužitelja, te da poslodavac nije sindikalnom povjereniku pravovremeno dostavio potpune podatke važne za donošenje meritorne odluke.

Kad je u postupku utvrđeno da je poslodavac 19. veljače 1998. (list 236 spisa) dopisom obavijestio sindikalnog povjerenika da mu dostavlja predmet br. 112/98, te da svu ostalu kompletnu dokumentaciju može pogledati u Upravi Društva, te priložio dopis od 16. veljače 1998. upućenog svom punomoćniku, odvjetniku R. F. i zatražio od sindikalnog povjerenika njegovo mišljenje, postupio je u smislu odredbe čl. 145. ZR-a.

Dopis odvjetniku F. ne odnosi se samo na M. S., već i na tužitelja Đ. B., za kojeg se izrijekom ističu nedopustivo česte povrede radnih obveza, te ističe da ga nije moguće rasporediti na druge poslove. Stoga tvrdnje revidenta da se taj dopis odnosi samo na M. S., a ne i na tužitelja, nisu osnovane.

Ni tvrdnja da komunikacija sa sindikalnim povjerenikom nije ni po formi ni po sadržaju u skladu s odredbom članka 145. ZR-a nije osnovana, jer je zakonom propisana pisana forma, koja je poštivana, a njen sadržaj mora biti takav da se iz njega može zaključiti namjera poslodavca i očekivano postupanje sindikalnog povjerenika. Kako poslodavac traži dopisom od 19. veljače 1998. mišljenje od sindikalnog povjerenika o učinjenim povredama radnih obveza tužitelja i mogućnostima otkaza ugovora o radu (u priloženom dopisu odvjetniku F.), pravilno je stajalište sudova da je time poslodavac postupio u smislu odredbe čl. 145. ZR-a, slijedom čega smatraju da je odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja donijeta u zakonito provedenom postupku, pa odbijaju tužbeni zahtjev u cijelosti (čl. 106. st. 1. al. 3. ZR).

Stoga revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje revident, nisu ostvareni.

Temeljem svega iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. studenog 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.